Otkad je komercijalnog zračnog prometa u našim krajevima, nikad nije postojao nijedan redovni direktni let iz Hrvatske za neku suptropsku destinaciju – sve do kraja prošle godine kad su Zagrepčani dobili priliku u samo 4 i pol sata leta transponirati se sa zimskih temperatura na ležerna 22 stupnja, u glavni grad otoka Lanzarote, Arrecifea. Lanzarote, jedan od 8 naseljenih otoka kanarskog arhipelaga pravno pripada Španjolskoj, premda je smješten tek 125 kilometara zapadno od afričkog kontinenta. Iako pod velikim utjecajem maurske arhitekture, ono španjolsko se očituje u opuštenosti njegovih stanovnika, dobrim vinima i tapasima, a zaštitno lice otoka, arhitekt, aktivist i multidisciplinarni umjetnik, César Manrique, ujedinjuje sve ono zbog čega bi Lanzarote mogao postati novo omiljeno hrvatsko „zimovalište“.
Vulkanski kamen kao inspiracija
Jedinstvenost geografije ovaj otok u Atlantskom oceanu može zahvaliti vulkanskim aktivnostima, ponajprije erupcijama iz 1730. i 1736. koje su lavom prekrile veliki dio otoka stvorivši najneobičnije i najfascinantnije geografske oblike u vidu špilja, kratera, brda i planina, izdignutih otočića i marsovsko-madmaxovskih ambijenata. Vulkanski kamen koji je nekoć bio u tekućem stanju glavna je inspiracija Césara Manriquea koji je surovost i florom siromašno tlo otoka pretvorio u neke od najimpresivnijih i najzabavnijih arhitekturalnih intervencija kojima se može svjedočiti. Doslovno uklapajući stambene objekte u nepravilne strukture špilja i kratera, César je stvorio originalan i upečatljiv kontrast crnog grubog kamena, oblih formi bijelog gipsa te žarkog kolorita koji nemalo podsjeća na Gaudija, ali i estetiku Pedra Almodovara. Gotovo 30 godine César je obnašao funkciju umjetničkog direktora otoka, omogućivši tako jedinstvenu estetsku nit koja se provlači kroz sve najveće znamenitosti otoka.
Art, igra i hedonistička druženja
Rođen u Arrecifeu, César Manrique završio je dvije godine arhitekture na otoku Tenerife, da bi se potom prebacio na likovnu akademiju u Madrid koji mu je bio bazom sve do dvogodišnjeg boravka u New Yorku koji će značajno utjecati na njegov daljni razvoj. Družeći se s Jacksonom Pollockom, Andyjem Warholom i Markom Rothkom César upoznaje apstraktni ekspresionizam i pop-art iz prve ruke. 1966. vraća se na svoj rodni otok, gdje idućih 26 godina aktivno djeluje, sve do smrti u automobilskoj nesreći 1992. godine.
Njjegov dom u mjestu Haria, koji je nakon njegove smrti također postao muzejem, pršti strašču prema životu, zabavi, druženjima, veselju, zaigranosti. Originalna djela Picassa i Miróa vise na zidovima, čime Manrique odaje čast svojim španjolskim uzorima. Na blagovaonskom zidu – posveta karnevalu. Velik dio života Manrique je provodio posjećujući kanarske karnevalske povorke, ali i sam se često maskirajući u najrazličitije ekstravagantne i humoristične kostime. Fotografije iz njegovog doma nerijetko svjedoče hedonističkim druženjima, proslavama i večerama koje je organizirao. Polugole ili sasvim gole ljepotice i ljepotani izležavaju se uz bazen, piknikuju, plešu, smiju se, a negdje u centru svega glavni je zabavljač, César.
Briga za prirodu
Najznačajnija djela i projekti koji ostaju iza njega su Agua de jameos, restoran i bazen formirani u prirodnoj vulkanskoj špilji, vidikovac El Mirador del Río iz kojeg puca pogled prema susjednom otočiću La Graciosa, park Jardin de Cactus sa stotinama različitih vrsta kaktusa, muzej Lagomar te Fondacija César Manrique, koja se posthumno nastavila baviti brigom za prirodu i arhitekturu otoka.
Jer, koliko god hedonistički živio, César nikad nije zaboravljao na zaštitu i očuvanje okoliša svoga otoka. Svjestan važnosti turizma za ekonomski razvoj Lanzarotea, borio se istovremeno protiv masovnog turizma i gradnje načičkanih apartmanskih naselja. Lobirajući do kraja života za održivi razvoj industrije i turizma, trudio se maksimalno sačuvati izvorne oblike kamena unutar kojeg je intervenirao. Fondacija koja je počela s radom 1992. godine sav prihod od ulaznica usmjerava na podizanje važnosti otočke umjetnosti i financiranje različitih artističkih, kulturalnih i ekoloških aktivnosti.
Bijela i zelana boja kao zaštitni znak
Ono što je on za života uspio, a fondacija se trudi nastaviti, rijetko se gdje susreće u Europi: na otoku je gotovo je nemoguće vidjeti billboarde i svijetleće reklame, svaka kanta za smeće jednakog je oblika, a svaki kružni tok u središtu ima razigranu umjetničku skulpturu ili instalaciju. Osim toga, César je inzistirao na polaganju električnih kablova ispod zemlje, a preporučao je da se sva sela i mjesta ukrašavaju samo bijelom i zelenom bojom uz elemente plave u obalnim područjima. Za svoj rad na znamenitostima Lanzarotea nije nikad pristao primiti honorar, već je isticao kako mu je nagrada vidjeti posjetitelje i lokalce kako cijene nenarušene ljepote otoka.
8. svjetsko čudo
Hollywoodska glumica Rita Hayworth nazvala je njegov Jameos del Agua osmim svjetskim čudom, a originalnošću njegovog stila bio je opčinjen i Omar Sharif koji je, kako priča kaže, kupio tada kuću, a sada muzej Lagomar, dok je snimao film „Tajanstveni otok“, da bi ju potom nekoliko dana kasnije izgubio u kartaškoj okladi. Ukratko, Manrique je bio miljenik svoje generacije koji će ostati zapamćen za generacije koje dolaze.
Mnogi, međutim nisu znali za njegov „puritanski“ duh koji je, kao i sve oko njega, kontrastan s onim kako ga na prvu ljudi doživljavaju – César nije ni pušio ni pio alkohol, rano je odlazio na spavanje i budio se zorom kako bi se bacio na posao, a vježbao je gotovo svaki dan.
Širokih horizonata i obogaćen svjetskim iskustvima kroz dva citata iznosi svoju životnu ideologiju. Prvi je: “Vjerujem u čovječanstvo kao cjelinu. Ne vjerujem u religije, niti u granice, nacionalnosti i zastave.“ U drugom se okreće putovanjima: „Kada putujemo, kultura nam se sama nudi na jednostavan i prirodan način, no postoji i fenomen koji imamo obvezu širiti, a to je naučiti ljude kako da VIDE.“
Pa pokušajmo!
