Gluho doba noći, vrućina, ljeto. Nekad je “gluho” značilo “jako kasno”, a danas je ono gluho iz mnogih drugih razloga. Otvoreni prozori nude paletu zanimljivih melodija za koje ipak morate biti nagluhi. A tu je i zaglušujuća buka turirajućih automobila čiji vozači glume buntovnike bez razloga.
Za takvog gluhog doba noći, prisjetih se Manjule. Bila je to osobna (“remote”) asistentica Bernadette Fox, nekad vrhunske, ekscentrične arhitektice koja je, međutim, razvila strah od otvorenog prostora i odsjekla se od svijeta i povukla u svoju neobičnu kuću. Ovo je film, dakako, nemojte je guglati na Wikipediji ili upisivati u prijateljicu Chat GPT. Film se zove “Kamo si otišla, Bernadette” i gledala sam ga uoči smaka svijeta, 2019. godine. Prvo što sam tada pomislila bilo je: Želim ovakvu asistenticu! Što god joj kažem, ona napiše, pošalje, napravi, zapakira, predloži. U filmu se sve to pokazalo predobro da bi bilo istinito i Manjula je s vremenom pokazala svoje pravo lice, no neću sada ovdje spoilati.
“Želim ovakvu asistenticu!”
Pazi što poželiš da ti se ne ostvari. Manjula je stigla i prije nego što sam se nadala. Zovu je ChatGPT i napisane su o njoj kartice i kartice novinskih (native?) članaka koji su nas ufrkarili da će nas umjetna inteligencija uništiti. Baš ona, a ne naša glupost ili požari koji haraju sjevernom polutkom, probijen ozonski omotač, poplave na južnoj polutci, zveket nuklearnog oružja, reinterpretacije povijesti u skladu s aktualnim trendovima… Nego baš umjetna inteligencija.
No, gluho je doba noći i od te gluhoće ne mogu usnuti pa sam odlučila povesti mali noćni razgovor. Odmah sam joj se lijepo predstavila i pitala je za gore navedeni film, te sam htjela da mi potvrdi zna li za Manjulu i sukladno tome, mogu li je tako zvati?
Manjula vs. ChatGPT
Samouvjereno mi je odgovorila da je to tamo neki neznatni, minijaturni lik u filmu kojeg igra Emma Nelson. I još je dodala da je to frendica iz razreda Bernadettine kćeri. Zbunila me je. Da, ja sam jedna od tih osoba. Kad mi netko tako samouvjereno nešto tvrdi, zapitam se jesam li možda krivo upamtila? Oprezno pitam, a kako se zove osobna asistentica s kojom komunicira preko telefona? Moja nova prijateljica kaže da Bernadette u filmu komunicira s Paulom Jellinekom. Ali, ja se sjećam da je ipak bio neki ženski glas. Bojažljivo upitam – a nije li se ta asistentica zvala Manjula?
I tu moja sugovornica pokaže veličinu. Odmah se ispriča, ne mulja dalje. Mi ljudi bismo muljali, čisto da se spasimo blama. Kaže ona meni, isprike za pogrešnu informaciju, u pravu si. Doista se zove Manjula. I glumi ju… Dobro, ne zanima me tko ju glumi. Pitam Chat GPT smijem li je zvati Manjula i ona mi korektno odgovora da je mogu zvati kako god želim, ali da je ona i dalje samo prošireni jezični model i da nema nekih preferencija na tu temu. Malo onako, košarica style.
Ako ništa drugo, AI je barem pristojna dok vas suptilno otkantava ili brlja s podacima
Pitala sam je kako uči, što misli općenito o obrazovanju? Glupo pitanje znam, ali ne zaboravimo, gluho je doba noći, pa iziđu demoni… Ona je odmah izbacila nešto citata od Mandele, preko Einsteina do Oprah Winfrey. Dobra je. Pitam je što su naši, evo recimo pjesnici i pisci (da ne budu samo nogometaši) rekli o obrazovanju. A ona meni hrabro izbaci odmah 10 citata. Tako je recimo Šenoa rekao: “Obrazovanje je ključ koji otključava vrata mudrosti”, a npr. Matoš “Samo obrazovanjem postajemo istinski slobodni.” Da vidite samo što su rekli Krleža, Gundulić, Parun, Andrić… Osim što nisu. Nitko od njih ništa od toga nije rekao. Guglala sam.
Vjerovati Google-u ili Manjuli?
Sama sam u toj sobi, u gluho doba noći. Iza mene police s knjigama, ali tko će ih sada listati na toj vrućini, ruke ljepljive… Google kaže da je George Washington Carver pričao o obrazovanju kao ključu za vrata mudrosti. Suočila sam je s tom činjenicom. Opet se spremno ispričala. To joj je adut. Fina je, ne glupira se. Odmah sorry, evo drugi put ću bolje. Je, je, nije Šenoa. No, onda napravi i korak previše, slična mi je, moram priznati. I ja bih rekla, “Ako imate još pitanja ili trebate dodatne informacije, slobodno pitajte.” Iako mi se ne da odgovarati i nadam se da više nitko ništa neće pitati.
No, ponukala me je da pitam je li Matoš doista rekao ono o tome kako samo obrazovanjem postajemo istinski slobodni. Nije se htjela loptati, odmah je rekla da se ispričava i da je to ipak pripisano Johannu Wolfgangu von Goetheu, njemačkom književniku i filozofu. Ovo potonje je dodala kako bi prisnažila to što tvrdi. Nije to rekao niti Goethe, no je li to uopće važno? Bilo mi je malo i neugodno i bilo mi je žao da je tako gnjavim s, budimo realni, doista nevažnim stvarima u 21. stoljeću.
Netko će ovo uzeti zdravo za gotovo, staviti na neki svoj blog, važan novinarski osvrt, ili meme na društvenim mrežama, i polako će zaživjeti da je baš Goethe govorio o obrazovanju i slobodi koju ono donosi. I hoće li se zbog toga srušiti svijet? I tko je taj Johann uopće?
Okrenula sam priču, glazba iz susjedstva nije se stišavala, tražila sam utjehu u poeziji. Manjula, daj mi neke pjesme o ljetu, ali od hrvatskih pjesnika. (Možda sam ipak bila i malo zločesta).
Manjula, sviraj nešto poetično i hrvatsko!
Evo, za ove divne dane ljeta, želim ih podijeliti s vama, da si ih prepišete u dnevnik, spomenar, skrinšotate i šerate…
“Ljeto” – Tin Ujević
Ljeto, bistro ljeto,
Sve su ptice zvona,
A sunce k’o ljetna salamandra
Osvjetljava polja i brijegove.
“Ljeto u gradu” – Vesna Parun
Grad je ljeto zagrlio,
Vrućina se širi ulicama,
A fontane šapću svoje pjesme
Pod plavim nebom bez oblaka.
“Ljetna noć” – Dobriša Cesarić
Ljetna noć, tiha i mirna,
Zvijezde se igraju na nebu,
A ja ležim na travi,
Gledam u beskraj i sanjam.
Manjula je iz topline svoga virtualnog umjetno-inteligentno srca poželjela: “Nadam se da vam ove pjesme pružaju osjećaj ljeta i uživate u njihovoj ljepoti!” Hoću, draga Manjula. Samo mi je ovaj Cesarić bio malo čudan, ne poznajem ga bez rime. Opet na gugl, ne nalazim, pa u zbirke, pa ne nalazim…
Nego, Manjula, u kojoj je to zbirci objavljeno? Kaže ona u zbirci “Mala zvijezda”. Nema takve zbirke, Manjula… Ispričava se ona opet, kaže da je nesporazum i da ti stihovi zapravo i nisu Cesarićevi nego od Miroslava Slavka Mađera… Možda jesu, možda nisu… Možda to nije ni pjesma. Kao da je važno.
Općenito, postoje neke stvari koje u 21. stoljeću doista više nisu važne. I iskreno sumnjam da će itko postavljati pitanja tipa ‚Tko je uglazbio Ujevićevu pjesmu „Zelenu granu s tugom žuta voća“ kako bi dobio odgovor da je to učinio Arsen Dedić, iako nije… No, ono u što sto posto vjerujem je da će uskoro početi izlaziti razne zbirke pjesama i literarnih djela koja otprilike započinju ovako…
“Napiši mi pjesmu o moru, morskoj pjesmi, suncu, tužnoj ljubavi, zalasku sunca, galebovima u daljini i jedru na horizontu, a sve u stilu Tina Ujevića“
… pa završe ovako:
Na morskoj obali sjedim sam,
Gledam zalazak sunca nad valovima plavim.
Tužna ljubav u meni taji se,
Kao pjena koja se na obalu slama.
More pjeva svoju vječnu pjesmu,
Dok se galebovi u daljini gube.
Jedro na horizontu se uzdiže,
Kao nada što srce mi hrani.
Sunce polako klizi prema moru,
Kao suza koja tiho klizi niz lice.
Uzburkano more i moje misli,
U harmoniji koju samo tiče.
Tiho pjeva vjetar u kosi mi,
Kao melodija što nosi me daleko.
U očima mi sjaj tuge titra,
Kao srebrna zraka zalaska sunca.
Sve je prolazno, i bol i ljubav,
Kao valovi što se na obali gase.
No pjesma mora vječno odzvanja,
U mom biću i duši tinja.
I dok galebovi slobodno lete,
Ja slijedim svoj put s tugom u srcu.
Uz more, pjesmu i svoje snove,
Sve ostalo ću pustiti da otplovi.
Tako pišem ovu pjesmu ja,
U stilu Tina Ujevića, uz njegov duh.
Neka more i ljubav budu vječni izvor,
I neka nas pjesma uvijek ispuni.
Ispod toga djela će biti mnogo lajkova, srca, pusica, zvjezdica i ono “wow”, “rasplače me”, “divno”, “ukoriči”…
I ništa se neće dogoditi. U tom novom srednjem vijeku bit će važan samo onaj pri vrhu naveden citat, #bogtepitajodkoga, “Obrazovanje je ključ koji otključava vrata mudrosti”. No, malo tko će znati da uopće postoje ta vrata, pa neće niti tražiti ključ za njih.
Animacija: Canva
