Kao netko tko je u osnovnoj školi u ljetnom kinu gledao film „Henry & June“, i to u društvu prijateljičine mame, jer nitko od nas nije shvatio što znači ona sitna oznaka ispod atraktivne slike – američka e. drama, možda će biti čudno zašto sam godinama odbijala gledati ono što se zove britanska e. komedija. Pogađate, ova oznaka e. nije kao kratica na Poreznoj oznaka da je nešto elektroničko i digitalno, nego upravo suprotno. Riječ je o čisto fizičkom iskustvu koje se u filmskom žargonu zove erotski sadržaj. No budući da je ispalo da je najbolji ljetni program onaj koji se emitira nakon ponoći, odlučila sam pogledati film „Sretno, Leo Grande“ s Emmom Thompson, koji na duhovit način govori o bivšoj učiteljici vjeronauka i udovici koja cijeloga života nije doživjela orgazam, a sada je došla u godine kada ne mora nikome polagati računa osim samoj sebi te odluči angažirati mušku prostitutku pod imenom Leo Grande.
Lista seks želja. I to realna
Nije to baš prava bucket lista, ali poduža lista jest, a da bi se barem pola toga isprobalo, trebat će više susreta. No srećom, sve što je Nancy zamislila trebalo bi biti izvedivo. Doduše, možda je mogla krenuti tražiti nekog zgodnog muškarca u svojim godinama, ali što kada bi se radije ponovo vratila u svoju mladost i svoje tijelo prepustila rukama stručnjaka, pa makar imao tako sumnjivo ime. Komedija zabune ne može biti bolje postavljena jer teško je zamisliti da će dama u godinama i muška prostitutka odmah krenuti u akciju i da prije toga neće satima razgovarati. S druge strane, nelagoda je i velika tema ovog filma, jer sve ono što dobro izgleda prilikom maštarija, odabira pravog partnera, postaje posve drugi film kada netko doista i dođe na vrata hotelske sobe. Uostalom, ako je većina distributera imala problem s tim imenom Leo Grande pa ga je jednostavno izbacila iz naslova, što onda možemo reći za dvoje protagonista (Nijemci su ga nazvali “Moji sati s Leom”, Talijani “Užitak je u potpunosti moj”, Izraelci “Nikad nije kasno”, a samo su Česi igrali na humor pa su ga prekrojili u “Sretno, gospodine Veliki”).
Eseji s Wikipedije
A što bolje prikriva nelagodu od razgovora, stoga doslovce da nema teme koje dvoje ljubavnika neće načeti – od lažnih imena koja oba sudionika imaju preko predrasuda, eksperimenata, žaljenja za bivšim ljubavima do onoga o čemu se iz godine u godinu pisalo i Nancyini učenici – eseje na temu Treba li legalizirati prostituciju, a koje su obično prepisali s Wikipedije, jer svi su se manje-više držali istoga, da trebali bi je legalizirati, ali što onda? Jesmo li doista toliko slobodni od vlastitih predrasuda i možemo uživati u susretu dva tijela, pa makar i ako se ona ne poznaju i iza njih stoji transakcija? I što će se dogoditi ako u ovoj igri, a koja bi trebala plesati na terenu seksualne fantazije i tajnih želja, uskoro ispliva okrutna stvarnost? Kako kraj ide kraju, tako i mi shvaćamo da glavna junakinja ne doživljava samo fizički, nego i psihički orgazam, a posebice što se tiče vlastitog odnosa prema tijelu.
Odgovarajući na pitanja novinara što joj je bilo najteže kada je snimala ovaj film, glumica koja je u trenutku premijernog prikazivanja filma na Berlinaleu imala 63 godine odgovorila je da australska redateljica ima sjajne vježbe koje su prethodile snimanju filma. „Ležali smo na podu i ocrtavali svoja tijela. To je u svakom slučaju sjajna stvar – veliki komadi papira, a zatim označite dijelove tijela koje volite ili ne volite, ili gdje se nešto dogodilo vašem tijelu. A onda smo proveli dan bez odjeće.“ Iako je vježba bila nevjerojatno korisna, tješila ju je činjenica je i njen kolega Daryl McCormack („Peaky Blinders“), za kojeg je glumica rekla je da ima tijelo poput prokletog jednoroga – ima svoje probleme s kojima se morao boriti. „Pomislili biste da je njemu sve puno lakše. Ali nikad nije lako.“
No definitivno joj je najteže bilo snimanje zadnje scene: „Kad stanem pred ogledalo, uvijek je isto: nešto uvučem, okrenem se na stranu, a nešto napravim. Ne mogu samo stajati tamo. Zašto bih? Strašno je. Ali to je problem, zar ne? Mnogim ženama cijeli život ispiru mozak da mrze svoja tijela.“ Srećom, neke stvari se ipak mogu promijeniti, a Emma Thompson ima i savjet. „Pokušajte stati pred ogledalo. Skinite odjeću i ne mičite se. Samo prihvatite to. I nemojte ga osuđivati.“
Uostalom, to je i bila glavna ideja australs redateljica Sophie Hyde koja u njemu ne vidi erotsku fantaziju koliko eksperiment koji na zabavan način istražuje različite prepreke ženskoj želji, a prije svega postavlja važno pitanje – trebamo li sva očekivanja koja imamo od društva ozbiljno zanemariti kako bismo se konačno oslobodile?
