Dunja Ercegović na glazbenoj sceni pojavila se još prije desetak godina kao Lovely Quinces i postigla veliki uspjeh kao kantautorica s gitarom. Nakon nekog vremena Lovely Quinces postao je bend, a onda je napravila veliki zaokret k sasvim drugom zvuku s projektom Bad Daughter, gdje ima prilike više eksperimentirati s elektroničkim zvukom.
Publika i kritika s oduševljenjem su dočekale album prvijenac “Let Me Panic”, pa je nanizala i brojne nagrade: za album godine, Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu za “Favorite Game”, Pop&Off nagradu za izvođača godine i pjesmu godine za “Bite Your Tongue”. Osim naših slušalica puni i dvorane i festivale, a najrecentniji nastup bio je onaj u pulskoj Areni kada je otvorila za Florence + The Machine.
Dunja i dalje radi na “oba kolosijeka”, kao Bad Daughter i Lovely Quinces, prilagođavajući fokus i prioritete, a uz to paralelno radi i u marketinškoj agenciji. Gdje pronalazi inspiraciju i kako pomiruje day job sa stvaranjem glazbe i live nastupima, ispričala nam je u intervjuu.
Što te ponukalo na promjenu žanra, što to može Bad Daughter što ne može Lovely Quinces?
Na promjenu žanra uglavnom me povukla potreba za igrom i istraživanjem. Nisam nikad bila nešto posebno vjenčana za LQ zvuk, a i dosta široko slušam glazbu. Nakon 10 godina sviranja jednostavno mi je nedostajao taj osjećaj početka.
Planiraš li paralelno „gurati“ obje priče ili se fokusiraš samo na jednu?
Ako bi gledali ta dva projekta kao dvije osobe, jednostavno su različite. Bad Daughter je tihi napadač, lukavija, prijeti smirenim glasom. Planiram paralelno gurati obje priče, ali ne znam koliko će to biti uspješno. Zasad mi je BD prioritet.
„Naslušala sam se dosta u pubertetu dok sam bila divlja da sam loša kćer. Ali ne radi se toliko više o tome koliko imam osjećaj da se gleda loše na osobe koje su možda previše samopouzdane, ambiciozne, glasne itd. Pa ako je tako, neka sam loša.“
Gdje pronalaziš inspiraciju za svoje pjesme, koliko traje proces nastanka, možeš li nam reći nešto više o tome? Koje su to teme koje te opsjedaju?
Ne volim raditi općenito, a kamoli pisati pjesme. Inspiracija kao iz romana, barem u mom slučaju, ne postoji. Postoji samo grižnja savjesti da nisi dovoljno dugo nešto napravio i onda napokon sjedneš da uradiš nešto. A nekad me motivira i zdrava zavist i nezdravi inat, potreba za dokazivanjem.
Snaga iza stvaralačkog procesa svakako nije nešto pretjerano nevina, ali ne zamaram se s time ako nešto dobro izađe iz toga. Izuzetno sam spora pa nekad pjesme koje napravim prolaze više faza kroz par mjeseci, ostavljam ih da se “luftaju”, zapravo kao da smo u nekoj ljubavnoj vezi. Gledam polako gdje to sve vodi i hoće li mi dosaditi.
Uglavnom pišem o propalim ljubavnim odnosima jer ništa drugo ne znam niti me zanima.
Koji ti je najdraži, a koji najizazovniji aspekt bavljenja glazbom?
Ništa mi nije drago kod bavljenja s glazbom, tek kad počne prvi takt pjesme dok sam na pozornici. Do izlaska na samu pozornicu, proklinjem svoje životne odabire. I onda počnem pjevati/svirati i ponese me adrenalin, pogotovo ako je odlična publika (o njima sve zapravo ovisi). A sve je najizazovnije, ali meni osobno je kod samog songwritinga da imam snage za izvući još jednu pjesmu i da meni osobno to ne zvuči prosječno.
Ali ono što najviše volim kod naših nastupa je efektan light i mislim da je to neizostavan dio.
Album prvijenac Bad Daughter „Let Me Panic“ više od 40 domaćih urednika i novinara izabralo je za album 2021. godine, a osvojila si i Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu za „Favourite Game“ – jesi li očekivala takve reakcije kritike (i publike)? Kakav osjećaj to izaziva – stvara li neki dodatni pritisak za dalje, ili daje vjetar u leđa?
Sva sreća imam pamćenje zlatne ribice kad je u pitanju vlastiti “uspjeh”. Drži me onako dosta kratko osjećaj nekog ponosa i zadovoljstva, pa onda već za sat vremena gledam što dalje. Ne mogu reći da nije motivirajuće, ali već sam spomenula da imam puno nezdravije motive.
Nedavno si nastupila i pred prepunom pulskom Arenom kao predgrupa za Florence + The Machine. Kakav je bio feeling? Možemo li sada očekivati još takvih nastupa, suradnji, ili širenje na strano tržište?
Taman da se nadovežem na prethodni odgovor. Bio je dobar feeling nastupati pred toliko ljudi i dobar test za nas da vidimo hoćemo li se raspasti fizički i psihički. Doduše nije mi prvi put jer sam s LQ isto to doživljavala, ali s BD sam kao malo dijete koje pokušava prvi puta hodati.
Ne volim provocirati ikakva očekivanja, naravno da bismo voljeli da nas cijeli svijet čuje, ali isto tako smo realni. Idemo korak po korak, fokusirani na to da budemo što bolji i da glazba bude što bolja pa što dođe, dođe; tko nas prepozna, prepozna.
Osmišljavaš li sama scenske nastupe i lookove? Što ti je najvažnije kod tog vizualnog aspekta?
Pa ne smatram da imam nekakav scenski nastup, volim plesati pa uglavnom me povede spontano. Što se tiče oblačenja, isto mrzim razmišljati o tome. Zato više naslanjam da mi je outfit sezonski, da budem kao nekakav crtani lik koji ima samo jedan look. Najbitnije mi je kod odjeće da su moji pokreti naglašeniji u njoj i da se mogu slobodno kretati.
Radiš u marketinškoj agenciji kao copywriter – kako usklađuješ glazbu i uredski posao? Ima li nešto što si naučila kao glazbenica da možeš primijeniti u svom „day job-u“ i obratno? Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od glazbe?
Prije sam živjela od glazbe, bolje reći studentski živjela. Day job je ovako iznenada naišao tik pred pandemiju, na čemu sam izuzetno zahvalna drugima što su mi dali priliku, a i sama sebi što sam je uspjela prepoznati. To je posao u koji sam ja bila odavno zaljubljena i koji mi je uvijek stajao u ladici kao nekakav plan b, c, d… ali u postolara su najgore cipele. Agencijski posao nije me nešto pretjerano navukao da primijenim sva svoja znanja npr. na svoje društvene mreže. Jednostavno sam prelijena osoba.
Nakon Pule, hoće li publika imati prilike još negdje te vidjeti i čuti ove sezone?
Ove sezone sviramo zadnji Ferragosto Jam u Orahovici 3.8., i još je u igri jedan festival za kojeg ne znam smijem li najaviti. Ali, neka ljudi prate naš Instagram, tamo se sjetim nekada nešto objaviti u vezi Bad Daughter, haha.
Naslovni vizual: Martin Peranović
