Blockbuster ‘Dina 2’ ne samo da je impresivan, kao i kod prvog dijela, svojom zvjezdanom postavom, spektakularnim scenama borbe i efektima već ima i političku poruku koja tjera na razmišljanje. Prošle su tri godine otkako je prvi dio Dine bio prikazivan u kinima. Redatelj Denis Villeneuve uspio je ono što je rijetko tko mislio da je moguće: uspješno prenijeti složeni, opsežni i stoga nemoguć za snimiti materijal znanstvenofantastične knjige Franka Herberta na ekran. Film je bio hvaljen od strane kritike i osvojio je šest Oscara. Očekivanja od drugog dijela bila su velika.
Što se to toliko fascinantno dogodilo u drugom dijelu?
Pa kao prvo, počinjemo tamo gdje smo stali. Od prvog dijela Dine prošlo je tek nekoliko sati. Kao da smo zaspali na plaži na podnevnoj vrućini. Sada nam sljepoočnice pulsiraju od boli, javlja se mučnina, škiljimo u svjetlost. Tako se osjeća Paul, kojeg glumi Timothée Chalamet. Osim što to uopće nije plaža već pustinja Arrakis – ili kako starosjedioci zovu planet: dina. Drugi dio filma ‘Dina’ je ogroman trijumf filmskog stvaralaštva. Postavlja sva prava, relevantna pitanja o geopolitici. Najjasnije je gdje stoji s Bijelim spasiteljima. Oni su opasni. Što su više mesijanski raspoloženi, implikacije su gore. Također je jasan stav o imperijalizmu – i filmovi i knjige jedva da su suptilni u pogledu analogije pustinjskog planeta s Bliskim istokom.
U Arrakisu dragocjen resurs, začin, ekvivalent je nafte u stvarnom svijetu. Imperijalističke sile, Kuće Atreidies i Harkonnen, kao slabo prikriveni surogati za Sjeverne Američke Države i Rusiju vode posredničke ratove na stranom terenu kako bi stekle kontrolu nad najvažnijim resursom u svemiru. Ono što slijedi je pokoravanje domorodačkog stanovništva zemlje Fremena.
Tko će biti naš sljedeći tlačitelj?
Zanimljiva je činjenica koju Chani, jedna od Fremenaca i kasnije ljubavnica Paula Atreidiesa, jasno iznosi na početku prvog filma kada pita: “Tko će biti naš sljedeći tlačitelj?” Nije važno jesu li imperijalisti nježni ili brutalni jer sve završava u njihovim rukama, kada obje vrste na kraju uzmu ono što nije njihovo i ne poštuju suverenitet naroda. Za vrijeme u kojem je Herbert pisao romane – na vrhuncu Hladnog rata, kada su posrednički ratovi između dviju supersila uništili nekoliko zemalja u razvoju, uključujući Bliski istok – ovo je imalo smisla.
Kakvo je stanje sada kada se trenutno najveća kriza na Bliskom istoku vodi oko identiteta i suvereniteta? Film traje gotovo tri sata da bi se ispričalo kako su Paula prihvatili domorodački Fremeni. Od njih je naučio kako preživjeti i boriti se u pustinji da bi se naposljetku zaljubio u Chani i riskirao sve. Krize, ratovi i nasilje potiču čežnju za likovima spasitelja. U filmu s jedne strane, kult vodstva dobiva fašistički prizvuk: Harkonneni, iscrpljeni borbom protiv autohtonih gerilskih skupina, oslanjaju se na ćelavog psihopata koji uživa u ubojstvu jednako kao i u seksu. S druge strane, a tu postaje jako zanimljivo, i druga strana čezne za Mesijom i vjeruje da ga je pronašla u Paulu.
Daleka prošlost i još dalja budućnost daju sliku sadašnjosti
Dina je duboko promišljen, introspektivni prikaz o bijeloj nadmoći i njezinim katastrofalnim podvizima. Iako zvuči kao da se odvija u dalekoj prošlosti radnja filma ‘Dina’ smještena je u nevjerojatno udaljenu budućnost, točnije 11. tisućljeće. Onaj izraz „miljama daleko“ u ovom kontekstu se čini sićušan.
Razlika između tehnološkog napretka kojim film obiluje je u apsolutnom kontrastu naspram političkih i religijskih pitanja.
Unatoč ili baš zbog toga film je pogodio esenciju sadašnjosti. Dina uspješno prikazuje bit zapadne civilizacije, one koja je izgrađena na pljački i genocidu. Koliko god ciljevi bili plemeniti, nije dobra ideja staviti svu moć u iste ruke. To je poruka ‘Dine 2’. Jer sljedbenici se prebrzo pretvaraju u fanatike, a pokretač u vođu. U filmu postaje jasno da je Chani, koju glumi Zendaya i koju Paul zapravo voli, posljednji glas upozorenja: “Ovim proročanstvom pretvaraju nas u robove”, vrišti ona. Ali nitko ne sluša.
