Na prvi pogled Conan Gray izgleda kao mlađi brat Due Lipe koji silno želi pjevati u boy bandu – predivna crna gusta i valovita kosa, debele i ravne obrve, pune usnice, no kada pusti svoj duboki glas, odmah nam je jasno da smo ‘fulali ceo fudbal’ jer, za razliku od Due Lipe koja obožava dance glazbu i dizalice, Conan je zaglavio u moru dubokih i mračnih emocija. Ne, sorry, ali izgleda da Dua Lipa nije dobra usporedba jer sve je zapravo započelo s Adele.
‘Kada sam čuo njezinu pjesmu ‘Daydreamer’, istog sam trena uzeo gitaru i iz mene je jednostavno poteklo.’ Bila je to pjesma ‘Those Days’ kojom je devetnaestogodišnji Conan želio sam sebi dokazati da može napisati pjesmu u vlastitoj sobi koja će postati hit, a ujedno i stvar kojom je započeo svoje melankolično putovanje obojeno tamnim, prigušenim tonovima te poniranje u svijet potisnutih osjećaja, skrivenih misli, slomljenih srca, teške ovisnosti, neostvarenih očekivanja i velikog bola. Ok, pauza za apaurin.
Kada privatni dnevnik postane javni
Kao i mnogi tinejdžeri koji tek otkrivaju zamršeni i komplicirani svijet emocija, i on je društvene mreže doživljavao kao neku vrstu osobnog glazbenog dnevnika ne misleći da to itko previše ozbiljno prati pa su se tako na njegovu YouTube kanalu uredno mogle naći ispovjedne pjesme naziva ‘Getting Into My Dream School’; ‘Me at 17; For My Future Self’; ’18 Mistakes I Readed From by 18′. Uostalom, gotovo je cijeli život Conan bio izgubljen između svih tih putovanja od Hirošime, Kalifornije do Teksasa na koja su ga vodili otac Amerikanac i mama Japanka, kao i teških osjećaja koje sa sobom nose razvod roditelja, siromaštvo i bolest, a pjesme su ipak donosile olakšanje i bijeg od stvarnosti.
No situacija se preko noći promijenila kada je Conan 2017. napisao ‘Idle Town’, nostalgičnu pjesmu o malom gradu i odlasku na faks, koju su primijetili i producenti iz Republic Recordsa, ponudivši mu konačno ono o čemu je cijelo djetinjstvo sanjao – ugovor za album. A pretpostavljamo da je uskoro hit-pjesmu primijetila i sama Heather, koja je poslužila kao inspiracija za istoimenu pjesmu o tome kako iz dna duše mrzite djevojku koja hoda s vašom simpatijom.
Patnje mladog Mr. Graya
‘Istina, bojao sam se što će ljudi reći kada sam priznao neke svoje negativne osjećaje’, izjavio je Conan komentirajući sve te opake stihove – od krvavih leđa, potisnutih želja da smrskaš nečiji auto do mržnje prema konkurentici. No izgleda da vrijeme za velika iskrena priznanja nije moglo biti bolje jer svijet je u vrijeme izlaska njegova debi albuma ‘Kid Krow’ 2020. godine ionako zaglavio u lockdownu, depri, očaju, a to znači da smo se konačno svi morali hrabro suočiti sa svim potisnutim emocijama, samozavaravanjima i instagramskim lažima.
Ta sjećate se kako smo se doslovno utapali u sad girl pop pjesmama Billie Eilish, Olivije Rodrigo, Lane del Ray, gutali romane Sally Rooney ‘Normalni ljudi’ i ‘Razgovori s prijateljima’ koji izvrsno tematiziraju upravo tu tešku izgubljenost o kojoj pjeva i Conan, pripadnik generacije Z, a mediji kao da su se svakodnevno natjecali tko će prebrojiti više tužnih dečki na ekranu.
Bok, ja sam Conan i slomljeno mi je srce
Ok, neki su tijekom koronakrize opako radili na još dubljem traganju za svim tim zakopanim emocijama jer Conan je u vrijeme lockdowna doslovno napisao 250 novih pjesama, od kojih je njih dvanaest završilo i na njegovu drugom albumu ‘Superache’ koji je izašao u lipnju prošle godine. A koji, na prvo slušanje zvuči, paaa… Recimo kao da je Conan ostario ne samo dvije, nego dvadeset godina te postao hrabriji, slobodniji i, usudili bismo se reći, dublji. Kao da se malo odmaknuo od samog sebe i uzeo širokokutni objektiv kojim podjednako realno, ali isto tako suptilno zumira svijet oko sebe.
‘Istina, na prvom sam se albumu morao kratko predstaviti – bok ja sam Conan, imam devetnaest godina i slomljeno mi je srce’, no taj isti pristup nisam mogao imati i na drugom albumu’, komentirao je. No nije poanta u tome što je Conan sam doživio ili nije, koliko je patio ili fejkao, nego zašto je od cijele palete emocija odabrao upravo tugu, koliko duboko Conan može ići te hoće li se uskoro osloboditi tako ograničavajuće etikete sad boy popa i možda već uskoro prijeći u onu težu kategoriju prinčeva tame.
Prokleti pjesnici, tužni dečki i cure
Uostalom, svijet kulture i umjetnosti je oduvijek bio pun emo-umjetnika, melankolika i bolećivih mladića koji su plovili na valovima emocijama – od Werthera preko Rilkea, koji bi oplakivao cvijet čak i u najraskošnijoj fazi znajući da mu uskoro dolazi kraj, pa sve do Sinéad O’Connor, koju ni danas ne možemo zaboraviti dok pjeva kako se ništa ne može usporediti s njim, a u isto vrijeme gorke suze lije.
No za razliku od tužnih i nježnih mladića i djevojaka, tu su u blizini uvijek bili i malo opakiji igrači, takozvani prinčevi tame – Baudelaire, Nick Cave, Dave Gahan, Kurt Cobain, Amy Winehouse… Ta možete ih i sami skužiti – često u crnom od glave do pete, veličaju sve ono skriveno u mraku, nepoznato, ruše tabue, predrasude, zaviruju iza zavjese, užasno ih zanima što se krije s druge strane, a zbog svoje drskosti i smjelosti često ih nazivaju i enfant terrible, prokletim pjesnicima, buntovnicima bez razloga.
Iz nekog razloga, Conan Gray kao da je svjestan svih opasnosti etiketiranja i guranja u ladice – sad boyeva, bad boyeva, gay ikona... Upravo zato u pjesmama izbjegava koristiti osobne zamjenice, pa čak i odgovoriti na pitanje o svojoj seksualnoj orijentaciji. ‘Molim vas’, zavapio je Conan, ‘sve samo ne guranje u ladice.’ Pa ako mu već moramo dati neki kompliment za glazbu koju stvara, nazovimo ga onda posve drugačijim, pomaknutim princem tame. I to onim koji hrabro fura pink od glave do pete i pritom se nimalo ne boji na svom novom albumu otvoreno priznati da još nikada nije zaljubljen, da sanja o silini svih tih emocija, ali u isto vrijeme malo i strepi te da će vrlo rado prihvatiti ponudu za gostovanjem u korejskom boy bandu. Dua Lipa, što se čeka?
Naslovna fotografija: Shutterstock
