Kad sam prvi put pročitala vijest o snimanju filma „Barbie“, gotovo da mi je prošla ispod radara, no s vremenom, kad su se u tom kontekstu počela pojavljivati imena Grete Gerwig, Margot Robbie i Ryana Goslinga, bila sam zaintrigirana. A kad su krenuli izlaziti teaseri i traileri, počela sam ga iščekivati kao u djetinjstvu poklone za Božić, u nadi da će neki od njih biti ona željena Barbie.
Čak i ako je Djed Mraz možda zakazao, Greta Gerwig nije. Ispunila je želje i o Maloj sireni i Malibu Barbie i sve ono o čemu smo maštale kao djevojčice, ali i mnogo više. Da, možete mi reći da sam pristrana, ali to me uopće ne tangira. Otkako se pojavio teaser koji parafrazira „2001: Odiseja u svemiru“, čekala sam trenutak kada će karte biti u prodaji. Pa kad sam uzbuđeno prijateljici rekla da idem pogledati „Barbie“, iznenadio me njen hladan tuš: „Pobogu, zašto?“ Zašto ne?! Ne pogledati „Barbie“ je ove sezone kao da svojevremeno (ili nikad) niste gledali „Titanic“. Ili trilogiju „Kum“! O čemu ćete uopće razgovarati?
Kakvo god mišljenje imali po izlasku iz kina je druga priča, a ja sam svoje jedva čekala podijeliti s urednicom Aleksandrom.
Barbie i feminizam
Aleksandra: Je li Barbie feministički film ili ne – o tome se već danima raspravlja kao da nam o tome ovisi život. Zašto me ovo pitanje podsjeća na to kako se društvo godinama odnosilo prema Helen Gurley Brown, osnivačici Cosmopolitana, a u koju se, eto, i Carrie maskira u zadnjim epizodama serije ‘I tek tako’, iako Miranda tvrdi da i dalje izgleda kao Carrie. Što zapravo i nije slučajno.
Naime, Helen je 1962., tri godine nakon što je rođena Barbie, napisala knjigu ‘Sex and the Single Girl’ (preteču ‘Seksa i grada’). Bila je prva urednica koja je na naslovnicu ženskog magazina stavila kontracepciju, progovorila o pravu na pobačaj, ženama savjetovala da budu financijske neovisne, da ostvare karijeru te ne manje bitno da se mogu podjednako dobro zabavljati baš kao i muškarci. Čitaj – da se ne moraju nužno odmah u dvadesetima odlučiti za brak i djecu nego mogu voditi glamurozan život kao Barbie. No i godinama nakon njene smrti utjecajni i njeni biografi su postavljali pitanje – možemo li Helen uopće nazvati feministicom?
Pa ako nitko od nas nije savršen, a ponajmanje Barbie i Helen, zašto ne bismo dopustili da postoje i kontroverzne feministice, koje su, uza sve upitne stajlinge, ipak širile neke progresivne ideje, baš poput ovog filma, za kojeg nitko nije ni tvrdio da će biti nova biblija feminizma.
Uostalom, nemojmo podcjenjivati dječju maštu i misliti da djevojčice i dječaci vide u lutki isto ono što i mi te da ošišana Barbie možda nije prva vježba kod kuće na opakim standardima ljepote, na kojima svakako treba raditi. Za početak, možda da prestanemo s komentarima na račun izgleda, kilaže i linčovanjem jer nisu ‘prave’ feministice?
Kristina: Apsolutno se slažem. Toliko hypea oko filma mora potaknuti rasprave, ali ne vidim zašto bi, čak i ako se radi o ženskoj redateljici i uvjetno rečeno ženskoj temi nešto automatski trebalo biti manifest? Zašto se uvijek stvara taj pritisak da sve što jedna žena napravi mora reprezentirati sve žene? Ne vidim da se kroz istu prizmu gleda sve što napravi pojedini muškarac niti da jedan muškarac predstavlja cijeli svoj rod. Naravno, tu postoji taj argument da je puno manje žena redateljica, te da imaju manje prilika, pa su i njihovi filmovi rjeđi, no to nam ne daje za pravo da tražimo dlaku u jajetu i kad su napravile nešto kvalitetno. Također treba uzeti u obzir da iza filma stoji tvrtka Mattel koja proizvodi ove lutkice, pa se niti ne bi trebalo očekivati da će film biti pretjerano političan.
Ono što mogu reći nakon odgledanog filma jest da je zabavan. Što god bila premisa ili cilj, definitivno su uspjeli u kreiranju zabave koja je prije svega nostalgična, ali u kojoj mogu uživati i oni koji nisu proveli sate i godine u igri s Barbikama. U kinodvorani su se mogli čuti uzdasi prepoznavanja, ali i smijeh koji je dolazio podjednakog od ženskog, kao i muškog dijela publike.
Barbie vs. stvarne žene
Aleksandra: Što se tiče filma, bilo bi zgodno vidjeti da su scenaristi otišli korak dalje od celulita i ravnih stopala. Primjerice, da su se inspirirali nesretnom pričom Linde Evangeliste te kako bi se Barbie snašla s novim mjerama tijela, a zbog kojih je više nitko ne želi angažirati. A kada je naposljetku neki magazin i odabere za cover, e onda se svojski pobrinu da se višak kila ne vidi. Jer za razliku od filmske fantazije oko koje se tako silno uzbuđujemo, to je naša prava slika društva u kojem živimo i novo-staro područje borbe na kojem još trebamo svojski raditi.
Kristina: Da, film možda samo grebe po površini kritika o nametanju nemogućih tjelesnih ideala koji desetljećima idu na račun „Barbie“. Možda bi za to trebao neki spin-off ili nastavak, hahaha.
No ono što mi se svidjelo u filmu jest taj moment identifikacije između publike i akcije na ekranu, kako barbike ne silaze stepenicama, već samo „slijeću“ s kata kuće, kako auto nema motor već samo ide, kako se na plaži ništa konkretno ne događa – kao da smo osvijestili da Barbie svijet formira samo naše ograničeno djetinje iskustvo i naše projekcije.
To naravno ovisi i o okruženju u kojem se nalazimo, pa je za to odličan primjer i „Sloboština Barbie“ Maše Kolanović koju sam davno čitala, a ne tako davno pogledala genijalnu predstavu u Kunstteatru. Pa mi je bilo zanimljivo i u filmu vidjeti što bi to na igranje s barbikama projicirala žena u ranim četrdesetima – misli o smrti, čini se 😀 .
Realnost vs. eskapizam
Aleksandra: Moram priznati da me puno više od fikcije zabrinjava trend na TikToku #ThatGirl koji zapravo promovira neku vrstu Barbie stila života – vitke djevojke koje vode savršene živote i opsjednute su zdravljem i neprestanim usavršavanjem. Stoga smatram da je ovaj film, koji itekako ima ironijski otklon prema ne baš tako savršenoj lutki, nadasve potreban, pa makar nas nakon gledanja boljele oči od overdosea ružičastom.
Kristina: Zaključak – Greta Gerwig bila je u pravu kad je rekla da očekujemo neočekivano. Nisam sigurna čemu sam se nadala, ali ovo je bilo puno više od nostalgije. Stvarno sam se nasmijala, Ryan Gosling je izvrstan i baš ga je bilo gušt gledati u nekoj atipičnoj humorističnoj ulozi, a o predoziranju „cotton candy“ estetikom… pa, ponekad nam baš treba malo takvog eskapizma u životu.
Naslovni vizual: YouTube screenshot
