Rijetko koji kulturni događaj na domaćoj sceni suvremene umjetnosti izazove toliki interes kao otvorenja u zagrebačkoj galeriji Trotoar, a ništa drugačije nije bilo niti prilikom izložbe „Stranger Danger“ na kojoj galerija Eugster II Belgrade predstavlja radove troje mladih umjetnika: Saše Tkačenka, Julije Zaharijević i Vuka Ćuka koje je kurirala Natalija Paunić. Raznorodni pristupi i mediji ovih umjetnika bave se različitim aspektima života u suvremenom društvu, od šovinizma, patrijarhata, nekontroliranog rasta, konzumerizma do gubitka kontrole nad svojim podacima na internetu.
Kako kapitalizam i tehnologija oblikuju svijet neke su od glavnih preokupacija svestranog umjetnika Vuka Ćuka, kojima se bavi u najrazličitijim medijima: od slikarstva i crteža preko instalacija i skulptura do digitalne umjetnosti. Njegovi radovi bili su izlagani od Beograda do Islanda, od Pariza do Kine, a ova je izložba u Zagrebu bila idealna prilika da popričamo s umjetnikom čije ime postaje sve poznatije na regionalnoj, ali i međunarodnoj sceni te pobliže upoznamo njegovo stvaralaštvo iz prve ruke.
Na grupnoj izložbi „Stranger Danger“ u zagrebačkoj galeriji Trotoar predstavljene su tvoje instalacije „Things I Like“ koje su svojevrstan umjetnički osvrt na suvremeno konzumerističko društvo. Objekti kupljeni na AliExpressu, poslagani na podu galerije nisu nametljivi, ali ipak se ističu u minimalističkom ambijentu galerije, istovremeno podsjećajući na kaos koji uzrokuju naše shopping navike, kod kuće, ali i u okolišu. Što želiš poručiti tim radom i kako biraš predmete koje kupuješ online?
Moja opsesija predmetima s AliExpressa traje već duže vrijeme, a počela je mojim uvidom u to koliko se „besmislenih“ predmeta nalazi na toj platformi. Razmišljao sam o tome tko su ljudi koji kupuju plastične banane, gumene šnicle ili grašak – jastuk i što rade s tim predmetima. Iza maske dopadljivosti se zapravo kriju objekti koji se prave od najjeftinijih i najtoksičnijih materijala, sve pod izgovorom pristupačnosti. Mala cijena tih proizvoda znači da se oni masovno konzumiraju, i ja i dalje ne mogu shvatiti logiku tog stanja stvari, kao niti razumjeti zašto su ti proizvodi toliko popularni. Moji radovi koje ste spomenuli su posljedica takvog promatranja.
Postoji li razlika između uobičajenog procesa tj. osjećaja pri iščekivanju željenog predmeta naručenog online i onog kupljenog za potrebe umjetničkog rada? Je li umjetnost „imuna“ na ushit koji može izazvati online shopping?
Moje istraživanje konzumerističkih navika je krenulo izvana, smatrao sam da nisam klasičan konzument besmisla i da pažljivo kuriram one predmete s kojima imam interakciju, kao i da ne posjedujem više od onoga što mi je potrebno. Kako sam se dublje upuštao u analizu osjećao sam kako sam sve dublje uvučen u cijeli proces. Kupovina jednog predmeta je vodila ka drugoj i vrlo brzo izrasla u jednu pozamašnu kolekciju besmisla. Cijeli proces, od pronalaženja do naručivanja i iščekivanja, je vrlo zavodljiv i definitivno me ne ostavlja ravnodušnim, ali makar zasad imam opravdanje pred samim sobom: „ne naručujem za sebe već za svoju umjetnost“.
Slikarstvo, ready-made, instalacije, objekti, skulptura…tvoji radovi nadilaze žanrovska određenja i tehnike. U kojem si mediju najviše „doma“? Kako zapravo izgleda tvoj stvaralački proces?
Umjetnost se ne smije ograničavati na medij, već medij treba pratiti ideju koja je suština svake istinske umjetničke aktivnosti. Najvažnije je ono što imaš reći i pronaći najbolji način kako to učiniti. Trenutno sam opsjednut slikarstvom, točnije brzom proizvodnjom slika koje dovodim u vezu s brzom hiperprodukcijom predmeta, kao i ispitivanjem gdje je uloga jednog tradicionalnog medija kao što je slikarstvo u suvremenom društvu. Jedina preferencija što se medija tiče je ta da ih moram stalno mijenjati, zato što mi brzo postane dosadno sve što se krene ponavljati.
Kakav utjecaj društvene mreže imaju na tvoj rad?
Vrlo veliki, ako ne i krucijalan.
Predaješ na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu – kako tvoj predavački rad utječe na tvoju umjetnost, i obratno?
Daje mi motivaciju i inspiraciju. Mladi ljudi najavljuju vreme koje dolazi i osjećam se privilegirano što u to imam uvid. Posao umjetnika je uglavnom usamljen, sjedite sami u svom ateljeu i dok svoje nastale radove negdje ne izložite praktično ste jedino vi sami svjesni da oni postoje. Rad na fakultetu mijenja tu perspektivu – paralelno dok pišem ovaj intervju pred mojim očima nastaje portret Tupaca Shakura na velikom formatu, koji radi jedna od studentica kojima predajem. Lijep je osjećaj promatrati proces radova od nastajanja do završetka, naročito kada u njemu sudjelujete. Kada u to uključite evidentan progres studenata koji pratite od prvog predavanja, čini vas sretnim to da se uložena energija isplatila.
Tvoji se radovi referiraju na suvremeni svijet i društvo u kojem živimo, pa moram pitati: kako ti gledaš na AI (umjetnu inteligenciju) i njezin utjecaj na našu svakodnevicu ali i umjetnost?
AI trenutno dosta pomaže u nekim mehaničkim poslovima koji zahtijevaju mnogo vremena, a prilično su uopćeni i dosadni. Tu prvenstveno mislim na sastavljanje generičkih sadržaja na koje smo gubili mnogo više vremena nego sada, a ne tiču se nikakvog stvaranja bilo kakve vrijednosti. Što se tiče umjetnosti, pametnom upotrebom AI može biti značajan alat, ali kao što sam spomenuo u jednom od prethodnih pitanja, ideja je ono što je krucijalno, alat je tu samo da nam pomogne da ideju realiziramo. Vidjet ćemo kako će se razvijati, možda će jednog dana stvarno moći i da razmišlja umjesto nas, ali mi se čini da smo još uvijek daleko od tog trenutka.
Izložba je otvorena do 13. siječanja 2024. godine
