Velika retrospektiva u Royal Academy of Arts

50 GODINA RADA MARINE ABRAMOVIĆ: Da, publika mora plakati, ali što kažete da ublažimo neke vaše radove

Aleksandra Orlić
15.10.2023.

Velika retrospektiva Marine Abramović u londonskoj Royal Academy of Arts odala je počast sjajnoj umjetnici koja je nakon 255 godina prva žena koja izlaže u glavnoj galeriji, ali isto tako otvorila je i neka važna pitanja o umjetničkim slobodama

Ako se već godinama u hrvatskim medijima i kulturnjačkim krugovima vode debate treba li iz lektire izbaciti knjige koje sadrže scene seksa, pa čak i one s nihilističkim predznacima te kako je moguće da neki pisci nisu otišli, citiramo – na neku višu razinu nego i dalje pišu o tako frivolnim stvarima kao što su mračni porivi i tjelesne perverzije, što će se tek dogoditi s performansima, posebice onima jedne od najhrabrijih umjetnica našeg doma – sjajne Marine Abramović kojoj je glavni umjetnički alat upravo njezino tijelo, stil radikalan, a najdraža metoda – situacije bez izlaza.

Stjerati gledatelja u kut

Ta sjećate se sjajnog performansa iz 2010. godine ‘Umjetnica je prisutna’ kada je Marina tri mjeseca sjedila nepomično na stolcu po osam sati i netremice gledala posjetitelje u oči, sve dok ne bi izazvala neke reakcije. Nelagodu, sreću, treperenje očiju, knedlu u grlu, grč ili suze. Ponekad je i sama prekršila svoja pravila te zaplakala, kao što se dogodilo kada je pred nju sjela njena ljubav iz mladih dana, njemački umjetnik Ulay s kojim je, ono što se kaže – pomiješala ljubav i umjetnost.

“Nisam se mogla suzdržati jer sam pred očima vidjela život koji smo zajedno proveli”, rekla je kasnije o ovom trenutku. Marina i Ulay su od 1976. do kraja osamdesetih godina bili moćan umjetnički par – ne samo što su napravili toliko zajedničkih performansa nego su čak i inscenirali svoj prekid: hodanje po Kineskom zidu, ona s jedne strane, on s druge, sve ne bi li se još jednom sreli na sredini i zauvijek oprostili

Nakon suza dolazi tužba

No nakon emotivne scene koja je ušla i u dokumentarac, Ulay je obrisao suze i pokrenuo sudski spor koji je bio manje dirljiv. Ulay je tužio Abramović zbog autorskih prava na zajedničke performanse i Marina je na kraju morala platiti. “Slomljena srca, na pragu četrdesetih, ta što mi je drugo preostalo nego da se do kraja posvetim svojem radu”, izjavila je svojedobno umjetnica o toj fazi nakon prekida na Kineskom zidu, a za koju itekako možemo reći da je uspjela. Još jedan dokaz tome je i njena londonska retrospektiva koja je otvorena 23. rujna, svojevrsna kruna u Marininoj karijeri.

Uostalom, to je Marinina prva velika samostalna izložba u Velikoj Britaniji, ali i prvi put da će žena samostalno izlagati u glavnoj galeriji Akademije.

‘To će biti najbolja izložba mog života’, izjavila je Marina. Uostalom, ima i pravo. Ta zašto bi zvijezda trebala biti skromna? Uostalom, ona je u svemu što je radila išla do kraja. Testirala je, ali i pomicala granice, kako one psihičke i fizičke te na najnemilosrdnije načine izvlačila iz nas emocije, ali i nove spoznaje, dovodeći nas pri tome u mnoge bezizlazne i jako brutalne situacije.

Tijelo kao djelo, a gledatelj kao umjetnik

Jedan od njenih najradikalnijih performansa je bio onaj iz 1974. godine naslovljen ‘Rhythm 0’ u kojem je Marina Abramović otišla toliko daleko da je svoje tijelo pretvorila u ‘djelo’, a publiku u ‘umjetnika’, ponudivši posjetiteljima odabrane predmete kojima joj mogu napraviti što god požele. Performans u Napulju, koji je izmakao kontroli, toliko je šokirao i talijansku spisateljicu Elenu Ferrante da je danima razmišljala da o tome napiše roman.

Strah od golih tijela

Hm, možda je i trebala, jer kako stvari sada stoje vrijeme radikalne umjetnosti u politički korektno doba opsjednuto kulturom otkazivanja je odzvonilo. Naime, već neko vrijeme Marina Abramović mora pristajati na manje ili veće promjene svojih performansa pa će tako i onaj nazvan ‘Imponderabilia‘, koji je 1977. izvela s Ulayom, u Londonu biti modificiran. U izvornom obliku Marina i Ulay stoje potpuno goli jedno nasuprot drugome na vratima muzeja, a posjetitelji koji su željeli doći do izložbenih prostora Galleria d’Arte Moderna u Bologni morali su suzbiti sram i nelagodu i progurati se između ljubavnika.

Rezervna vrata za stidljive

No na londonskoj izložbi, to neće biti slučaj, jer za sve one koji ne želi proći između golog muškarca i žene ili drugim riječima – oni koji ne žele biti prisutni, tu je alternativan izlaz. Nešto kao plan B, a koji u izvornoj verziji nije postojao, čime se zapravo zaobilazi izvorna umjetnička ideja. Ta što se dogodilo s bezizlaznošću? Ovdje ne samo da postoji izlaz, već i zaobilazni put!

S jedne strane, to je razumljivo. S obzirom na to da su goli izvođači tako blizu jedno drugome da se doslovno morate provući kroz njih. To može izazvati osjećaj nelagode. Ali zar to nije upravo cilj? Abramović je povodom te promjene izjavila u intervjuu koji je dala za New York Timesu da 80 posto njezinih djela nikada ne bi bilo izvedeno da su postojale smjernice koje danas postavljaju izložbeni prostori. No s druge strane, ne treba uvijek ganjati vjetrenjače i najpametnije je postići kompromis, zaključila je mudro i Marina.

Abramović metoda

Iako, tu i tamo joj u kakvom intervju izleti da je bolje niti ne ići na izložbu i time uštedjeti 30 eura ako mislite potražiti pomoćni izlaz, jer prema njenom mišljenju publiku treba dirnuti, ako ne već i pomaknuti i promijeniti. Najbolje to znaju sudionici njenih radionica koji imaju prilike upoznati Abramović metodu. Čitaj – imati hrabrosti iskusiti nešto novo. Ne bojati se onoga što drugi misle. Osjećati se slobodno. Jer, Marina odmah prepoznaje je li performans dobar ili ne. Kako?

“Osim karizme i vjere u ideju, potrebne su i emocije. Publika mora plakati. U tijelu mora biti prisutna neka vrsta elektriciteta”, izjavila je u umjetnica, A to znači da Marina Abramović i od svoje publike zahtijeva neke napore. Uostalom, nije performans slika pa da je možete tako pasivno i s distancom konzumirati. Upravo u tome Abramović vidi snagu svoje umjetnosti: “Publika je umorna od toga da samo gleda. Ona želi biti dio nečega.”

No, ako ćemo biti iskreni, ovdje nipošto ne mislimo na imerzivne radove umjetne inteligencije koji nude ulazak u djelo i dekorativne kulise za Instagram, jer prava umjetnost ne nestaje kroz algoritme, trendove i hajpove, već kroz inovacije, neprilagođenost i ono što se sve do nedavno zvalo – sloboda umjetničkog izražavanja.

Pročitaj više

Kako suze pretvoriti u ples i smijeh

Ako je istina da heavy-metalci imaju najbolje sentiše, Baby Lasagna je naš favorit jer je uz žestoki ritam upakirao jednu od najtužnijih pjesama o trenutku napuštanja roditeljskog doma, a koji su na nekoj razini očito prepoznali i mladi, ali i njihovi roditelji. Uostalom, nakon Maneskin skandala s čašom na stolu, došao je red da netko nakon pobjede ispusti i iskrenu suzu

Najcool knjižara na svijetu

SLRD izdanja već su odavno stekla kultni status, stoga je bilo logično otvoriti mjesto koje će povezati Yves Saint Laurent naslijeđe i njegovu ljubav prema kulturi i umjetnosti

SERIJA 'FORTUNA'

Jedan potopljeni brod na dnu mora koji čuva blago iz 19. stoljeća i pravna bitka koja nalikuje borbi između Davida i Golijata. Možete li odoljeti ovom zapletu iz serije ‘Fortuna’, čak i ako Stanley Tucci manje izgleda kao opaki gusar, a više kao Amerikanac koji uživa u otkrivanju čari Mediterana

850 ZNAKOVA

Gradska knjižnica Požega svoju uspješnu suradnju s organizatorima poznatog Hrvatskog festivala jednominutnih filmova proširuje pokretanjem književne manifestacije Jednominutna priča oslanjajući se pritom na temeljnu ideju filmskog festivala – formu od jedne minute. Pitanje glasi – imate li sjajnu priču koju biste mogli ispričati u jednoj minuti, točnije rečeno u 850 znakova?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.