U doba kada su sado-mazo odnosi tako isprani, a ‘Pedeset nijansi sive’ se toliko ofucalo da ih gotovo više i ne primjećujemo, i nije neka vijest da je Zoran Ferić napisao ljubavni roman o zabranjenoj ljubavi između 53-godišnjeg pisaca i 22-godišnje studentice kiparstva, a koji sadrži podosta hard-core scena seksa, među kojima prednjače one koje izgledaju kao da su drag and drop metodom preuzete iz S&M filmića. Uostalom, čini se da u posljednje vrijeme doista nema filma, knjige ili reklame koji manje ili više vješto ne koketiraju s igrom polarizacije i odnosom moći između gospodara i sluge. Ili recimo to stručno, kao da radimo u nekom berlinskom fetiš klubu – između dominantne i submisivne osobe.
Od Sally Rooney koja obožava zbunjivati čitatelje višeslojnim i kontradiktornim junakinjama rastrganim između feminizma, bondage igrica u krevetu, marksizma i samoranjavanja, preko filma ‘Klub zadovoljnih žena’ u kojem Jane Fonda, Diane Keaton, Candice Bergen i Mary Steenburgen uživaju u ulogama penzionerki kojima knjiga ‘Pedeset nijansi sive’ naglavačke mijenja život pa sve do skandaloznih medvjedića u Balenciaga reklami koji nose S&M kožne remene, a koji su zbog velikog zgražanja javnosti istog trena povučeni iz medija.
‘Stariji si od mene čitavog Kafku’
S druge strane, nije ni neka velika vijest da se 12. knjiga nagrađivanog autora Zorana Ferića referira na kultnu knjigu ‘Ljubavnik‘ francuske spisateljice Marguerite Duras iz 1984. godine, samo što ovaj put priča nije ispričana iz vizure petnaestogodišnje djevojčice koja se zaljubljuje u dvostruko starijeg Kineza u Indokini, nego 33 godine starijeg Zagrepčanina koji se u drugom licu obraća svojoj mladoj ljubavnici. Jer, ruku na srce ili onu stvar – tko zapravo ne bi htio ili nije već pokušao napisati nešto toliko moćno, životno, poetično, jednostavno i snažno kao što je učinila Duras u svojoj sedamdesetoj godini ili mu se barem približiti, nije ni živio.
Pa ipak, poput zagonetne žene koja leži gola na pločniku grada na fotografiji s naslovnice knjige, koju potpisuje Stanko Abadžić, a koja je toliko udubljena u knjigu, ne mareći ni pet posto za stvarnost oko sebe, niti tko bi je mogao vidjeti s nebodera u blizini, samo da uzme dalekozor u ruke, moramo se zapitati – što je to zapravo u ovom romanu da nam ne dopušta da knjigu ispustimo iz ruku sve dok je ne pročitamo u jednom dahu, a koja nas toliko dira i opsjeda, čak i puno kasnije nakon što je odložimo na noćni ormarić.
Fondue okrutnih seks-igrica i nježnih osjećaja
Je li nas možda Ferić poput najvećeg virtuoza u molekularnoj kuhinji naprosto zaskočio i zadivio nekim neočekivanim kombinacijama naoko nespojivih okusa, stilova i opažanja? Nas, posve razmaženu publiku koja više ne trza ni na što i koja je toliko zasićena svim tim senzacijama da je rijetko što može prebaciti s one strane osjeta, uzbuđenja i čuđenja pa nam je stoga lukavo servirao…
Miks okrutnih seks-igrica i nježnih osjećaja za predjelo. Složenac spravljen od Godardovih filmova i Karleušinih pjesama kao aperitiv. Par udaraca hladnog metala na goloj koži i tople suze sjećanja na licu kao glavno jelo. A za desert, molim lijepo – fondue od poezije i zrno vulgarizama. Pa smo, eto, i sami na tren malo zbunjeno zastali, pitali se kakav je to neobičan i potpuno nov osjećaj te se prisjetili svih onih moćnih trenutaka kada smo nešto isprobali prvi put. Prvi poljubac, prvi seks, prva prevara, prva krađa, prva svađa, prvi gubitak kontrole, prvi udarac, prvi gubitak osobe…
‘Prelazak preko rijeke se nikada ne događa bez smrtne opasnosti’
Ne, Zoran Ferić je otišao korak dalje pa nam nije ispričao još samo jednu priču o muškarcu u poznim godinama kojem se dogodila ljubav baš kada se tome najmanje nadao. Naime, na početku romana njegov junak je već tri desetljeća u manje-više stabilnom prividu braka, a život mu doslovce visi o koncu, jer mu je teška bolest na tren pomračila um. I malo je falilo da skroz ne poludi i ne počini zločin zbog kojeg bi ova knjiga možda otišla u smjeru krimića… A onda mu se dogodila ljubav sa studenticom kiparstva koja dolazi iz malog mjesta, noseći na svojoj koži teret teškog odrastanja u siromaštvu, život kao privid i laž te tatino samoubojstvo.
I to ne obična ljubav, afera ili kratki izlet nego ona nerazumna, neplanirana, luda. Ljubav koja se toliko snažno urezuje i transformira i zbog koje smo, metaforički rečeno – spremni prijeći rijeku, ne pitajući se za posljedice niti cijenu, što će reći susjed, žena, konobar, policajac, sud, porota, koliko će trajati, kako završiti, kao niti koliko smo se zapravo približili onom nepoznatom, mračnom, opasnom i onostranom svijetu o kojem ne znamo ama baš išta.
‘Upravo u trenutku kada se glazba prelila preko mora…’
Uostalom, lajtmotiv prelaska rijeke je užasno važan i u romanu ‘Ljubavnik’ Marguerite Duras kojim i započinje svoj roman. No za razliku od Male, petnaestogodišnje junakinje koja prelaskom rijeke Mekong na kojoj prvi put upoznaje svog kineskog bankara, postupno otkriva i svoju seksualnost, odrastanje, užitak i bol, da bi tek na brodu koji je vozi u Francusku, daleko od Indokine i njezine prve velike i važne veze, pri susretu s glazbom u punoj snazi osjetila što joj se sve to događalo i na svojoj koži osvijestila što je to zapravo ljubav.
‘Nije bilo ni daška vjetra i glazba se rasprostirala crnim parobrodom, kao nalog neba za koji se ne zna na što se odnosi, kao nalog Boga za koji se ne zna što sadrži’, piše Duras. ‘I djevojka se uspravila kao da će se i ona ubiti, baciti se u more, a potom je zaplakala jer je mislila na muškarca iz Cholena i odjednom više nije bila sigurna da ga nije voljela ljubavlju koju nije razabrala jer se ona u toj priči izgubila poput vode u pijesku, a koju je tek sada ponovno pronašla, upravo u tom trenutku kad se glazba prebacila preko mora.’
Bijeg od stvarnosti. Birajte – ljubav, droga, religija ili art!
Za razliku od Male, Ferićev junak je cijelo vrijeme svjestan što znači prelazak preko rijeke, kao i to da se ona nikada ne prelazi bez smrtne opasnosti pa bismo možda mogli reći da on nastavlja pisati svoj roman tamo gdje završava scena na brodu u romanu ‘Ljubavnik’. A paralelno s pričom koja mu se događa u sadašnjosti, on se istodobno sjeća svog cjelokupnog života koji je tako intenzivno preslikan u njegovoj studentici da ponekad imamo osjećaj da je Zoran Ferić u svojoj poemi uspio ostvariti stari san Elona Muska. Jer dok je Mister Musk maštao o tome da ćemo jednog dana moći downloadati ljudsko sjećanje u drugo tijelo, Ferić je na 144 stranica zipao cijeli jedan život, sve ključne detalje, geste, prelaske preko rijeka, rođenja, smrti, kao i one male, naoko nebitne osjećaje i misli koji su nam se ipak urezali u svijest.
Fluidna knjiga za panseksualnu generaciju
A jednom kada na tren pobjegnemo od stvarnosti i nađemo se u tom drugom svijetu, nazovimo ga – Galapagos, Zembla ili kako vam drago, možda na tren otkrijemo poput Ferićeva junaka da naša važna iskustva, sve naše ljubavi, boli, otkrića, razočaranja, planovi i zablude postoje istodobno.
I da se kao u nekom kaleidoskopu prožimaju, nadopunjuju, suprotstavljaju, tuku se međusobno, bore, grle, ševe i plaču te da u isto vrijeme možemo imati šesnaest godina ili pedeset i tri, lice klinke i depresivne dame, voljeti ženu, kurvu i ljubavnicu ili – kao u nekoj ludoj metamorfozi koja je opisana u priči ‘Plaža za invalide’ – da je moguće zamijeniti naše ruke, noge, mozgove, spolove te da bez naše okrutne bivše ljubavnice možda ne bi bilo ni ove sadašnje ljubavi koja se poput valova prelijeva, raste i rastače… I pretvara u nešto drugo. U knjigu, skulpturu, film, misao, komprimirano sjećanje, crni kvadrat ili tako znakovitu i značenjima nabijenu šutnju. U nepostojeću zemlju iz koje je zapravo najteže pobjeći.
