Početkom svibnja holivudski scenaristi su izašli na ulice i prosvjedovali protiv loših uvjeta rada i preniskih plaća, no među brojnim transparentima koje su nosili mogla se primijetiti i još jedna prijetnja zbog koje strahuju za svoju egzistenciju: umjetna inteligencija.
Pitanje koje se sada postavlja nije koristiti li alate poput ChatGPT-a kao pomoć u pisanju, već hoće li tehnologija temeljena na umjetnoj inteligenciji u potpunosti istisnuti autore scenarija za serije i filmove i učiniti ih posve suvišnima kao što se boje?
Scenaristi koji se bune protiv Chat GPT-a samo su vrh ledene sante, jer je umjetna inteligencija prodrla u sve sfere filmske industrije.
Budućnost je sada
AI je nekoć bila blagoslov ili problem budućnosti; protagonist (ili antagonist) filmova ranijih generacija postala je neizostavni član tima na stvaranju aktualnih.
Danas se umjetna inteligencija koristi za predviđanje personaliziranog sadržaja, analizom podataka koje prikuplja na streaming servisima i prema tome predlaže naslove koji bi nas mogli zanimati. Ali korak dalje od toga mogli bi biti filmovi i serije koje će se kreirati prema preferencijama gledatelja te predlagati i marketinške strategije za njihovo oglašavanje. Siguran način da rezultati ne podbace, zar ne?
Kao jedan od argumenata koji se koristi u prilog umjetnoj inteligenciji jest da može pomoći scenaristima kad osjećaju blokadu i u potrazi su za novim idejama (nije li AI temeljena na već postojećim idejama?), kao i leit-motiv rezanja troškova i povećanja efikasnosti.
Tu su, naravno, i specijalni efekti, koji su došli daleko od onih ručno slikanih za „Odiseju u svemiru“ te mogu stvarati cijele nove svjetove, pomladiti osamdesetogodišnjake, pa čak i „uskrisiti“ preminule.
Alive and well (and young)
Ako sveprisutni filteri transformiraju naše objave na društvenim mrežama, te postoje i aplikacije u kojima i sami možemo kreirati vlastitu proširenu stvarnost, što se tek može s tehnologijom u koju se „upumpavaju“ milijuni, s namjerom da se oni multipliciraju? Najjednostavnije: čudesa.
AI kompanija Metaphysic tvrdi da mogu realizirati fotorealistične zamjene lica i efekt pomlađivanja u realnom vremenu. Kako takve prakse izgledaju gledatelji su imali priliku vidjeti u novom filmu o Indiani Jonesu u kojem Harrison Ford izgleda znatno mlađe od svojih 80. Martin Scorsese „skinuo je godine“ Alu Pacinu, Robertu De Niru i Joeu Pesciju u filmu „The Irishman“, no nisu svi bili zadovoljni rezultatom te su smatrali da ne izgledaju životno.
A neki žele i ponovno udahnuti život na ekranu davno preminulima, poput davanja uloge u filmu o Vijetnamskom ratu Jamesu Deanu, uz pomoć CGI tehnologije. Zar se stvarno u moru ambicioznih zaljubljenika u dramsku umjetnost koji bi sve dali za pojavljivanje na velikom platnu ne može pronaći netko tko bi zadovoljio ambicije studija i interes publike? Prerano umrla zvijezda koju je nadživjela njezina karizma, imidž i snimke koje se sada mogu koristiti kao glina koju holivudski moćnici mogu modelirati prema svojim željama, bez prigovora… ne mogu biti jedina kojoj ovo zvuči perverzno.
Neke živuće takvi scenariji zabrinjavaju, pa Keanu Reeves već radi na tome da se zaštiti od takvih ambicija pa je ugovorom zabranio naknadnu digitalnu manipulaciju svojih snimaka.
Kako će se to dugoročno odraziti na glumce teško je procijeniti jer te nove tehnologije nisu u potpunosti istražene ni regulirane, te se tek treba vidjeti kako publika na to reagira na duge staze. No ako se koriste programi za pomlađivanje umjesto angažiranja mladih glumaca, ili CGI umjesto vještina specijaliziranih make up artista, razvidno je da se dramatično smanjuje potreba za radnom snagom i talentima.
S druge strane, postojeći glumci postaju svojevrsni likovi koje studio može koristiti, oblikovati i transformirati po želji, gubeći tako neke svoje jedinstvene karakteristike. A tu je i sav popratni folklor: hoće li crveni tepisi postati scenografija kojom će se rolati tumbleweed? Tko želi gledati intervjue s programiranim avatarima?
Otkazi lijevo i desno?
Ako su glumci budućnosti u opasnosti, nepovoljne su prognoze i za brojne druge sudionike u stvaranju magije filma.
Brojne opcije umjetne inteligencije ističu kako pomažu efikasnosti primjerice scenaristima, „omogućavajući im da se fokusiraju na kreativniji dio posla“. A što je s ljudima koji rade nekreativne poslove? Koji vole i dobri su u svojim nekreativnim poslovima koji im garantiraju sredstva za život? Ako samo nekolicina radi dok sve ostale zamjenjuju programi, kako će mladi ljudi dobiti priliku naučiti nešto od nule, graditi karijeru počevši kao asistenti?
Kompanija Scriptbook tvrdi da njihov algoritam može predvidjeti komercijalni uspjeh filma na temelju analize scenarija, a Cinelytic analizirajući žanr i zvijezde filma. Što bi moglo ugroziti producente i rezultirati time da tehnologija odlučuje koji projekti dobivaju zeleno svjetlo, a koji završavaju u smeću.
No neki ne promatraju samo ekonomske utjecaje već i one etičke: „Gdje AI dobiva svoje informacije pomoću kojih je programirana i dolaze li te informacije iz samo jedne podgrupe društva? Ako će pričati priče iz perspektive programera, trebate se brinuti o raznovrsnosti unutar grupe programera“, rekao je za The Guardian Marc Guggenheim koji radi u filmskoj industriji.
Perspektiva umjetne inteligencije
Ne sumnjam da se iz analize nepregledne količine podataka mogu izvući neki zaključci o tome što publiku motivira da izađe iz kuće i sjedne pred veći ekran kina, a što bingea u kasnim noćnim satima. Mogla bi dosta olakšati i kreiranje novog filma o superherojima. No bi li se u takvoj klimi mogla realizirati originalna djela poput serije „Workin Moms“ ili filma „Moonlight“? Što umjetna inteligencija zna o iskonskom ljudskom iskustvu i problemima kojima se tek trebamo pozabaviti?
I kako se obraniti od predrasuda koje će (nenamjerno) perpetuirati, odražavajući informacije koje su u njih unesene? I koje će posljedično utjecati i na formiranje mišljenja ljudi koji konzumiraju te kreirane sadržaje?
Već smo vidjeli što se događa s društvom kada algoritmi društvenih mreža „guraju“ sadržaje temeljene na interesima i predrasudama koje već imamo: produbljivanje podjela na Facebooku, forsiranje istih i sve negativnijih objava na TikToku…
Pa što možemo očekivati od filmske industrije koja počiva na prežvakanim scenarijima, u potrazi za sigurnom dobitnom formulom na kinoblagajnama, industriji koja svoje nade polaže u algoritme koje analiziraju podatke filmova koji su davno snimljeni, koji ne poznaju originalnu misao ni znatiželju koja nas poziva da se otisnemo u nepoznato pa i potencijalno rizično, s mogućim sretnim, ali i katastrofičnim krajem?
„U svijetu u kojem u potpunosti možemo kontrolirati naše iskustvo umjetnosti, eho komore u kojima se često nalazimo – što teoretičar medija Thomas de Zengotita naziva stvarnostima koje nam laskaju jer nas štite od svega što nam može zasmetati ili nas iznenaditi – postat će još zvučno izoliranije. Bit će malo poticaja za publiku da isproba nešto novo, vidi film koji ne osnažuje predrasude većine, bude zanesena ili zapanjena tuđom maštom. Zapet ćemo u povratnoj petlji koju smo sami stvorili i zaboravit ćemo što to znači biti radikalno pogođeni filmom“, piše Alissa Wilkinson za Vox.
Zvuči poprilično mračno, no da sročimo to još crnje: znači li taj gubitak originalnosti i kraj sedme umjetnosti kao umjetnosti?
Naslovna fotografija: Unsplash+; animacija: Canva
