neuralna nostalgija

NEURALNA NOSTALGIJA: Zašto poludimo od sreće na pjesme uz koje smo u pubertetu plakali

Kristina Stakor
01.06.2025.

Postoji i znanstveno objašnjenje zašto se odmah bolje osjećamo kad na radiju puste hitove iz naših adolescentskih dana: psiholozi taj fenomen zovu neuralna nostalgija

Prije par dana „svijet se izliječio“, a „cijela generacija dobila je ono za čim je žudjela“ ako je suditi po komentarima koje su ljudi ostavljali na viralni video Davida Beckhama u kojem bivše Spajsice plešu na vlastiti hit na 50. rođendanu Victorije Beckham.

Taj je nostalgični moment ujedinio sve milenijalce i vratio ih u osnovnoškolske dane kada su u svojim sobama osmišljavali koreografije na „Wannabe“ i ostale singlove i instant podigao razinu serotonina. A taj fenomen ima i znanstvenu podlogu koju su psiholozi nazvali neuralna nostalgija.

Što je neuralna nostalgija

Zvuči ironično da je glazba uz koju smo s 14 godina plakali dok smo prolazili kroz sve faze puberteta i promjena raspoloženja danas može izmamiti osmijeh na lice (ili jednu glasnu karaoke sesiju u autu). Ali upravo to sugerira studija psihologa Fredericka S. Barretta i Petra Janata sa sveučilišta u Kaliforniji još su 2016. otkrili da je mozak osjetljiviji na zvukove koji bude nostalgiju, primjerice glazba koju smo slušali u djetinjstvu ili ranoj mladosti. U svom su istraživanju došli do zaključka da je glazba koja izaziva nostalgiju podražava više centara u mozgu od one koja ne budi nostalgiju te su tako ilustrirali način na koji se mreže mozga za nagrađivanje i regulaciju emocija uključuju tijekom doživljavanja složenih emocionalnih iskustava potaknutih glazbom.

Foto: Pexels / Dmitry

Ipak, trebalo je proći nekoliko godina prije nego što su znanstvena otkrića zaživjela i u popularnoj kulturi, točnije, na društvenim mrežama. Hešteg #neuralnostalgia postao je viralan na TikToku i brojnim milenijalcima donio znanstvenu potvrdu zašto se slušajući pjesme s prijelaza tisućljeća osjećaju ponovno živima, dok većinu aktualnih hitova doživljavaju kao pozadinsku buku.

Vatromet u mozgu

Psihoterapeutkinja Nikki Roy na svojim je profilima na društvenim mrežama ovaj fenomen opisala laičkim riječima i kategorizirala ga kao način za nošenje s teškim situacijama, stresom i lošim raspoloženjima, jer slušanje i pjevanje pjesama iz naših formativnih godina aktivira naš premotorni korteks, prefrontalni korteks, sinkronizira naše neurone i pokreće emocije ili slikovitije: „stvara vatromet u našem mozgu“.

@nikkiroy.collection #stitch with @Chelsie Ashley ♬ original sound – Nikki // Real ? Mental Health

„Kada prvi put čujemo pjesmu, ona stimulira naš slušni korteks i pretvaramo ritmove, melodije i harmonije u koherentnu cjelinu. Odatle, naša reakcija na glazbu ovisi o tome kako s njom komuniciramo. Pjevajte pjesmu u glavi i aktivirat ćete svoj premotorni korteks koji pomaže u planiranju i koordinaciji pokreta. Zaplešite i vaši će se neuroni sinkronizirati s ritmom glazbe. Obratite pozornost na tekstove i instrumente, i aktivirat ćete svoj parijetalni korteks, koji vam pomaže da prebacujete i održavate pozornost na različite podražaje. Poslušajte pjesmu koja pokreće osobna sjećanja i vaš će prefrontalni korteks, koji čuva informacije relevantne za vaš osobni život i odnose, krenuti u akciju“, objasnio je detaljnije Mark Joseph Stern za Slate.

Jer glazba je jedna od tih rijetkih pojava koje potiču snažnu emocionalnu reakciju i tako stimuliraju oslobađanje serotonina, oksitocina i dopamina zbog kojih se osjećamo dobro, osobito ako slušamo neku omiljenu, već zaboravljenu stvar.

Zato puštanje starih CD-ova ili sastavljanje nostalgične liste na streaming platformama može imati terapeutsko djelovanje, umiriti nas, pomoći nam da se osjećamo bolje. Pa nas zanima – koje su to stvari na vašoj feel good playlisti?

Naslovni vizual: Spice Girls video; animacija Canva

Pročitaj više

Što to ima pjesma Movin to the Sun francuskog DJ-a Hugela, a koja je osvojila srca i tijela svojih slušatelja?

Tko kaže da dobro putovanje mora uključivati slano more? Pročitali smo knjigu Thierryja Thomasa „Hugo Pratt, portret perom“ i pronašli nekoliko ideja koje vas mogu inspirirati na putovanjima, bez krađe susjedove barke.

Uzevši u ruke roman „Zovem se Poppy“ spisateljice Laurie Frankel znala sam da ulazim u svijet obitelji čiji će se život promijeniti nakon što njihov najmlađi član, petogodišnji Claude, započne propitivati svoj rodni identitet. Claude, naime, obožava haljine i princeze, a kada odraste želi biti djevojčica. Ono što nisam znala jest da ću čitajući toliko intenzivno promišljati o vlastitim uvjerenjima, o sposobnosti shvaćanja tuđih iskustava, o pretpostavkama koje, poput svakog čovjeka, nosim u sebi, a da ih često nisam ni svjesna te o raskoraku između uvjerenja da nešto razumijem i bujice pitanja koja nastaje jednom kada mi se zaista pruži uvid u nečiji svijet.

DOSTA JE „NAJBOLJE VERZIJE SEBE“:

Imamo aplikacije za san, satove koji mjere stres, kalendare za produktivnost, jutarnje rutine, večernje rutine i beskrajnu vojsku podcasta koji nam objašnjavaju kako postati bolja verzija sebe. Pa kako smo onda završili tako umorni? Knjiga „Invictus“ Marcosa Vázqueza vraća nas dvije tisuće godina unatrag kako bi nam ponudila prilično suvremenu ideju: možda ne trebamo naučiti kako kontrolirati život. Možda trebamo naučiti što pustiti.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.