Kreativa bez granica

FOTOGRAF I SPISATELJ DAMIR HOYKA: ‘Ne dajte da vam kažu da ne možete istovremeno biti i matematičar i umjetnik’

Aleksandra Orlić
04.06.2023.

Fotosofia, besplatni seminar i workshop za naprednu fotografiju koji je odgojio generacije kreativaca i vrhunskih fotografa u lipnju će napuniti 18. rođendan, a mi smo razgovarali s idejnim tvorcem Damirom Hoykom o tome kako se fotografija mijenjala kroz godine, zašto je poželjno miksati medije te ne manje bitno – uvijek sa znatiželjom otkrivati nove načine izražavanja

Damira Hoyku sam prvi put vidjela na televiziji negdje sredinom devedesetih kada je MTV bio naš internet. Prebacila sam nakratko program na HRT i ugledala nekoga tko je sličio na Davida Bowieja. Kasnije ću saznati da nisam bila jedina jer su ga tako opisivale i cure u srednjoj školi. Bijela kosa, asimetrična frizura, u crnom od glave do pete, a u ruci drži knjigu eseja koju je upravo objavio nakon povratka sa studija fotografije u Beču. Naravno da sam odmah kupila knjigu pod imenom ‘Fotosofia’, a koja je na jednom mjestu objedinila moje dvije ljubavi, onu prema fotografiji i onu prema promišljanju svijeta, ali i postavljanju neobičnih pitanja.

U međuvremenu, knjiga se od čitanja i tijekom brojnih selidbi raspala jer su stranice doslovce ispadale, no to nipošto nije značilo da je nestala i Fotosofia. Knjiga u koju su ugrađena promišljanja mladog umjetnika na početku svog životnog puta, otisnuta davne 1996. godine u tisuću i petsto primjeraka, doslovce se rasprodala. No kao u nekoj tamnoj komori ova junakinja svjetlosti se pretvorila u nešto drugo. 2006. godine Fotosofia je postala foto-seminar u stvarnom svijetu, a uskoro je dobila i svoju web stranicu te Instagram profil.

Ove godine Fotosofia je konačno postala punoljetna, a to znači da će od 12. do 17. lipnja s novom generacijom polaznika proslaviti i svoj 18. rođendan. Savršen razlog da dogovorimo s Hoykom intervju i porazgovaramo o našim starim, ali i novim ljubavima – o miksanju umjetnosti i filozofije, slike i riječi, prošlosti i budućnosti, fotoaparata i mobitela, dijeljenju znanja i druženja te zašto od svakog polaznika očekuje da u sebi otkrije malog Bowieja – 100% originalan i samo njegov način izražavanja.

Internet i društvene mreže su danas puni tutorijala kako se koristiti kamerama, Photoshopom, montažom, no čini mi se da nedostaje vodiča koji bi dubinski promišljali vizualne umjetnosti. Kako se kod tebe tako rano rodila ideja da odmah na početku svog životnog puta objaviš knjigu eseja ‘Fotosofia’?

U vizualne umjetnosti sam ušao vrlo iskreno – želeći se izraziti. Isprava je to bilo crtanje i slikanje, no tek sam s fotografijom, koju sam otkrio u trećem srednje, kliknuo, jer ovaj medij je više odgovarao mojoj ekstrovertiranoj naravi koja voli ljude i brzi feedback. No, i dalje su me mučila neka pitanja pa bih tako znao odlaziti u knjižare i izluđivati osoblje pitanjima, tipa – ‘Imate li neku knjigu u kojoj bi bilo objašnjeno zašto su neke fotografije vrhunska umjetnička djela, a druge ne i koja je zapravo svrha umjetnosti?’

Pogađate, takve knjige nije bilo jer umjetnost ipak nije matematika da je moguće sve egzaktno potvrditi pa sam se morao sam snaći. Krenuo sam na put istraživanja i promišljanja fotografije 1989. godine i to prije svega ne bih li sam sebi objasnio medij i našao uporišne točke kako bih se lakše orijentirao. Tri godine kasnije, konačno sam stekao dojam da sam maknuo onaj imaginarni povez oko očiju te da sada konačno jasno vidim metu koju snimam. A tada sam prvi put pomislio i da bi bilo zgodno objaviti esej i podijeliti s ljudima ono što sam spoznao. Vodio sam se mišlju da ako pomognem i jednom čovjeku koji traga za istim pitanjima, puno sam učinio.

Kako nastaju tvoje fotografije – jesi li tip konstruktora koji sve pomno zamišlja u glavi ili onaj lovca koji mora imati reflekse revolveraša jer sve fotka u sekundi? I ne manje bitno – što te zanima u fotografiji?

Prije svega sam konstruktor, znači da polazim od ideje koju danima vrtim u glavi i koju na kraju ciklusa želim podijeliti s ljudima. Najprije mašti dam krila, a potom joj stavim utege kako bih ju podesio da što bolje funkcionira u smjeru koji sam zamislio. Sve počinje od skice koju puštam da malo odstoji. Nakon toga radim testne fotografije koje potom gledam nekoliko dana. Tek kada zaključim da sam s njima zadovoljan krećem u realizaciju i pretvaram ih u seriju. Moglo bi se reći da prije svega zamišljam nešto što ne postoji, nadajući se da ću to uspjeti realizirati i na kraju izazvati kod gledatelja neku reakciju, a ako mi se posreći, možda ga i potaći da mijenja svijet oko sebe nabolje.

Izgleda da je zamisao dijeljenja ideja i znanja utkana i u samu bit Fotosofije, a koja je za divno čudo – sve ovo vrijeme besplatna za polaznike. Kako je heroina svjetlosti izašla iz tvoje knjige i ušla u stvarni svijet?

Iz današnje perspektive gledano i nije bilo nekog velikog plana, jer sve što radim događa se intuitivno, ali u biti svega uvijek stoji pitanje – je li ova ideja kvalitetna i hoće li ovaj svijet učiniti barem malo boljim mjestom. Fotosofia se dogodila spontano, no moram priznati da je veliku ulogu odigralo i širenje interneta zahvaljujući kojem je publika mogla doći do mene svojim pitanjima. Velik interes publike za moj rad i savjete potaknuo me da u jednom resortu napravim radionicu koja će pomoći ljudima da bolje razumiju fotografiju, a koja će koristiti i zajednici.

Tek što je prvih petnaest polaznika izašlo sa seminara, krenula su pitanja, i to ne samo od zaljubljenika u fotografiju nego i od medija i sponzora – kada će se održati druga Fotosofija, koje će biti teme, što će sve novo naučiti, gdje se mogu prijaviti. Način odabira kandidata je tijekom svih ovih godina ostao isti. Zaljubljenici u fotografiju mi pošalju svoje radove, a ja odaberem 15 polaznika čiji me radovi zaintrigiraju, oduševe, začude i ne manje bitno – od kojih i sam mogu nešto naučiti.

Nekoliko dana nas dijeli od početka 18. Fotosofije. Jesi li sentimentalan poput srednjoškolskog profesora pred maturu i kakvi se osjećaji miješaju u tebi?

Moram reći da sam ponosan što svake godine uspijemo predati toliko znanja, iskustva, ali i sklopiti važnih veza i prijateljstava te što je Fotosofia odgojila toliko puno sjajnih fotografa. Ok, možda bi pretenciozno bilo reći da smo ih stvorili ili otkrili, ali laskam si da smo im barem ubrzali put na sam vrh modne, sportske ili wedding fotografije. Ako dobro računam, barem 20% polaznika je nakon Fotosofije promijenilo svoju profesiju s kojom nisu bili zadovoljni.

Uostalom, to je i poanta Fotosofije – da u šest dana doslovce uđeš u kožu profesionalnog fotografa, da vidiš kako izgleda svakodnevica, kako se komunicira s modelima i celebritijima, kako s TV ekipama koje prate naše radionice, kako se fotografije obrađuju i rade montaže. Tijekom seminara se trudim poticati sve te kreativne ljude da svojoj mašti daju krila, da slobodno eksperimentiraju i pronađu svoj autentičan stil izražavanja.

Što bi rekao vanzemaljac da jednog dana sleti u Zagreb i naleti na prvi i zadnji najavni vizual Fotosofije?

Vjerojatno bi primijetio ono što i ja – da je prije 18 godina podloga vizuala bila tamnija, usmjerena prema onima koji se posvećenije bave fotografijiom, a da je s vremenom Fotosofia postale vedrija, počela je furati šarenije boje jer kao da je htjela pozitivnom energijom, koja struji na svakoj radionici i druženju, zaraziti što više ljudi. Uostalom, vanzemaljac je već vjerojatno dobro upoznat i s tim da se negdje krajem devedesetih dogodio veliki shift, prelazak s analognog na digitalni fotoaparat te da je od izuma smartphonea fotografija doslovce postala sveprisutna.

A kako si ti osobno doživio taj trenutak prelaska na digitalnu fotografiju i otkuda ta tvoja velika ljubav prema budućnosti i SF-u?

Budućnost me zanima od trenutka kada sam počeo gledati u nebo i razmišljati što se nalazi na tim sjajnim točkicama na nebu i oko njih, te otkada sam otkrio svijet stripova i knjiga. Naprosto me intrigiralo, iz perspektive kreativca, kako će se buduća otkrića odraziti na naše živote. No digitalna budućnost fotografije mi je postala svakodnevicom od trenutka kada sam ugledao slogan Photokina ‘Goes Digital’. Istog trena uzeo sam kufer i zapalio u Koeln, a s kolodvora otišao direktno do Olympus štanda gdje sam tražio da mi pokažu to digitalno čudo od fotića – model Olympus Mju.

I ne samo da su mi ga pokazali i dali u ruke da vidim tu sliku na malom ekranu nego smo odmah i isprintali fotke. Odmah mi je bilo jasno da svjedočim drugoj važnoj revoluciji kada sam već zakasnio na onu iz 1888. godine. Ta svi znamo iz povijesti fotografije za onaj Kodakov slogan ‘You Press the Button, We Do the Rest ‘. Iako su se neki moji kolege pribojavali onoga što dolazi, mene je to užasno veselilo jer je značilo da će sve više ljudi moći komunicirati fotografijom. Uostalom, rekao bih da danas više nije nepismen čovjek samo onaj koji ne zna pisati već i onaj koji ne zna vizualno komunicirati.

A što je s estetikom ‘namjerno fotkam ružne fotke i ne trudim se’ jer želim biti drugačiji te koliko su pametni mobiteli utjecali na stilove izražavanja?

Estetika koju spominješ može biti zanimljiva na razini dosjetke. Vjerojatno bi me zaintrigirala, nakratko bih zastao da je pogledam, no sumnjam da bih je poželio i dalje konzumirati. A što se mobitela tiče, činjenica je da su definitivno promijenili način kako percipiramo svijet te kako komuniciramo. Stoga je bilo samo pitanje vremena kada će Fotosofia dobiti i malu ekstenziju. Dogodilo se to 2017. godine na jednoj konferenciji spa menagera, kada je održana i prva radionica PhotoWalk na kojoj kombiniramo fotografiranje, hodanje i učenje u hodu.

No kao što bi vjerojatno rekao James Bond – ‘Svijet digitalne fotografije očito nije bio dovoljan’ kada si se bacio i na pisanje knjiga – od sjajnog SF romana ‘Xavia’ do knjiga za djecu – ‘Pustolovine Tizi Enili’. Kako se dogodio taj shift u glavi kreativca?

Nije tajna da sam vizualan tip. No, kao što u glavi vidim fotografije prije no što ih idem snimiti, tako vidim i film s likovima mojih romana. Moglo bi se reći da samo prepisujem i dorađujem to što vidim u mislima. Ideja o Xaviji mi je prvi put sijevnula 1999. godine i normalno da sam je kao sve svoje ideje najprije pustio kroz filter fotografije, pitajući se – kako bih je mogao pretočiti u seriju fotki koja će potaknuti gledatelje da razmišljaju o onome što nas čeka u budućnosti. Tri, četiri godine sam o tome promišljao, da bih na kraju shvatio da sam u krivom mediju. Za tu mi je ideju fotografija bila previše konotativan medij, shvatio sam da mi treba denotativan.

I tako sam 2005. za vrijeme ljetnog odmora rekao svojima – ‘Odite vi na plažu, ja moram pisati.’ I danas se sjećam tih začuđenih pogleda – pa otkad ti to pišeš? Nikad neću zaboraviti taj osjećaj kad sam se našao pred praznom stranicom Worda i upitao ‘OK, a što sad? No što drugo raditi kada imaš ideju koja ti već godinama zauzima pola mozga i osjećaš da je moraš podijeliti s publikom. S jedne strane, to je uvijek riskantan potez – pomalo kao da sami sebi kopate grob. Pogotovo ako ste već afirmirani u svojoj domeni pa sada ulazite u drugu. Jer, ako ne ispadne baš kako treba možda ćete ugroziti i svoj prvotni biznis.

Knjige o Tizi možete nabaviti tako da pošaljete email ‘Naručujem Tizi’ na adresu: hoyka@hoyka.com.

Srećom, knjigu sam uspješno priveo kraju, a na tom putu sam konačno shvatio kako se ta dva naoko različita načina izražavanja nadopunjuju te da smo kombinacija analitičkog i apstraktnog. To je uostalom i jedna od glavnih pouka mojih knjiga za djecu. Ne dajte da vam kažu da ne možete istovremeno biti i matematičar i umjetnik jer nema smisla segmentirati i ograničavati čovjeka, a kamoli nešto ekstrahirati. Uostalom, zašto ne biste mogli biti dobri i u više raznih domena?

Pročitaj više

Kako suze pretvoriti u ples i smijeh

Ako je istina da heavy-metalci imaju najbolje sentiše, Baby Lasagna je naš favorit jer je uz žestoki ritam upakirao jednu od najtužnijih pjesama o trenutku napuštanja roditeljskog doma, a koji su na nekoj razini očito prepoznali i mladi, ali i njihovi roditelji. Uostalom, nakon Maneskin skandala s čašom na stolu, došao je red da netko nakon pobjede ispusti i iskrenu suzu

Najcool knjižara na svijetu

SLRD izdanja već su odavno stekla kultni status, stoga je bilo logično otvoriti mjesto koje će povezati Yves Saint Laurent naslijeđe i njegovu ljubav prema kulturi i umjetnosti

SERIJA 'FORTUNA'

Jedan potopljeni brod na dnu mora koji čuva blago iz 19. stoljeća i pravna bitka koja nalikuje borbi između Davida i Golijata. Možete li odoljeti ovom zapletu iz serije ‘Fortuna’, čak i ako Stanley Tucci manje izgleda kao opaki gusar, a više kao Amerikanac koji uživa u otkrivanju čari Mediterana

850 ZNAKOVA

Gradska knjižnica Požega svoju uspješnu suradnju s organizatorima poznatog Hrvatskog festivala jednominutnih filmova proširuje pokretanjem književne manifestacije Jednominutna priča oslanjajući se pritom na temeljnu ideju filmskog festivala – formu od jedne minute. Pitanje glasi – imate li sjajnu priču koju biste mogli ispričati u jednoj minuti, točnije rečeno u 850 znakova?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.