Istina, suvremeni romani su krcati prvim licem jedine pa čini se da konačno možemo reći da je ono – doslovno dušu dalo (ili, još bolje, prodalo) za književnost. Jer čim ubaciš koje ‘ja’, većina čitatelja odmah tretira djelo kao dnevnički zapis, a negdje duboko u sebi misli da pred sobom ima, ako ne ispovjednu prozu ili autobiografiju, onda barem sto posto autentično, proživljeno i snažno djelo koje odmah udara u želudac.
No da pitamo Jonathana Franzena, velikog američkog pisca još debljih romana, on bi vam rekao da izbjegava prvo lice kao zmija noge jer mu samo treće lice omogućuje da priđe junaku, priči ili vremenu kao snimatelj u nekom filmu – malo zumira krupni kadar, a onda čučne na pod, uhvati neki neobičan kut kako bi se kamera odmaknula od svega i snimala ga iz daljine poput drona. U prijevodu – da nakratko izađe iz svoje kože, da sagleda priču iz raznih perspektiva ne bi li je bolje shvatio, proniknuo u nju i ulovio bit.
No jesu li obožavatelji ‘Kluba treće lice’ doista u pravu, pitat će se njihovi protivnici, opaki individualci koji i dalje forsiraju prvo lice. Pa tome valjda služe opijati! Da nakratko izađeš iz svoje kože, zaroniš duboko u sebe pa se izgubiš, ne bi li ubrzo otkrio i neke nove poglede na svijet. Nešto kao da pomiješaš sva ta gramatička lica istodobno i dobiješ neko nadlice. Ili – smisliš potpuno nov stil pisanja. Ok, priznajemo da ovo zvuči kao da smo se i sami najeli nedopuštenih supstanci. Iako, nije baš neka tajna da je svijet književnosti pun takvih pokušaja, manje ili više uspješnih eksperimenata nedopuštenim sredstvima koja mijenjaju stanje uma, odnosno objektiv i filtere naše unutarnje kamere.
Književnost na dopingu
Samuel Taylor Coleridge je još davne 1797. godine na opijumu napisao poemu ‘Kubla Khan’. Thomas De Quincey je otišao čak korak dalje ne skrivajući se iza priče o kineskom caru pa je 1821. objavio ‘Confessions of an English Opium Eater’, autobiografsku priču koja tematizira njegovu ovisnost o opijumu. No tek su slobodoumni Francuzi 1844. došli na ideju podići opojna sredstava na društveno prihvatljiv nivo osnovavši Club de Hachichins (Hašiški klub), a u koji su hodočastili i Charles Baudelaire i Alexandre Dumas i Eugène Delacroix.
Za veliko eksperimentiranje drogama, poglavito u kombinaciji s kreativnim stvaranjem, zaslužan je prije svega bio Aldous Huxley kada je 1954. godine napisao knjigu ‘The Doors of Perception’. U njoj autor potanko opisuje svoja iskustva s meskalinom i halucinacijama koje su ga potaknule na stvaranje, a grupi Doors ujedno dale i sjajnu ideju za ime. Ne, ovo nije naknadna lista za krimi-istragu, ali priča se da je Philip K. Dick svoje sulude SF scenarije stvarao na speedu, da je Jack Kerouac roman ‘Na cesti’ dovršio za čak tri tjedna, prije svega zahvaljujući benzedrinu, da je William Burroughs doslovno shvatio ime romana ‘Junkie’ jer ga je pisao na heroinu, a da se čak i kralj horora Stephen King morao svojedobno malo ohrabriti kokainom.
Ketamin, za prijatelje poznat i kao K, Kit-Kat ili CK
Nema, dakle, toga što svijet književnosti nije isprobao kako bi se što brže otkrili neki drugi svjetovi, osjećaji, spoznaje, istražile naše ograničene realnosti ili se jednostavno nabildala snaga za suludo brzo i kreativno tipkanje. Evo, još će na kraju ispasti da se upravo zbog toga nitko nije dosjetio u svijet umjetnosti uvesti doping testiranja jer bi na kraju zapravo trebalo uvesti reagens – tko je čist. Pa ipak, na početku 2023. moramo se zapitati – što se kvragu dogodilo s tom sintetičkom drogom, pronađenom još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, zvanom ketamin. Za znalce K, Kit-Kat ili CK. I zašto je svijet pop kulture, a prije svega fikcije, filma, glazbe, čak i publicistike pun upravo ketamina koji se sve donedavno koristilo uglavnom na plesnim podijima i afterima.
Za one koji ne žele dodatno guglati – ketamin je slučajno otkriven 1962. u laboratoriju Sveučilišta Wayne, a za njegov izum je zaslužan Calvin L. Stevens. Kada su ga počeli testirati na životinjama, skužili su da ih jako brzo sedira, a kada su ga počeli testirati na ljudima, zabilježili su da velik broj ispitanika spominje ono o čemu cijelo ovo vrijeme maštaju umjetnici, i to od Chagalla do Lyncha. Znate onaj osjećaj da napuštate svoje tijelo (po mogućnosti, ne i prvo lice). Osjećaj da doslovce lebdite izvan svog tijela, približavate se transmeditativnom stanju te famoznom iskustvu bliskog susreta sa smrću. Ukratko, ono što je valjda osjetila i Alisa kada je upala u zečju rupu. Stoga i znakoviti naziv za taj osjećaj – K-Hole.
Za vojnike i umjetnike
A kako ovaj kemijski spoj nije bio baš jako toksičan (ili barem ne u toj mjeri kao kokain i heroin), sedamdesetih godina prošlog stoljeća odobrili su ga za korištenje vojnicima u Vijetnamskom ratu. Pa kad je dobro hrabrim vojnicima, zašto ne bi bilo i djeci cvijeća? I tako je droga iz labosa konačno završila na plesnim podijima i afterima, gdje je omogućavala da se brže otkačite, uđete u beat, stopite s rasplesanim svemirom i postanete ‘jedno’. Naravno, bez rizika da se sa svima ljubite i poševite kao na ecstasyju. Ok, sve nam je to jasno, no kako je ketamin tako lako s plesnih podija skliznuo u svijet književnosti? I zašto baš sada – šezdesetih godina kasnije?
Vjerojatno na isti način kako je postala i gotovo službeno odobrena droga za liječenje od depresije. Naime, u eri mikrodoziranja i borbe za legalizaciju lakih droga, gdje se u Silicijskoj dolini čak i na LSD kapi gleda kao na boost za kreativnost i genijalna otkrića, znanstvenici su došli do otkrića da male doza ketamina mogu učiniti čuda za nečije loše raspoloženje i borbu s deprom.
Pa ako je tako dobra za ljude u bedu, zašto ne bi bila i za ljude u kreativnoj krizi i blokadi, pomislili su očito i umjetnici po istoj onoj formuli ‘ako je dobra za vojnike…’
Na kraju taj vražji ketamin najbolje daje osjećaj kao da pišeš u trećem licu, no pri tome nisi staromodan, ne dociraš jer i dalje nekako ostaješ u prvom licu. Samo si se malo udaljio iz vlastite kože koju i dalje osjećaš. A s druge strane, nakon konzumacije baš i nećeš tako lako postati ovisnik.
Izlazak iz vlastite kože
No jesu li svi oni doista bili u pravu? Jer ako je vjerovati umjetnicima, a i njihovim junacima, stvari baš i nisu tako jednostavne. Prvi je o ketaminu kao brzoj ulaznici za izlazak iz prvog lica progovorio francuski redatelj Gaspar Noe. Naime, kada su ga pitali za izvor inspiracije za njegov film iz 2009. ‘Ulaz u prazninu’, Noe je otkrio da ga je zapravo zanimalo to stanje izlaska iz vlastitog tijela, transiskustvo pa je snimio film o blizancima ovisnicima.
Zato je vjerojatno i napravio maketu zgrade u Tokiju koju je snimao tako uvjerljivo da izgleda kao prava želeći se što više odmaknuti od prvog lica, a kod gledatelja stvoriti osjećaj da lebde. A iz istog razloga je u film ubacio i sjajne halucinogene kadrove. No negdje pretkraj intervjua redatelj je sebi u bradu tiho promrmljao da su droge uglavnom precijenjene, ali ako baš želimo znati, ketamin je jedini od svih droga koja pruža takvo željeno filmsko iskustvo.
Čini se da ta, naoko tiho spomenuta informacija, i nije prošla nezapaženo jer devet godina kasnije jedan drugi Francuz, Frédéric Beigbeder, piše roman – ‘Čovjek koji plače od smijeha’ u kojem opisuje situaciju koja se navodno dogodila i u njegovu stvarnom životu. Naime, junak cijelu noć luta pariškim ulicama, lucidno opisujući njegove aktere, ljubavne probleme, društvene promjene, susrete bogatih i siromašnih, a tijekom večeri uzima i ketamin. Čije djelovanje, nažalost, ne popušta do jutra, kada se glavni junak mora pojaviti na radnome mjestu pa, umjesto da zabavlja slušatelje radija svojim britkim, lucidnim i duhovitim kronikama, on doživljava live neurološki ispad te spektakularno dobiva otkaz. Plus, naravno, priliku da ozbiljno revidira svoj život.
Blackout i zavijanje na Mjesec
Ništa bolje iskustvo s K-om nema ni Candace Bushnell koja ga kao drogu za sedaciju konja spominje u svojoj knjizi ‘Ima li još uvijek seksa u gradu’, svojevrsnom nastavku ‘Seksa i grada’. Baš poput Beigbederova junaka, koji i dalje prkosi godinama i partija kao da ima dvadeset, i njezina glavna junakinja, Njujorčanka u krizi srednjih godina se ipak ne da pa pristaje izaći na dejt s nekim bogatim frajerom koji obećava.
Ali umjesto lebdenja na sedmom nebu, nesretnik doživljava blackout koji uključuje valjanje po travi u pozi psa i zavijanje na Mjesec. Kakav blam! Kakva noć! Ako ništa, pamtit ćemo je cijeli život, zar ne?
Ok, sve bi to možda i moglo proći kao fiktivni trik kojim autori svoje junake tjeraju u dramatične situacije na rubu života i smrti kako bi ih i sami čitatelji dugo, dugo pamtili, no što kada ketamin pokaže svoje strašno lice i u stvarnom životu koji nema previše veze s fikcijom? Naime, opisujući strašnu borbu sa zdravljem kroz koju je morao proći dok je radio na knjizi ’12 pravila za život: protuotrov kaosu’, kanadski psiholog Jordan Peterson spominje kako je u nekom trenutku došao na ideju da šaci antidepresiva i anksiolitika doda i taj čuveni ketamin, koji se u stručnim krugovima sve više hvalio, ali koristio.
Mikrodoziranje zbog depre
Rezultat njegova eksperimenta bio je upravo dijametralno suprotan, jer Peterson je na kraju završio u induciranoj komi u privatnoj klinici specijaliziranoj upravo za taj način rješavanja ovisnosti. A dok mi ovo pišemo i Gaspar Noe se, srećom, uspješno oporavlja od moždanog udara i najavljuje veliki goodbye drogi i alkoholu.
Iako je pred ketaminom još duga povijest kliničkih istraživanja i prenamjene za uspješno liječenje depresije (navodno se testira sprej za nos s mikrodozama ketamina), umjetnici će još neko vrijeme za izlazak iz vlastite kože ipak morati otkriti neke druge metode. Možda čak i ozbiljno revidirati svoj stav o trećem licu. Za početak, prepisat ćemo vam gledanje sjajnog filma Gaspara Noea iz 2019. godine – ‘Klimaks’, a u kojem autor i više nego dramatično opisuje kako je završila večer u plesnoj trupi koja je na partyju nakon probe poželjela eksperimentirati s LSD kapima.
Naslovna fotografija: Unsplash
