Treba li američki predsjednik svoj privatni život zadržati za sebe ili se u trenu kada kao udovac ode na prvi dejt istog trena treba aktivno priključiti u rasprave o karakteru – to je glavna premisa filma ‘Američki predsjednik’ s Michaelom Douglasom i Annete Bening iz 1995. godine, a koji je prošli tjedan prikazan na HRT-u. I dok se glavni akteri (novoizabrani predsjednik kojeg javnost voli i njegova nova djevojka – lobistica za zaštitu okoliša koju predsjednikovi protivnici žele što prije izbaciti iz ringa, diskreditirati i iskoristiti za svoje ciljeve) svađaju i mire, jedna od teza koja se iznosi u filmu je ta da politika nije ništa drugo nego percepcija.
Je li politika percepcija?
Nema što, ovaj film iz doba kada je na vlasti bio Bill Clinton, predsjednik kojem je suđeno u političkoj areni zbog privatnih ‘grijeha’, nije mogao biti aktualniji, jer u Hrvatskoj se i dalje vode debate oko onoga gdje se nalazi crta između privatnog i javnog života političara i javnih osoba. A kako stvari stoje – trenutno je sve živo postalo pitanje percepcije i narativa, a granice između stvarnosti i fikcije te konačno između istine i fake newsa su već odavno dobrano zamućene.
Stoga ne čudi što se dobar dio filmova bavi upravo tim pitanjima, poigravajući se našim percepcijama, očekivanim narativima, krivim čitanjima kodova, manipulacijama svih vrsta te seciranjem karaktera, pogotovo ako se dogodi koji zločin. Jedan od njih je i film “Anatomija pada” francuske redateljice Justine Triet koji istražuje misterioznu smrt muža slavne spisateljice krimića.
Zašto je lakše povjerovati da je glavni krivac spisateljica koja piše krimiće nego učitelj?
Naime, na početku filma pratimo razgovor između spisateljice i novinarke, koji uz nekoliko čaša vina i žestoku glazbu lagano kreće u smjeru flerta, da bi već u sljedećim minutama svjedočili stravičnom prizoru mrtvog muža kojeg ispred kolibe pronalazi slabovidni jedanaestogodišnji spisateljičin sin. No ono što je na prvi pogled izgledalo kao nezgoda i pad s gornjeg kata kuće, vrlo brzo se pretvara u triler, glazba gotovo posve prestaje, a tri sumnjiva detalja su dovoljna da spisateljica bude glavna osumnjičena, jer a) supruga na sebi ima zagonetne modrice, b) tri kapi krvi koje su se našle na kući upućuju na to da bi možda uzrok smrti mogao biti obračun u kući i c) sin Daniel je dao nepouzdane izjave.
Seciranje braka
Uostalom, iz nekoga razloga percepcija javnosti je takva da je ona puno više sklona povjerovati da je ubojstvo počinila autorica koja piše krimiće u kojima ubija muža nego depresivni učitelj, koji nikada nije ostvario svoje ambicije da postane pisac. Drugim riječima, premisa je toliko suluda da bi to značilo, kako kaže jedan od likova u filmu, da bi Stephen King bio glavni osumnjičenik, ako ne i serijski ubojica da se ne daj Bože njegovoj supruzi nešto dogodi. No ono što slijedi uvelike nadilazi istragu. Stoga bi bilo točnije reći da se nad osumnjičenom provodi sat anatomije i seciranje njena braka – od pomnih analiza karaktera, broja prevara, poza u seksu, zamjeranja, preko studije gesti i sumnjivih poglavlja iz knjiga u kojima glavna junakinja ubija muža pa sve do zadnje svađe i fizičkog okršaja supružnika, a koja je slučajno snimljena mobitelom jer ju je suprug htio iskoristiti za pisanje svog romana.
Tko je kriv?
A u dva i pola sata, gledatelj ima dojam da nitko u sudnici, ali niti u gledalištu nije u stanju realno sagledati sliku jer odjednom su svi nazočni sumnjivi – i spisateljica i njezin depresivni muž i šutljivi sin pa čak i psihijatar koji ga je navukao na antidepresive s kojih se njegov pacijent naglo poželio skinuo. Uostalom, jedan od zanimljivih dijelova filma je onaj u kojem glavna junakinja psihijatru svog supruga objašnjava kako je brak tako složeno stanje te da se osjećaji i percepcija supružnika mijenjaju iz sata u sat, oblikujući vrlo kompleksan odnos, kojeg netko tko gleda izvana teško može dokučiti. A pogotovo ako je prati sjedeći u sudnici, jer slika stvarnosti se odjednom multiplicira, a gledatelj pred sobom čini nekoliko mogućih ishoda, od kojih su, da citiramo jednog svjedoka – svi gotovo nevjerojatni, ali mogući.
‘Kopenhagen ne postoji’
Na istom tragu je i film ‘Kopenhagen ne postoji’ koji je prošle godine prikazan u sklopu Zagreb Film Festivala o neobičnoj ljubavnoj vezi između dvoje mladih i privatnoj istrazi ubojstva, koja se ovaj put događa u stanu, Naime, nakon što je glavna junakinja pronađena mrtva, otac djevojke kojeg glumi fantastičan Kićo Burić kidnapira njezinog dečka, zatvara ga u stan, veže za stolac, a u njegovo lica usmjerava video kameru, ne bi li pokušao saznati što se zapravo dogodilo u njihovoj nekonvencionalnoj vezi.
Minutu po minutu, iskazi se u ovim filmovima mijenjaju, prelaze iz jedne krajnosti u drugu, mogućnosti se otvaraju i zatvaraju, a pred očima gledatelja se doslovno piše neka posve druga, nazovimo ju kolektivna priča. Narativ ovaj put potpisuje javnost, a nad njim čak ni oni najbolji spisatelji više nemaju kontrole, a kamoli da vode radnju. Stoga i onaj gorak osjećaj u grlu i praznina na kraju filma, jer kako stvari stoje – istinu će sve teže biti moguće nazrijeti, ali i dokazati.