Kada bismo pitali vjetar da nam donese neku prigodnu pjesmu kojom bismo otvorili članak o novoj knjizi Roberta Perišića ‘Brod za Issu’, velika je vjerojatnost da bi to bila upravo pjesma ‘Jugo’ koju su na pramcu otpjevali Marijan Ban i Giuliano jer svi elementi su tu – dvojica muškaraca, jugo, more i neka težina u grudima koja kao da govori o nataloženim pričama, starim snovima i dalekim obalama. Srećom, pisac koji je odrastao na Mediteranu nije samo stajao na kopnu i kršio ruke nego je hrabro skočio u more kako bi istražio kakve to tajne krije naša obala, što se događalo tisućama godina ranije a što i danas utječe na nas, a to znači da je otplovio do starih antičkih vremena, u doba kada su se gradile prve grčke kolonije na liburnskoj obali te stvarali prvi obrisi gradova i jezika.
Uostalom, zašto ne? Da su Amerikanci imali tako uzbudljivo povijesno razdoblje kao što je antika, povijest filma bila bi prepuna novog uzbudljivog žanra – ‘antikera’, a vesterni bi, zajedno s akcijskim blockbusterima, vjerojatno bili u kategoriji nezavisnih filmova i morali bi se ozbiljno ulizivati Robertu Redfordu da ih uvrsti na Sundance. No kako napisati roman o pradavnim vremenima koji se odigrava na moru da dramaturška linija ne bude ravna kao linija horizonta, a rečenice nas ne uljuljkaju u ugodnim valovima? Ništa lakše, govorio je i otac vesterna John Ford kada je davao prve upute redatelju Stevenu Spielbergu. ‘Kada je horizont na sredini, dosadno je ko vrag. No kada je očište postavljeno visoko i nisko, e to je zanimljivo.’
Pogled izbliza i pogled izdaleka
I doista, kada malo bolje pogledamo Perišićev roman – imamo dva rakursa koja se izmjenjuju u pravilnom ritmu poglavlja. Jedna je priča ispričana sa zemlje i prati pogled na svijet malog dječaka Kalije koji odrasta kao rob, i to bez majke i oca u Sirakuzi u 4. stoljeću prije Krista, a jedino pravo društvo mu prave magarac Mikro i mačka Miu. No kada se suprotstavi svojem vladaru, dječaku Pangrasu koji mu naredi da ubije mačku jer ga ona ne ferma ni pet posto, a kamoli da ga poštuje, nema mu druge nego s drugim buntovnicima i autsajderima brodom pobjeći na kraj svijeta te na Issi započeti sve ispočetka. Čitaj sagraditi apokiju, grad izvan grada.
Iako je dječak od najmlađih dana svjestan da neke situacije može sagledati izbliza, ali i izdaleka, kao da ih gleda nekim drugim očima, na što ga Menda uporno upozorava kao da je to najveća bolest na svijetu, a ne urođeni talent pravog pripovjedača, ipak će onu pravu, drugu priču, ispričanu iz zračne perspektive preuzeti sam vjetar. Uostalom, tko bi u ovim fluidnim vremenima kada su sve oči uprte u klimatske promjene mogao biti bolji sugovornik od lika zvanog Vjetropir. I to samo kakav! Totalno nebinaran jer spol mijenja ovisno o raspoloženju i osjećajima.
Vjetropir – filozof i pjesnik
No za razliku od uvaženih političara koji na kongresima o klimatskim promjenama pričaju u vjetar, Vjetropir ovdje ima ulogu neuhvatljivog, autoironičnog lika i pjesnika koji stilom pripovijedanja malo podsjeća na sedmog člana TBF-a jer priča malo, ali mudro. Rečenice ili, bolje rečeno, poetski fragmenti su reducirani, dvosmisleni, ležerni i jako duhoviti. A u tom svom stilu – ‘ne bih se htio previše miješat jer sve to promatram onako sa strane’, zapravo najpreciznije pogađa u sridu.
A kako i ne bi kada se nagledao drama, priča i evolucija iz zraka, a tu i tamo bi se baš zaljubio u nekog stanovnika na zemlji – bilo da je riječ o maloj zebri u Africi ili neobičnom dječaku Kaliju i njegovoj mački Miu koja je kradomice stigla iz Egipta, o nesretnom graditelju Teogenu koji je protjeran iz polisa, o vojniku Arionu koji je u ratu izgubio ruku i o svim divnim ženskim likovima koje susrećemo od grčke do jadranske obale – Zoe, Menda, Avita, Ceuna. Ok, usput je naučio i sve te silne jezike koje je čuo da žamore u blizini, kako poput pauka plesti mrežu od riječi, a ostatak vremena se poput starih filozofa čudio i čudio.
O ljubavi, slobodi, tuzi i ženama
Kako je uopće moguće da je čovjek ukrotio vjetar i naučio baratati jedrima uz tako slab osjet njuha i mirisa već je sav u gledanju? Kako je nastala ta čuvena ljubav i u kakvoj je vezi s fizičkom toplinom koja ti vrlo brzo zarazi i um te zašto tugu ne možeš izdržati bez drugih emocija? Po čemu se ljudi razlikuju od životinja i zašto je čovjek sva bića uspio manje-više staviti u svoju službu i pripitomiti, a jedino je mačka ostala velika buntovnica i individualka?
I čemu sve te silne riječi i uporno brbljanje jer otkako su ljudi naučili govoriti i graditi, kao da ništa drugo ne rade nego se uporno omataju u riječi te podižu zidove. I totalna enigma – kako je uopće moguće da se tijekom godina održao odnos gospodara i roba koji je u nekim uvrnutim oblicima mutirao do današnjeg brutalnog kapitalizma koji i dalje potiče nejednakosti i diskriminacije na svim razinama. No najvažnije pitanje nad pitanjima, koje je posebno aktualno ovoga ljeta koje će ostati zabilježeno po strašnim poplavama, nevremenima i požarima – jesmo li kao čovječanstvo dobro zeznuli u vezi s prirodom, a posredno i u odnosu prema ženama?
Aristotel – Pitagora: 1:0
‘Vidio sam, Aristotelovo mišljenje je pobijedilo jer je davalo čovjeku sva prava u gospodarenju zemljom’, kaže vjetar. ‘Stvorilo je veliku prazninu; ni u čemu nije bilo logosa – razuma i jezika, duha – osim u čovjeku. Ta je praznina bila čovjekov imperij. Čovjek nije mogao stvarati svoj imperij na Zemlji ako životinje i šume nisu bile prazne od duha…
Bio je Pitagora, zapamćen matematički, koji je mislio da bi u psu mogao biti duh njegovog prijatelja. Bilo ih je koji su slijedili Pitagoru, naročito na italskom jugu, poput Empedokla sa Sicilije, koji je smatrao da je isti izvor sveg života, ljudskog i životinjskog, te da životinje misle. Tako je mislio i Porfirije iz Sirije koji je zagovarao vegetarijanstvo.
Zaboravljeni matrijarhat starih Liburna
No, s druge strane, malo je koji filozof polisa, a kamoli političar, mislio da će se polis, kad nestane Grka, širiti u prirodu. A u ono doba, tamo gdje je bila granica polisa, prema divljini ili praznini, tamo su Heleni postavljali Artemidu, djevojku prirode, gospodaricu životinja, koja je između dva svijeta. Njezine su svečanosti vodile žene, muškarci nisu imali pristupa, i pomišljao sam tada kako bi ona mogla zadobiti poštovanje Liburnki na Issi i sroditi se s njihovim božicama. Vidio sam da se to s vremenom i dogodilo’, govori nam Vjetropir.
Omnipotentna knjiga ili GPS za život
No jesu li sve te spoznaje tijekom godina doista otišle u vjetar – i matrijarhat u staroj Liburniji i poštovanje prirode i njezinih zakonitosti, a ponajprije svih živih stvorenja, jer preživjelo je samo okrutno izrabljivanje slabijih, pohlepa, prljave igre i zakon velikih brojeva? Pa ipak, u doba koje je opsjednuto rastakanjem svijeta u brojeve, algoritme, a posebice blockchain tehnologije, koje nam posredno otvaraju na tisuće novih vrata koja vode u neke nove apstraktne vode koje tek treba otkriti, Perišićeva knjiga kao malo koja nudi sveobuhvatan pogled na sam život i na sve ono što su u zaborav odnijeli vjetar i more.
Uostalom, čitate li možda paralelno uz Perišićev roman i knjigu Alessandra Baricca ‘The Game’ koja govori o digitalnoj revoluciji koja se događala posljednjih četrdeset godina, shvatit ćete da ‘Brod za Issu’ nije samo neka daleka filozofsko-pjesnička alegorija o starom Mediteranu kakav je nekad bio, nego prava navigacijska karta za suvremen život. Jer kao što su moreplovci otkrivali neka daleka mjesta na moru, kaže Alessandro Baricco – tako mi danas, pomoću suvremenih gadgeta, plovimo, surfamo i otkrivamo virtualne svjetove pune nepoznanica, čudesa, ali i pravih barbara.
Ili kao što bi to efektnije sažeo lošinjski vjetar – ‘Brod za Issu’ je fantastičan omnipotentan roman, a kao takav trebao ući u baš sve školske predmete. Jer kako stvari sada stoje – popravnog možda više neće biti. I ne, ne možete preskakati stranice i čitati samo poglavlja koja govori Vjetropir. Iako bi se neki dijelovi dali baš super uglazbiti. Giuliano? Daleka obala? Mlada nada iz 3.b?
Animacija: Tamara Švelić Sabljić; fotografije: Unsplash
