„Život nije bajka, život nije film“ – pjevao je davnih dana Davor Gobac u pjesmi ‘Sexy magazin’, pa ipak, kako to da se toliko umjetnika u kasnijoj dobi vratilo upravo bajkama, tom neiscrpnom vrelu arhetipova, nesvjesnih energija i psihičkih procesa. Od Cindy Sheraman koja se u svojim radovima posebno pozabavila stereotipnim ulogama žena, Kiki Smith koja je u liku Crvenkapice uspjela pronaći vuka, Davida Hockenya koji je pročitao svih 220 Grimmovih bajki te napravio sjajnu seriju bakroreza u kojima se posebno pozabavio psihološkim dramama pa sve do Taylor Swift koja još nalazi načine kako se oporaviti od šoka da stvarnost nimalo ne nalikuje bajkama.
Kad bi likovi iz bajke skinuli maske
Talentirani trideset i četverogodišnji slikar Davor Dmitrović, koji je uz studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a trenutno je na stipendiji u Kini, također nije ostao imun na zov bajki te ih je u odrasloj dobi odlučio malo bolje proučiti, ne bi li saznao što se zapravo krije iza priče o Pinokiju, Snjeguljici i nezasitnoj Zlatokosi. Uostalom, još je i Carl Gustav Jung primijetio kada je analizirao snove svojih pacijenata da se dobar dio motiva itekako ponavlja te da se većina tih slika koje nas muče, opsjedaju i intrigiraju mogu pronaći upravo u bajkama.
Ta sjećate se Jungove teorije o arhetipovima te kako svi mi imamo svoju prasliku idealnog muškarca i žene koja se oblikuje baš u djetinjstvu te kako – tek kada se izborimo sa Sjenom (pobijedimo unutarnjeg ili vanjskog demona) možemo postati cjeloviti. E, pa izgleda da je Davor Dmitrović u svojim bajkama odlučio pozabaviti i Jungovim petim arhetipom koji je poznatiji i kao Persona (neka vrsta maske koju nosimo ili uloga koju igramo u društvu).
‘Živjeli su dugo i sretno’ ima nastavke
Jer tko kaže da su glavni junaci u bajkama 100% dobri – od lijepe i plahe Snjeguljice koja uspije pronaći unutarnju hrabrost i pobjeći od vještice preko dovitljivog i lukavog Pinokija? I tko laže da glavne junake, posve nebitno doživljavamo li ih kao druge ili se možda u snovima uvučemo u njihovu kožu, nakon sretnog završetka ne muče usamljenost, razočaranja i to što moraju igrati dvostruke živote?
U svojem posljednjem ciklusu radova ‘Priče za malu djecu’ koji je izložen ovo proljeće u zagrebačkoj Galeriji Forum, Davor se hrabro obračunao s našim junacima iz djetinjstva i odlučio im skinuti maske, a poput kakvog vizualnog psihoterapeuta i otvoreno progovoriti o seksualnosti. Uostalom, nije li i Freud tvrdio da je seksualnost najvažniji motor čovječanstva te da na krilima tih emocija i žudnji doista ponekad možemo ubiti zmaja i prijeći sedam brda i dolina.
Stoga, nemojmo si lagati kao Pinokio jer život nije bijel ni crn, nego dolazi u tisuću boja, baš kao na Dmitrovićem slikama koji izgledaju kao da su stara djela fovista susrela popularnu kulturu i stripove. Pitali smo talentiranog umjetnika da nam otkrije koje se priče kriju iza pet fascinantnih slika…
”Neću više lagati, neću više lagati, neću više lagati, neću više lagati”
Motiv se iskristalizirao sasvim spontano, kroz crtanje, kao što to obično bude. Odjednom se preda mnom našao Pinokio koji si reže nos.
”Što će sa svim tim drvetom?” – nametnulo se pitanje.
”Pa, zapalit će ga i grijati se dok je noć. To je barem posve očito” – ponudio se odgovor.
Laži su fascinantne. Lažu nam ljudi koji nas vole, lažu nam potpuni stranci. Mi lažemo njima, ali i sebi. Većina mojih radova unazad nekoliko godina temelji se na nekim proživljenim odnosima i tumačenjima tih odnosa. Ova slika prikazuje Pinokija koji u noći stoji sam i ne laže nikome osim samome sebi, a te laži potom baca na vatru na kojoj se grije.
Simbolika je poprilično jasna. U laži je utjeha, toplina kojoj će hladnoća ustupiti mjesto. Malo Pinokijevo upozorenje glasi da si ne lažemo previše, jer će nas u protivnom ta vatrica progutati. I tako on laže sve dok ne svane….
”Nezasitna Zlatokosa”
Motiv sam posudio iz bajke ‘Zlatokosa i tri medvjeda’ i to onaj trenutak kada djevojčica uđe u kuću dok su tri medvjeda vani, pojede im kašu, odspava malo u krevetu i dobro se pogosti. Ovo je za sada jedina slika bez likova.
Na tri prazna tanjura, iz kojih je sve pojedeno, na samim rubovima prikazan je ornament jednostavnog crteža falusa. Taj simbol je jedva prepoznatljiv iz razloga jer je prikazan kao neprekinuti niz falusa, a slika je osvrt na naše osnovne porive i koliko smo u biti nezasitni kada je riječ o površnim odnosima. Svaki simbol pojedinačno gubi značenje i to baš zato što ih je toliko puno. Da ih je manje i da su recimo odvojeni nekim vremenskim odmakom, svaki bi od njih nešto i značio. Ovako su samo puki ukras.
”Jedna noć i sedam patuljčica”
Svakako sam planirao naslikati još inverznih scena sa Snjeguljicom i Pepeljugom gdje bih ja bio ta princeza, ali na ovoj slici je prikazan tip koji je zapravo Snjeguljica, potpuno opušten, uspavan i posve sam kako boravi u hotelskoj sobi nakon noćne orgije sa sedam patuljčica. Priznajem da sam se s ovom slikom dosta dugo mučio, ali je na kraju sjela baš kako je trebala. Pouka ili bolje reći poruka je jasna – dok čekamo svoju princezu ili svog princa, u međuvremenu se moramo zadovoljiti patuljcima.
”San u kamenu”
Prizor se temelji na bajci ‘Jack and magic Beanstalk‘, a nju sam odabrao jer sam želio prikazati ‘put’ koju vodi u oblake i mjesto gdje se nalazi guska koja nese zlatna jaja. Ona predstavlja neki lagodan život, život u luksuzu, život bez materijalnih briga. No da bismo došli do tog života, trebamo se popeti do oblaka i to preko hladnog, tvrdog bezosjećajnog i grubog kamenog falusa.
Upravo iz tog razloga dvije se žene u podnožju stupa tuku – da bi se izborile za to da uđu u vezu bez ljubavi i bez emocije. Čisti materijalizam i posve krivi razlog da bismo ušli u vezu, a još više da bismo u njoj i poželjeli ostati. No usprkos svemu, one će puno toga pretrpjeti, u puno se toga uvjeriti, samo da bi došle do tih zlatnih jaja, lažnog i praznog sjaja. Pouka priče – molim vas nemojte dopustiti da na kraju pobjedi hladni kameni falus bez ljubavi. Neka pobjedi ljubav. Pliz.
”Možda večeras”
S ovom slikom planiram dalje širiti priču Pinokija, kao i teme laganja, lažnih obećanja i nadanja. Naime, Pinokio je od svojih laži zapalio puno vatrica, te ih rasporedio po ravnici u obliku srca. Kao što ljudi na pustom otoku pale signalne vatre u nadi da će ih netko iz visine zapaziti i spasiti ih, tako je i Pinokio napravio veliki signal od jedine stvari koja mu je bila dostupna – od laži. Predstavlja li Pinokio mene, nekog drugog ili nas sve? Ovisi kako se gleda. I hoće li netko vidjeti njegov signal, njegovu želju za ljubavi? Vidjet ćemo u novim slikama.