Nedavno je na TikToku nastala velika frka, a glavno je pitanje glasilo – nestaju li uistinu boje? Naime, istraživanje koje je proveo Science Museum Group, a koje je analiziralo 7000 fotografija svakodnevnih predmeta nastalih između 1800. i 2020. godine, pokazuje da je svijetom doista zavladala estetika ‘pedeset nijansi greige’ (kombinacija sive i bež), u što nas je uvjerila i ovogodišnja dodjela Oscara. Koji je vaš stav prema ovoj tvrdnji i što vama znače boje?
Moj stav prema ovoj tvrdnji je da bi se trebali baviti manje suludim izjavama i bezvrijednim trendovima. A čim pričamo o bojama već i potvrđujemo suprotno. U mom fotografskom radu boje su u većini slučajeva iznimno važne, ne samo radi ugodne modne estetike, već i za isticanje određenih linija pa tako i kompozicije. Kada razmišljam o fotografiji onda uvijek uzimam u obzir da prosječni promatrač ne vidi svaki element zasebno, već vidi cjelinu a ona ne sadrži samo elemente već i odnose među njima.
Poimanje fotografije nije mehaničko bilježenje elemenata već shvaćanje značajnih strukturnih uzoraka, stoga različite boje same po sebi stvaraju različite stupnjeve interesa. Raspodjela tih interesa je ono što kontroliram kako bi odredila dinamiku kompozicije. Isti element ili boja postavljen na drugom mjestu neće imati istu vizualnu težinu. Neuravnotežena kompozicija izgleda kao slučajna, prolazna i stoga bezvrijedna.
Kako ste se zaljubili u fotografiju i što vas je privuklo toj, nazovimo je pravim imenom – alkemiji?
Fotografijom sam se krenula baviti pred desetak godina, ali taj svijet me privlačio oduvijek. Od svoje desete godine života kupujem svaki broj čuvenog talijanskog Vogue-a i nekako sam odrasla s tim editorijalima koji su nosili potpise najvećih fotografskih velikana prošlog stoljeća. Privukla me ta estetika i tada sam zapravo počela pratiti svijet fotografije. U počecima mi je nedostajalo samopouzdanja i nikada nisam otvoreno govorila o strasti prema fotografiji. Dugo godina sam eksperimentirala, učila i promatrala.
Kako nastaju vaše fotografija – lovite li, što bi rekao Henry Cartier Bresson, one presudne trenutke, improvizirate li na setu ili možda već imate svoju skicu u glavi koja se potom treba pretvoriti u sliku?
Točno znam što, koga, kada i kako fotografirati. Ima mjesta za jako malo improvizacije. Modna fotografija je sukus opće kulture, medija poput filma, književnosti, glazbe, povijesti mode, arhitekture, te minucioznog poznavanja tehnike rasvjete snimanja u interijeru i eksterijeru. Moram ponoviti da pored modne fotografije puno pažnje pridodajem i arhitekturi. Kod odabira lokacije, za bilo koji modni shooting, izuzetno sam pažljiva i više puta provjeravam kako se ponaša svjetlost tijekom dana kako bih mogla osjetiti prostor i povezati se s arhitekturom mjesta. Jako je bitno shvatiti na koji način svjetlost komunicira s određenim oblicima i materijalima, kako će se model uklopiti u takav kontekst.
Naime, dobro osmišljen koncept zahtjeva adekvatnu lokaciju koja pruža mogućnost kvalitetne realizacije ideje. Tražim pejzaže, arhitektonsko-urbane realitete koji mi posluže kao kulisa. Kada dovedem u red ili u željeni suodnos ambijent i modele, neovisno je li to arhitektura ili slobodni otvoreni prostor pejzaža, ona biram položaj aparata i kut fotografiranja, što je presudno za konačni izgled i doživljaj fotografije. U većini slučajeva sve dobro isplaniram, ali dobro reagiram i na improvizacije i neočekivane ishode koji se mogu dogoditi tijekom fotografiranja, posebno ako se ne radi u studiju nego negdje vani gdje se uvjeti konstantno mijenjaju.
Ovaj vid fotografije zahtijeva i puno koordinacije jer okuplja tim ljudi koji čine sam fotograf, vizažist, frizer, stilist, model. U takvoj radnoj skupini mora postojati apsolutni sklad kako bi jedni od drugih imali koristi. Što tim bolje surađuje, to je bolji ishod. Treba napomenuti da čak i uz detaljno isplaniran koncept modna fotografija uvijek ostavlja prostora za spontanu kreativnost i to je ono što modnu fotografiju čini tako posebnom. Dosta ovisi i o samom modelu i koliko će uspjeti interpretirati taj lik koji sam osmislila u svojoj glavi.
Vaše fotografije izgledaju pomalo bezvremenski, jer osim estetske, modne, umjetničke komponente, kao da prije svega postavljaju važna filozofska pitanja. Na koja unutarnja pitanja vi želite sama sebi odgovoriti tijekom stvaranja?
Neprestano sam u potrazi za motivima i lokacijama koje možda u prolazu ne opažamo i ne doživljavamo, a mogu pružati jedinstven bijeg od vizualne rutine. Oblaci su česta pojava u mom fotografskom radu i simboliziraju moja razmišljanja o efemernosti i prolaznosti. Ne treba smetnuti s uma da su ti oblaci na nebu, a nebo je skoro nedokučivo i vječno. I kada god gledamo ili hoćemo vidjeti oblake, dižemo glavu gore i dok ih gledamo u njihovoj prolaznosti vidimo i nebo. Ne treba posebno obrazlagati simboliku pogleda gore, pogleda u nebo.
Britanski filozof Alain de Botton je svojedobno postavio teoriju da ljudi i razdoblja s bogatim unutarnjim životom naginju minimalizmu, pročišćenim formama, pojednostavljenju i obrnuto. Jasno strukturirana razdoblja kao da mogu podnijeti i više detalja te realnosti. Koji je vaš odnos prema minimalizmu?
Minimalizam je definitivno izričaj, ako to tako možemo nazvati, kojim zaokružujem svoj fotografski potpis. Moj unutarnji svijet bi prema takvoj tvrdnji trebao biti bogat, no ako to podrazumijeva i podeblju dozu introspekcijskog nereda, onda se mogu složiti s Alainom. Nusprodukt moje mentalno emocionalne slike je uređena fotografija i vizija svijeta. Ne znam o čemu to ovisi, ali mislim da smo svi mi ponajprije produkt dualnosti, koja vlada ovim svijetom, ali paradoksalno uopće ne postoji.
Tko je na vas najviše utjecao u umjetničkom pogledu?
Ne mogu govoriti o nekom pojedincu, mogu jedino govoriti o određenoj estetici koja mi se uvukla pod kožu tijekom vremena. Devedesete su bile nezaboravno desetljeće, ne samo za modu. Bile su to godine top modela, velikih dizajnera, modnih kritičara i fotografa koji su bili pravi vizionari kao Richard Avedon, Steven Meisel, Helmut Newton, Paolo Roversi, Ellen von Unwerth, Irving Penn, Herb Ritts, Annie Leibovitz, Arthur Elgort i mnogi drugi.
Jednoga dana će se vjerojatno pisati doktorati o tome kako su društvene mreže utjecale na fotografiju. Možete li svojim opažanjima preduhitriti buduće autore… Što mislite o Instagram estetici?
Fotografija je preplavila gotovo sve. Praktički o njoj i ne razmišljamo jer se nekako podrazumijeva. Danas smo svi fotografi, sve može biti fotografija i sve je fotografirano. Mnogi smatraju fotografiju reprodukciju stvarnosti. Iako na prvi pogled to tako stvarno i izgleda, stvar je, srećom, mnogo kompleksnija i intrigantnija. Istina je da fotografija prikazuje najčešće opipljivi i vidljivi svijet oko nas. Međutim, ona može biti i potpuno apstraktna jer možete kreirati beskonačan niz unikatnih fotografskih slika.
Ona također pokriva mnoge oblasti i poprima specifična svojstva. Upravo zbog tih brojnih lica fotografije neophodno je da budemo vizualno pismeni, da fotografsku, televizijsku, filmsku i svaku drugu sliku ne uzimamo zdravo za gotovo jer njeno čitanje ovisi o brojnim okolnostima. Nažalost danas su svi u nekoj mjeri fotografi, a u velikoj većini slučajeva radi se o surovom vizualnom analfabetizmu. Ima previše fotografija bez priče ili emocije. Nije svaka fotografija provučena kroz filter nužno dobra.
S druge strane tehniku svatko od nas može usvojiti, ali ‘tehničnost’ fotografije odavno više nije njena glavna osobina, već su to intelekt i imaginacija osobe koja stoji iza fotoaparata. Kako se tehnologija razvija velikom brzinom, a digitalna fotografija se realizira značajno lakše od analogne, može se dogoditi da zavedeni tom lakoćom pomislimo da smo fotografi. Na taj način možemo vidjeti, pogotovo na društvenim mrežama, da je skoro svaka fotografija u stvari reciklirana, da iza nje stoji nešto što smo vidjeli u prolazu, na filmu, svakodnevnom životu. Nov je pristup ili ideja. U fotografiji, kao i u svakoj drugoj kreativnoj branši, da biste bili dobri, morate imati strast, te posjedovati želju za učenjem i stvaranjem. Za mene fotograf nije vlasnik fotoaparata.
Što vas trenutno inspirira i gdje ćemo moći pogledati vaše buduće projekte?
Inspirira me sve što promatram. Sve mi je interesantno. Mogu satima sjediti na jednom mjestu i promatrati svijet oko sebe. Uvijek imam toliko ideja u glavi, ali malo vremena. Pripremam par samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, ali sada je momentalno još prerano za govoriti o tome. U pripremi i dosta novih projekata, ali o tom po tom.
Naslovna fotografija: © Rebeka Legović
