Danijela Peka prvi sam put upoznala prije dvadesetak godina kada smo zajedno radili na nekoliko projekata producentske kuće Ring Multimedia. Ja sam na prvi sastanak s mladim kreativnim direktorom stigla petnaest minuta ranije (ili je on došao petnaest minuta kasnije), no ono što i danas tako živo pamtim je kako je Danijel ušetao u svoj ured noseći ispod ruke veliku motorističku kacigu, koju je potom odložio na stol, kao da se upravo autao jedan od članova grupe Daft Punk.
Neki redatelj bi tom kacigom zasigurno otvorio film i još bi je nekoliko puta provukao kroz radnju, jer ona posve sigurno jako puno govori o Danijelu. Da ga privlače nove, uzbudljive i brze stvari, a više od svega putovanja. Jer tek što je završio studij politologije i pobrao nagradu za novinara godine, okušao se i u informativnom programu RTL-a, da bi uskoro naglo okrenuo smjer te nakratko pojurio i prema zabavnom programu. Bilo je logično da će nakon malih ekrana poželjeti otkriti i čari onih velikih. Stoga je 2003. upisao i studij produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a te iste godine je i prvi put posjetio Pulski filmski festival.
No što god radio, izgleda da je zov daljine bio jači, jer kad god bih se čula s Danijelom, javio bi se s neke daleke destinacije – sad je na Sjevernom polu, sad u New Yorku ili u Sarajevu, a sada snima dokumentarac o starim brodolomima Jadrana za koji je dobio i nagradu. Sve čega bi se Danijel prihvatio imalo je okus kretanja, putovanja i miris plavetnila. Od filma „Vis-A-Vis“ koji je producirao preko „Murine“ koja je u Cannesu osvojila nagradu za najbolji debitantski film pa do najnovijeg filma “Napulj – New York”, na kojem je Danijelova produkcijska kuća Antitalent partner, a koji se snima upravo na Titovu brodu Galeb.
Stoga me nije uopće začudilo kada sam doznala da je prošle godine Danijel Pek postao umjetnički ravnatelj Pula Film Festivala, grada na moru s uzbudljivom poviješću koji će ove godine navršiti 70. rođendan, da se s obitelji preselio u Istru, kao ni činjenica da će program zatvoriti upravo film „Brod“ Elvisa Lenića. Dan nakon svečanog otvorenja Pulskog filmskog festivala porazgovarali smo s Danijelom o uzbudljivom programu, putovanjima, ženskoj zastupljenosti na filmu, ali i o tome kakvu budućnost vidi u svojoj staroj kristalnoj kacigi.
Dokumentarni serijal „Veliki brodolomi Jadrana“, „Murina“ – fantastičan film o podmorju, ali i našim dubokim unutarnjim svjetovima, film u nastajanju „Napulj – New York“ koji se snima na Galebu te naposljetku film „Brod“ kojim će se zatvoriti Pula Film Festival. Što je to u brodovima, prostranstvima i dubinama što te toliko privlači?
Nisam o tome nikad razmišljao, vjerojatno nisam imao vremena za pauzu i ozbiljniju introspekciju. 🙂 Ali tvoje me pitanje podsjetilo na jedno od putovanja motorom, na noćnu vožnju trajektom od Zadra do Lošinja prije kojih 20 godina, iz vremena te crne kacige. Sjedio sam na palubi, budan, promatrao otoke i svitanje i u nečemu što Amerikanci zovu „4 a.m. miracle“ doživio ljepotu trenutka koji postaje trajna uspomena. Možda i dalje ganjam takve trenutke, iako već godinama, otkad sam otac, ne vozim motor i putovanja su uglavnom poslovna.
Svaki od tih projekata koje spominješ postao je novo iskustvo, nova trajna uspomena koja me dovela ili do novog saznanja, upozorila me da nešto ne radim ili navela da nešto radim još upornije i snažnije, usmjerila prema novom cilju. No da ne zvuči preromantično, mislim da nisam čovjek koji će sam na jedrilici preploviti ocean, ali zanima me zašto to ljudi rade, što su u tome doživjeli i kako se taj osjećaj može podijeliti s drugima. Vjerojatno zato snimam filmove, serije i sve ostalo što radim ili želim i planiram raditi.
Pulski filmski festival ove godine slavi 70. rođendan, a ti si, posve zasluženo, dobio priliku četiri godine voziti ovako sjajan brod koji svake godine preveze barem 70.000 putnika u neke druge svjetove. U kojem smjeru želiš voziti brod, koje su glavne programske rute i što gledatelji mogu očekivati?
Pulski filmski festival jedan je od simbola hrvatskog filma, mjesto i događaj prema kojem će javnost u velikoj mjeri procjenjivati ne samo festival, nego i donositi sud o cjelokupnom hrvatskom filmu. Moj je dojam posljednjih godina bio da je hrvatski film znatno življi i agilniji nego što izgleda u Puli te da je promjena te percepcije prvi korak u novom identitetu hrvatskog filma. Kada smo jučer stajali pred Arenom u kojoj je bilo više od 5500 ljudi, festivalske publike pred kojom klecaju koljena i raste odgovornost, shvatio sam da smo uspjeli u tom prvom koraku. Govorim uspjeli jer na tom istom cilju radim zajedno sa sjajnim timom filmskih entuzijasta i profesionalaca te djelatnicima Javne ustanove koji već godinama i desetljećima stvaraju festival. Te „uspjeli smo“ poglede koje smo sinoć izmijenili također neću nikada zaboraviti.
Pula je nacionalni filmski festival i u programskom je smislu određen našom godišnjom produkcijom, no on raste kvantitetom i kvalitetom u takvom opsegu da smo ove godine mogli primiti manje od polovice prijavljenih filmova te sastavili program koji spaja kinohitove, filmove za djecu, svjetske festivalske uspješnice, djela iskusnih autora i nekoliko sjajnih debitanata. Ukupno 21 film u glavnom programu, 80 na cijelom festivalu, više od 100 projekcija koje počinju u 10 ujutro i traju do 2 ili dulje u noći, to je ambiciozan program koji se počinje ostvarivati. I jutro nakon otvorenja donijelo nam je pozitivnu atmosferu, puno industrijskih i medijskih događanja, pune prijepodnevne projekcije i veliki entuzijazam kolega filmskih autora i profesionalaca. Ciljeva je dosta – od Pule napraviti godišnji summit filmske industrije Hrvatske i partnera, biti dobar vjetar u leđa filmovima koji u Puli kreću na svoj put prema publici, bilo na festivalima ili u kinima, pa do toga da želimo postati nacionalna filmska nagrada.
Svaki umjetnički direktor želi ostaviti svoj osobni touch, nešto po čemu će se više ili manje razlikovati od svojih prethodnika. Berlinale je ove godine proslavilo 73. rođendan eklektičnim i ikonoklastičnim programom na kojem su prevladavali upravo njemački filmovi. Cannes je u lipnju proslavio 76. rođendan, a u centar je postavio filmove ispod radara i indie produkciju. Po čemu se tvoj program razlikuje od prošlogodišnjih pulskih festivala, a po čemu od svojih europskih festivalskih vršnjaka?
Gledatelji u Puli mogu očekivati filmove koji uspješno spajaju autorsku viziju i publiku, filmove snažnih autora koji propituju važna pitanja današnjice. Film je za mene najljepša umjetnost jer nas u isto vrijeme može zamisliti i zabaviti. Ja cijenim obje karakteristike te jednako uživam i u filmovima koji u prvi plan stavljaju ili jedno ili drugo.
Ove godine za kasni večernji termin odabrali smo upravo takve filmove, npr. ‘Oppenheimer’ Christophera Nolana koji jedva čekam vidjeti u Areni i imam osjećaj da će nam i taj trenutak, to zadovoljstvo zajedničkog gledanja velikog filma također ostati u pamćenju. Želim program sastavljen od suvremenih hrvatskih filmova koji donose nove autorske glasove te susjedskih, europskih i svjetskih uzora kojima stremimo.
Nedavna istraživanja koja je proveo Geena Davis Institute, a u kojima je analizirano 2100 likova koji su prikazani prošle godine, govore da je udio ženskih glavnih likova samo 38%. Tim više nas je razveselila vijest da će u žiriju Pulskog filmskog festivala sjediti pet sjajnih stručnjakinja – direktorica fotografije i snimateljica Tamara Cesarec, glumica Nives Ivanković, producentica Maja Popović Milojević, dramaturginja i spisateljica Tena Štivičić te redateljica Snježana Tribuson. Koji je tvoj stav o zastupljenosti žena na filmu i što misliš o ‘ženskom rukopisu’?
Drago mi je što ste vi članice našeg žirija opisali kao stručnjakinje, jer to je bio glavni kriterij po kojem su odabrane. Tek nakon što sam došao do prva tri imena koja bih želio imati u žiriju, shvatio sam da je vrlo lako sastaviti potpuno ženski žiri i da je ovaj, 70. festival dobra prilika da se time pokaže jedan pozitivan stav o ženskoj zastupljenosti u filmu. No možda će vas stoga iznenaditi da nisam pobornik ‘matematičkog’ izražavanja zastupljenosti po bilo kojoj osnovi, rodnoj, spolnoj, etničkoj ili nacionalnoj.
Kao što su naše članice žirija u prvom redu stručnjakinje koje volimo i cijenimo zbog njihova rada i rezultata, a ne pripadnice ženskog roda, tako ne mislim da je za glavne likove bitno jesu li muški ili ženski, bitno je da ih prepoznajemo kao posebne i važne, da ih volimo ili ne i da nam uspiju prenijeti ideje djela koje gledamo. Podržavam da je nakon desetljeća u našoj generaciji odnosno stoljeća i tisućljeća u povijesti čovječanstva potrebno pozitivnom diskriminacijom ispraviti onu negativnu, no mislim da ćemo biti stvarno pošteni i jednaki tek kada će bilo koja od tih činjenica našeg postojanja biti potpuno nevažna i kada ćemo procjenjivati sebe i ljude oko sebe samo prema kvaliteti onoga što nosimo u sebi. Kada će to biti – nemam pojma, ali napravit ću koliko mogu da bude što ranije.
Ženski rukopis na filmu nam je potreban jednako kao i u književnosti ili bilo kojoj drugoj umjetnosti, promatram što rade naše kolegice i iznimno sam ponosan na rezultate koje je donijelo slabljenje tradicionalnih uloga.
Pula Film Festival ove će godine smjelo izbrisati granice između fikcije i nefikcije jer će se na glavnom programu naći animirani i dokumentarni filmovi, baš kao što se ove godine dogodilo na Berlinaleu. No što je s erotskim filmovima koji su već odavno nestali s velikih ekrana (eventualno se mogu vidjeti u Cannesu) i pobjegli na streaming servise? Je li film ‘Escort’ Lukasa Nole divna iznimka, ili? I što možemo očekivati od njegova posljednjeg filma?
Profesor Puhovski nas je na Akademiji učio da postoje samo filmovi, a da su ostalo podjele na rodove, žanrove i vrste koje ne mijenjaju osnovnu definiciju. To je jedna od bitnih lekcija koju sam ponio s Akademije i drago mi je što smo uspjeli takvo shvaćanje prenijeti i u propise Pulskog filmskog festivala. Činjenica da se dokumentarni i animirani filmovi prikazuju i natječu ravnopravno s igranima stvarnost je svjetskih festivala već dulje, imali smo tako već dokumentarne pobjednike i Berlinalea i Venecije te niza drugih važnih festivala.
Kao što su erotika i seks sastavni dio života, no nisu jedina odrednica čovjeka kao bića, tako ne mislim da su i filmovi samo erotski ili nisu. Lukasov film je uzbudljiv i napet erotski triler koji uključuje, prema mojemu mišljenju, najbolje scene seksa u hrvatskom filmu u posljednjih 30 godina. No bilo bi nepravedno svesti ga samo na taj segment filma jer se radi, kao i u njegovim drugim djelima, o jako dobroj slici anomalija u društvu koje je on posebno pažljivo znao uočiti. Žao mi je što je ‘Escort’ njegov posljednji film, nakon što sam ga pogledao ne mogu se oteti dojmu da je mogao napraviti još puno sjajnih djela.
Rodno neutralne nagrade na filmskim festivalima, naočale za proširenu stvarnost, imerzivna umjetnost… Kakvu budućnost vidiš u svojoj kristalnoj kacigi – što te veseli, čega se možda pribojavaš, a što bi još volio realizirati? I ne manje bitno – što filmovi koji će se ove godine prikazati u Puli od 15. do 23. srpnja govore o našem svijetu i aktualnoj situaciji?
Filmovi ovogodišnje Pule nam uglavnom govore da se vrlo teško suočavamo s teškim pitanjima koja su nas pogodila tijekom naše prošlosti, ove generacije i današnjice. Hotel Pula bavi se odnosom inače tolerantne i moderne većine u trenutku kada se suoči s manjinom čiju traumu ne razumije. Pamtim samo sretne dane o izborima kojima život usmjeravamo na lakši ili teži put – a znamo od mudrog majstora Yode koji je put ispravan. ‘Sedmo nebo’ govori o konformizmu koji vodi u kukavičluk, ‘Escort’ o posljedicama jednog takvog pogrešnog izbora lakšeg puta, ‘Smrt djevojčice sa žigicama’ o grijehu iz prošlosti koji neizbježno sustiže čovjeka, ‘Pelikan’ o traženju identiteta i pritisku očekivanja. ‘Veće od traume’ i ‘Sigurno mjesto’ su toliko snažni i potresni filmovi da ih ne mogu sažeti u jednu rečenicu, oni nemaju logline koji se može prenijeti riječima, samo osjećajima.
No svi zajedno dokazuju nam da je pričanje priča jedna od osnovnih potreba čovjeka kao društvenog bića. Filmovi su jedan od načina na koji pričamo priče, vjerojatno najsloženiji i najzahtjevniji, ali to je način koji nam daje iznimno puno zadovoljstva, bilo da te filmske priče stvaramo ili ih iskusimo kao gledatelji. Taj dio filmske i televizijske čarolije će ostati nepromijenjen, neovisno o novim formatima, rodovima, načinu distribucije, konzumiranja, komentiranja i ocjenjivanja. Ima još puno priča koje bih želio realizirati, osobno su mi najvažnije adaptacije djela Kristiana Novaka, našeg pisca koji je u svojima romanima progovorio o najdubljim i najvažnijim pitanjima čovječanstva.
Animacija: Tamara Švelić Sabljić; vizuali: Shutterstock, Pula film festival, privatan arhiv
