Kada je Sofia Coppola 2003. snimila kultni film ‘Izgubljeni u prijevodu’ o neobičnom prijateljstvu između mlade djevojke i muškarca u krizi srednjih godina, koji se igrom slučaja upoznaju u tokijskom hotelu, nije ni slutila da netko u Japanu primjenjuje i obrnutu metodu, zvanu i ‘dodano u prijevodu’. Bio je to pedeset i četverogodišnji japanski pisac Haruki Murakami, koji je 2002. objavio i svoj deseti roman – ‘Kafka na žalu’, a koji također govori o neobičnom prijateljstvu između odbjeglog tinejdžera Kafke Tamure i ostarjele lude imena Nakata.
Dodano u prijevodu metoda pisanja
No za razliku od Sofijinih junaka koji su se našli u Tokiju bez trunke znanja japanskog, Haruki Murakami nije imao taj problem, budući da je od mladih dana gutao knjige na engleskom i prevodio američku književnost. No to ne znači da nije imao nekih problema kada se prvi put želio okušati kao pisac i stvoriti svoj originalni glas. Jer kada je svoj unutarnji svijet preslikao na list papira i pročitao rukopis svog prvog romana ‘Slušaj vjetar kako pjeva’ imao je dojam da nešto ne štima. Kao da je vjetar pomrsio račune riječima i priječio direktni put do emocija čitatelja.
I tada mu je sinulo! Zašto ne bi isti roman pokušao napisati na engleskom jeziku, čime će direktno biti prisiljen uvesti strogu redukciju, a malo jače naglasiti glavne dijelove teksta, a zatim će ga tako pročišćenog napisati na japanskom jeziku. Ono što nekome izvana možda djeluje kao uzaludan posao, zapravo je bila briljantna ideja, jer u tom prelijevanju materijala doslovce se događa neka vrsta alkemije, a krajnji rezultat je posve jedinstven Murakamijev jezik, a kojeg je prepoznala i struka nagradivši ga priznanjem za najboljeg debitanta godine. Ili je možda materijal samo suptilnije izbrušen, i formalno i emotivno, budući da je pripovjedač u međuvremenu promijenio nekoliko vizura.
Svakodnevni život kao čarolija
Ok, možda ovo sada sve zvuči previše pojednostavljeno, ali čitajući knjigu ‘Profesija romanopisac’, a koja je zapravo nastala iz ideje da pisac na jednom mjestu okupi promišljanja o načinu svog stvaranja, a možda održi i koje predavanje, čovjek ponekad stječe dojam da je pisanje nešto kao ritual spravljanja čaja u koji su treba ubaciti puno samodiscipline (svaki dan svega 2 kartice teksta, ni retka više plus sat vremena trčanja), malo vježbi disanja (pogotovo kada naletite na zlobne kritike) i nešto magije (intuicije da se prepozna pravi trenutak sreće).
A što je s onim idejama da pisac treba voditi nekonvencionalan život boema – opijati se od sumraka do zore, svako ljeto posjećivati koridu, ići na safari, začeti desetoro djece, založiti ženin kimono ne bi li mogao sve što ima staviti na kocku i malo riskirati, a sve s ciljem da čovjek doživi nešto ludo, fascinantno i neobično, čime bi naposljetku mogao zavesti i čitatelje? Sorry, ali Haruki Murakami sva ta iskrivljena očekivanja lovi tako spretno jednim brzim udarcem, baš kao što je stari majstor u filmu ‘Karate-kid’ lovio štapićima muhe, ostavljajući nam na tanjuru samo svakodnevicu.
Što je zajedničko Murakamiju i E.T.-ju
Ali kakvu samo! Jer svi koji su u svom životu pročitali barem jednu Murakamijevu knjigu jako dobro znaju kakva se to magija događa u onom običnom životu njegovih junaka i da je ponekad dovoljna samo blaga pomaknutost da iz sive rutine utonemo u neke druge svjetove. No kako to izvesti? “Svi koji su gledali film ‘E.T.’ Stevena Spielberga sjećaju se scene u kojoj vanzemaljac uzima odbačene stvari iz spremišta i od njih izrađuje improvizirani uređaj za prijenos signala ne bi li stupio u kontakt s matičnim planetom, udaljenom tisućama svjetlosnih godina”, piše Murakami.
“Gledajući tu scenu u kinodvorani bio sam zadivljen, pa sam pomislio: nije li upravo to način na koji se stvara zanimljiv roman. I nije toliko presudna kvaliteta samih sastojaka, jer to su na prvi pogled samo kišobran, podna lampa, nekoliko tanjura, gramofon. Ali, ono što ne smije nedostajati jest magija. Mogu se upotrijebiti sirovi materijali svakodnevne uporabe, jednostavne riječi, ali ako ima magije, uspjet ćemo stvoriti profinjeno djelo”.
Murakami, vrijedni rudar naše psihe
No to što vi možda poput Murakamija ponekad pomislite da ste stvorili pristojno ili profinjeno djelo, ne znači da neće biti onih koji će pokušati omesti vaš signal, bilo da je riječ o kritičarima, urednicima s kojima niste na valnoj liniji, zlobnika koji vas podsjećaju da nikada niste, a vjerojatno niti nećete osvojiti Nobelovu nagradu, laskavih institucija koje vam nude da budete počasni član žirija, nemoralnih ponuda bogataša koji vas mame u svoje dvorce i sve što žele je da nešto napišete za veliki novce i kratke rokove ili nekih prepreka koje će vam u najnepovoljnijem trenutku servirati vaše vlastito tijelo.
Jer, tko vam može garantirati da samim time što ste svojim knjigama doslovce zaveli sve čitatelje na planeti, neće biti i naslova poput ovoga – “Murakami kasni za sadašnjim vremenom. Sada je gotov, ispuhao se”. Pa ako i na trenutak povjerujemo da se Murakami možda već umorio nakon trideset i pet godina neprestane borbe s neizvjesnošću, smišljanjem nepredvidljivih likova, prešaltavanja na različite načine vožnje radnje (malo prvo lice, pa treće pa narativna pirueta oko nekoliko vizura i stilova pripovijedanja) ili da se možda počeo ponavljati, znajte da čovjek možda i s razlogom kasni. Jer treba se netko poput rudara i spustiti u najveće dubine vlastite psihe ne bi li u sebi pronašao iskru onoga što će zapaliti i čitatelje da ne ispuste roman iz ruke. Ili naprosto čuo što mu to ‘automatizirani patuljci’ šapuću u uho.
Ima neka tajna veza
Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da čitatelji diljem svijeta već desetljećima fanatično kupuju Murakamijeve romane, kao da je riječ o nekoj gigantskoj puzzli, pa ako nam usfali i samo jedan njegov roman nećemo moći otkriti tajnu svijeta. Tko zna, možda smo svi mi poput jednog Murakamijevog čitatelja koji je svom najdražem piscu napisao iskreno pismo u kojem kaže – “Poštovani gospodine Murakami, priznajem da me vaš zadnji roman malo razočarao, ali budite sigurni da ću istog trena kupiti vaš sljedeći.”
Ako ste kojim slučajem propustili neki od Murakamijevih prošlih romana, dok s nestrpljenjem čekamo sljedeći, u knjižari Vuković&Runjić možete pronaći izgubljene komadiće Murakamijevih fantastičnih svjetova.
Animacija: Canva
