ANA JUSIĆ, NOVI GLAS NA PJESNIČKOJ SCENI: ‘Olovka je moćna stvar. Osim što piše, ona i briše’

Što vas je okrenulo pisanju poezije, kako su izgledali počeci?

Prvu sam pjesmu zapisala u svoj dnevnik kada sam imala deset godina. Naziv joj je bio „Osama“. Stvarno se ne sjećam otkud sam je u tim godinama „izvukla“. Bilo je to poslije rata. Drugu sam napisala dvadeset godina poslije, nakon najtežeg životnog razdoblja. Jednostavno sam počela „točiti“ bol na papir – i to u obliku stihova, iako mi poezija nikad nije bila bliska. I dalje sam sklonija prozi, ali život je pravi talent za iznenađenja, u to smo se svi uvjerili. Nikad nisam ni pomislila da će od tih ispisanih papira, bilježnica, zamućenih slova, nastati zbirka. Olovka je moćna stvar. Osim što piše, ona i briše. Sve ono što nam se mota po srcu i glavi, a možda ne bi trebalo. Napiše, potpiše pa otpiše. Čudesna je moć riječi.

Kada ste i kako odlučili otvoriti Fb stranicu na kojoj ćete objavljivati svoje pjesme?

To se dogodilo prije tri godine na poticaj mog prijatelja Slavena koji je rekao: „Sad je vrijeme.“ Nisam tom idejom bila nimalo oduševljena, jer sve objave na stranicama su javne. Čak sam je i ugasila na godinu dana, a onda sam se sjetila ljudi koji su me pratili i htjela sam ih ponovno susresti. Prijatelj je bio u pravu. Na tu stranicu došli su mnogi dragi ljudi koji su se pronalazili u onome što objavljujem i nastala je jedna divna zajednica puna podrške, utjehe, ljudskosti, emocije. Dijele sa mnom svoje doživljaje i to je nešto što iznimno cijenim i jako je dragocjeno.

Kojim temama dajete najviše pozornosti u svojim stihovima i što za vas osobno ti stihovi predstavljaju?

Glavna je ljubav. Sve se vrti oko ljubavi. Neke pjesme iz ove zbirke nastale su iz zarona u prošlost, neke i jesu tada napisane, no vrlo lako se „uselim“ u tuđe proživljeno iskustvo i iselim sa slovima. Za mene te pjesme predstavljaju podsjetnik. Da smo sličniji nego što mislimo. Da smo, unatoč podjelama – političkim, svjetonazorskim, vjerskim, prvenstveno – čovjek. S istim bolima, nadanjima, srećama, tugama… Puno smo toga istog i sličnog proživjeli i preživjeli. Svi smo lutali mračnim cestama. Skretali s livade na asfalt. Svjesno gazili tamo gdje bilo je previše zavoja, rupa i odvaljenog kamenja.

Nismo sami. Lakše je kad se bol podijeli. I kad se pronađemo u riječima drugoga i zagrlimo ih kao svoje. Unatoč sivilu nekih događaja, neuzvraćenih želja srca, brojnih noći bez zvijezda i sna, ipak postoji naše svitanje. Ipak postoje zvjezdice. Nebo koje sjaji za nas.

Je li potraga za izdavačem bila izazovna?

Samo ću reći: imala sam sreće. Nisam bila uporna u traganju niti sam slala upite na puno adresa. Nisam tip osobe koja se nameće, a to baš i nije recept za uspjeh u današnjem svijetu.

Imala sam zaista tu rijetku sreću i blagoslov da se u cijeloj toj priči pojavila Ivančica. Ona me pratila na društvenim mrežama, svidjele su joj se pjesme i rekla je da ih svakako treba objaviti. Upoznale smo se u Versaillesu i sjedile smo na stubama vrta Orangerie kada mi je rekla: „Mi ćemo objaviti zbirku.“ Sve se odvilo filmski i zaista sam svim srcem zahvalna na tome. Ivančica Tarade divna je urednica, osoba, prijateljica. Drago mi je da je ova zbirka izašla upravo u Mind Ability nakladi. Ne bih bolju suradnju ni boljeg izdavača mogla ni zamisliti. Dogodilo se upravo što je trebalo i kako je trebalo. Najbolje moguće.

Osnovnu i srednju školu završili ste u Dubrovniku, fakultet u Zagrebu, a dvanaest godina živite na relaciji Hrvatska – Francuska (predgrađe Pariza). Gdje se osjećate kod kuće?

Smatram domom i rodni Dubrovnik i Zagreb podjednako, a budući da dvanaest godina živim u Francuskoj, volim reći da imam tri doma. Dom inače definiram kao mir nad glavom i zidove od dobrih ljudi, a to mi ne nedostaje ni u jednom od ovih gradova.

Od koga dobivate najviše podrške što se tiče poezije?

Od najbližih članova obitelji i bliskih prijatelja. Od divnih pratitelja na društvenim mrežama. Ono što me iznenadilo je da sam beskrajnu podršku dobila od ljudi koje nikad nisam vidjela uživo. Među njima je Alis Marić, blogerica i vlasnica portala Čitaj knjigu, a prva njezina poruka koju mi je poslala bila je: „Ana, trebate izdati knjigu.“ Već tri godine me prati na tom putu i ogromna je podrška. Isto tako, naš književnik o čijem djelovanju bi se knjige mogle napisati, gospodin Željko Krznarić.

Njega sam pitala bi li mi napisao predgovor, i iznenadila sam se kad je jednostavno napisao: „Može.“ Dokaz da su oni najveći ujedno i najjednostavniji. Glumica Jelena Miholjević s kojom sam se upoznala tek prije tri dana, napisala je osvrt na zbirku i na moju veliku radost čitala pjesme na promociji.

Svekar Ibrica me također podržava od samog početka. Još davno sam mu rekla. „Samo da znate, vi mi pjevate na promociji!“ Pjeva poeziju skoro 60 godina. Pristao je s radošću i na tome mu od srca zahvaljujem. Svi oni bili su i gosti na promociji u zagrebačkom KCM-u. Nisam se tako nešto usudila ni poželjeti ni zamisliti…

Alis, Željku i Jeleni zajedničko je da o meni nisu znali ništa (osim poneke pjesme) i unatoč tome odlučili su nesebično i dobrovoljno podržati nekog nepoznatog, svatko od njih na svoj jedinstven način. To dovoljno o njima govori. O veličini njihovog srca. Zato im najiskrenije zahvaljujem.

Alis Marić vas je prozvala veleposlanicom empatije. Proživljavate li emocije o kojima pišete iako se možda ne tiču uvijek vas samih?

Sve proživljavam i sve pišem srcem. Drugačije ne mogu, ne znam i ne želim. Nisam nikad napisala pjesmu koju nisam doživjela (barem u srcu, ako ne osobno), a vjerujem da bi se tako nešto kroz slova osjetilo. Čudesno je to. Komad bijelog papira i par kapljica tinte, a iz njih čovjek može iščitati čitavu paletu boja i osjećaja.

U vašoj obitelji ima više umjetničkih duša, vrlo ste zanimljiva družina…

Da, došla sam u tu divnu obitelj i gotovo da nisam susrela Jusića koji nije talentiran za glazbu. Neke drage pjesme koje sam napisala nastale su u trenucima dok sam slušala Kristijana (supruga) kako svira svoje skladbe na klaviru u noćnim satima. Kad bolje razmislim, puno sam pjesama napisala okružena glazbom. Svekrva Jadranka je operna pjevačica, kao i njezin suprug Philippe. Oni su mi također bili velika podrška na putu izdavanja zbirke. Cijela obitelj diše glazbu i zaista su posebni.

Autor ilustracija unutar zbirke vaš je prijatelj Franko Ćorić, još jedna podrška na vašem putu, možete li reći kako su nastali crteži?

Franko mi je još prije 5 godina rekao kako moje pjesme „udaraju“ i kako će mi rado pokloniti ilustracije za zbirku. On je, osim što je dobar čovjek, doktor humanističkih znanosti u polju povijesti umjetnosti. Svestran je, govori nekoliko jezika, voli umjetnost, glazbu, kulinarstvo. Imao je već nekoliko samostalnih izložbi. Ilustracije u ovoj zbirci govore mnogo iako je Franko za njih odlučio koristiti neuobičajenu tehniku ugljena. Zahvalna sam mu na ovom divnom poklonu koji je obogatio „Zvjezdani zagrljaj“.

Koji su vaši idući planovi? Pišete li i dalje, planirate li još neke promocije?

Želja mi je predstaviti knjigu u Dubrovniku. Stigli su pozivi i u druge gradove Hrvatske. Veselilo bi me posjetiti ih. Druga zbirka je u nastajanju, pišem i dalje, pa kuda me slova odvedu… Ne planiram.

Posjetitelji na promociji bili su vrlo ganuti stihovima koje je čitala glumica Jelena Miholjević. Stižu li slični komentari i od vaših čitatelja koji su već nabavili zbirku?

Da, stižu svakodnevno. Jelena je čitala s velikim umijećem i osjećajem. Mnogi su mi priznali da su im oči zasuzile. U potpunosti je prenijela emociju. Divna je osoba, glumica, pjesnikinja… Umjetnica u svakom pogledu. Također su ih ganuli glazba, Ibričin glas, stihovi pjesme “U svakom slučaju te volim”, a posebno “Trubač sa Seine”.

Kako se može doći do zbirke?

Zbirka se može naručiti na mail: naklada@mindability.hr, a uskoro i u knjižarama Planetopije, lancu knjižara Hoću knjigu, Školska knjiga i na web shopu Čitaj knjigu i Naklada Nika.

Naslovna animacija: Canva