Na kugli zemaljskoj postoje tri vrste ljudi. Prvi su oni koji se do ludila vole specijalizirati u onome što rade (Albert Einstein). Drugi su oni koji zastupaju teoriju univerzalnosti i kada im pokažete najobičniji cvijetak odmah će povući paralele s vašom curom i njenim ponašanjem u doba oprašivanja (Alexander von Humboldt). A postoje i oni koji imaju u malom prstu sva zvanja ove prve dvojice i još se dobro zezaju (australski putopisac Bill Bryson ili pak oxfordski profesor Theodore Zeldin).
Kada je gospodin Zeldin 1994. godine objavio knjigu ‘Intimna povijest čovječanstva’, (svojevrsni self-help priručnik koji je zapravo puno višeg od toga), mi nismo imali pojma da još uvijek živimo u velu neznanja. No, čim smo ju pročitali, istog trena smo zažalili što su nam roditelji na kredit kupovali sve one silne, debele, ilustrirane enciklopedije koje samo skupljaju prašinu na policama.
Kako se mijenjala požuda i kako se astrolozi odupiru svojoj sudbini
Jer ruku na srce, netko vam treba i interpretirati brdo brojki i pretvoriti svu silu apstraktnih izraza u nešto što bi razumjela i vaša baka. Ne bi li izbjegao ono dosadno čitanje od početka do kraja, gospodin Zeldin je podijelio svoju knjigu u 25 poglavlja i naslovio ih i više nego zanimljivim naslovima. Na primjer: ‘Kako su muškarci i žene polagano naučili voditi zanimljive razgovore’, ‘Kako se požuda koju muškarci osjećaju prema ženama, i prema drugim muškarcima, mijenjala tijekom stoljeća’, ‘Kako se čak i astrolozi odupiru svojoj sudbini’ ili ‘Što postaje moguće kad se sretnu srodne duše…’
Znamo, zvuči pomalo kao da ih je sastavljala proročica iz Delfa, no vjerujte nam, odgovori su i više nego jednostavni i zanimljiv, tim više što se u svakom poglavlju u potpunosti prenose razgovori s običnim, malim ljudima od krvi, mesa i s pravim imenima i prezimenima – policijskim inspektoricama, vlasnicama restorana, urednicama modnih magazina…
Mi ćemo vam odati samo neke tajne, tj. odgovore na neka od brojnih pitanja koja nas svakodnevno muče, a koja smo pronašli baš u ovoj super-zanimljivoj knjizi. No ne bismo li zadržali dašak tajnovitosti, ponudit ćemo vam samo sedmera vrata koja vode u sobe s odgovorima.
Soba za zavođenje
Zašto je koketiranje na zlu glasu?
Svi znamo da je koketiranje seks bez seksa ili recimo to tako – produženje radnji koje prethode seksu, a seks se, u konačnici, ne mora nužno konzumirati. Dakle, neka vrsta probne vožnje, ispitujete koliko ste sukladni kao partneri i uzajamno stimulativni. No, većini se ljudi žurilo u osvajanja, te su optuživali one koji koketiraju za varanje, pretvaranje, za nesposobnost za ljubav, za to da se ponašaju kao da su neprestano na nekakvom balu pod maskama. Mi mislimo kao i gospodin Zeldin – da bi riječ flert trebala biti zamijenjena nekom drugom riječju koja bi naglasila njezino prošireno značenje kao pustolovine utemeljene na privlačnosti, ali čiji je cilj mnogo veći od pukog privlačenja, a ne da svi mi nevini nastradamo ni krivi ni dužni, čim pošaljemo jednu nevinu poruku.
Koja je razlika između gejše i zečice?
Gejša je naravno suprotnost zečici. Ne cijene je zbog njezine mladenačke ljepote, nego zbog vještine koja je još starija od najstarijega zanata, a bliža je vještini svećenice te njezinom izvođenju obreda, a čiji je krajnji cilj pomoć muškarcima pri pomirenju s činjenicom da ne mogu u potpunosti dobiti ono što žele.
Postoji li neka suvisla definicija idealnog muškarca?
Nije nikada posesivan, uvijek je pun štovanja, sretan je, zabavan, i iznad svega, nije pretjerano prisutan.
Samo za ambiciozne
Trebamo li težiti slavi?
Vrijedi težiti slavi jer ti ona pruža širi izbor zanimljivih ljudi koje možeš upoznati, ali druge svrhe zapravo i nema.
Što dobivamo novcem, osim dakako činjenice da se možemo poput Baje Patka kupati u njemu i dobiti osip?
Novac je koristan za proširenje svojih prilika, ali je i opasan, jer se bogati ljudi običavaju družiti samo s bogatim ljudima, brinu o svojim haljinama od čiste svile, kavijaru, jahtama te svi rade jedno te iste stvari.
Međutim, zašto profesionalni uspjeh često nije dovoljan?
Pretjerano je često kombiniran s beznadno lošim privatnim životom. Još nešto?
‘Love is Love’ soba
Je li istina da je gnjurac lezbo životinja?
Istina je samo da ptica zvana zapadni gnjurac odbija 97% muških pokušaja, a uz to je, izvana posve nerazaznatljiva od mužjaka, osim po boji svojega glasa. Postoje mnoge usamljene životinja koje su ravnodušne prema seksu, poput ženke jelena koja živi s mužjacima samo jedan dan svake godine. No postoji i teorija koja kaže da je ženka gnjurac jednostavno probirljiva zvjerka i da su krivi mužjaci koji naprosto nisu na njenom nivou….
Je li postojalo razdoblje kada je katolička crkva odobravala homoseksualnost?
Tijekom povijesti homoseksualnost je bila više-manje prihvaćena u otprilike dvije trećine ljudskih društava. Dugo ju je tolerirala čak i Katolička crkva. Sveti Anselmo, nadbiskup od Canterburyja, zatražio je 1102. da kazna za homoseksualnost bude umjerena, jer se ‘taj grijeh do tada činio toliko javnim da se nitko nije čak niti crvenio zbog njega.’ Uostalom, i kralj Rikard Lavljeg Srca nije bio ništa manje pobožan zbog svojih seksualnih preferencija. Crkva je u početku bila više zaokupljena sprečavanjem svojih svećenika da opće sa ženama; a kad je pokrenula kampanju protiv toga, homoseksualnost je postala još običnija, pogotovo u samostanima, gdje ju je sveti Aelred od Rivaulxa uzdizao kao način spoznavanja božanske ljubavi.
Kada smo počeli koristiti riječ homoseksualac?
Riječ homoseksualac svijet je upoznao tek 1869. godine (kada je Freud imao 13 godina), a smislio ju je bečki pisac Benkert, nadajući se da će izbjeći progonima, dokazujući ujedno da homoseksualci, neovisno o svojoj volji, čine ‘treći spol’, te da ih se stoga ne može optuživati za poročnost. Do toga vremena, nazivi nisu imali prizvuk medicinske klasifikacije nego su bili šaljivi termini, a riječ ‘gay’ oživljava tu tradiciju, kaže autor.
Samo za one sklone porocima
Mislite da je mamurluk jutro poslije najgore što vas može snaći nakon noći provedene uz bocu i bombone. Radije budite sretni da niste živjeli u doba Asteka, velikih obožavatelja opojnih sredstava. Zašto?
Pijanice bi kažnjavali ovako. Za prvi prekršaj – brijanje glave u javnosti, uz klicanje i odobravanje gomile. Ako bi kažnjenik ustrajao u tome, bio bi osuđen na smrt; činovnici i svećenici bivali bi pogubljeni već nakon prvog prekršaja, dok je plemstvo imalo tu privilegiju da ih se gušilo u privatnim prostorima. Međutim, kada bi se pojavile stvarno ozbiljne nevolje, ništa ih nije moglo spriječiti (tih 25 milijuna ljudi) da se do smrti opijaju i drogiraju, sve dok ih nije ostao samo jedan milijun. To je bilo najveće masovno samoubojstvo u povijesti, a bez sumnje ga je ubrzao i dolazak europskih bolesti…
Čuli smo da Švicarska želi legalizirati kokain. Znači li to da se vraćaju i cola-pića s kokainom?
Ne znamo za Švicarsku, ali znamo kako je bilo u povijesti. Naime, kada su američki liječnici skužili da čudotvorni lijek opij ima jako puno nus pojava, počeli su kao sumnjati u njega pa su konačno 1909. godine smogli snage i proglasili tu modu štetnom. Tada su vlast preuzele cigarete, čemu je značajno pomogao Prvi svjetski rat. Kada se zemljom proširila prohibicija alkohola, kao spasitelj su se pojavila cola-pića, začinjena kokainom. Proglašeno je da je kokain najbolji način za izbjegavanje ovisnosti o alkoholu, opiju i morfiju, a smatrao se i izvrsnim napitkom za općenitu krepost. William Hammond, vrhovni načelnik vojnoga saniteta, ponosno je objavio da uz svaki obrok uzima čašu vina s kokainom. Kokain je, kao službeni lijek, preporučivalo Udruženje za borbu protiv peludne groznice. Barovi su ga posluživali s viskijem; trgovine su ga prodavale u obliku napitaka za jačanje; distribuiralo ga se rudarima i građevinskim radnicima. Američki su se liječnici natjecali u tome tko će ga više hvaliti.
Pa što ćemo onda jesti i piti ako ne možemo ono što nam se sviđa, a to je manje više ili ilegalno ili deblja?
Mi jedemo samo 600 od 100 000 poznatih biljka. Pa vi sad recite da izbor nije dovoljno velik!
Soba za ljenjivce
Zašto volimo vikend, a mrzimo ponedjeljak?
Ok, možda i Sveti Ponedjeljak i uskrsne. I to potpuno preobražen! Dakle, ne kao tjedni dan mamurluka, nego kao dug, vrlo dug godišnji odmor koji će ljudi dodijeliti sami sebi nekoliko puta u svojim životima. Engleski izumitelji vikenda (riječ datira od kraja 19. stoljeća, a u francuski je uvedena 1906.) zaboravili su činjenicu da se broj njihovih praznika strogo reducirao u 16. i 17. stoljeću, te da njihovi ponedjeljci koji se spajaju s praznicima predstavljaju simbolično preživjele ostatke vladavine Svetoga Ponedjeljka. Svijet je naprosto stao oponašati ‘engleski tjedan’, jer je Engleska nekoć bila najbogatija industrijska nacija. No dobro se prisjetiti da se ovdje ipak radi samo o jednostavnoj modi, a mode se mogu i trebaju mijenjati. Dakle, što se čeka? Petak možda?
Kako današnji čovjek rasipa svoje vrijeme?
Naravno, kapom i šakom kao da ćemo živjeti kao kornjače! Evo i računice…
40% – san
10% – na poslu (ukupno 60 000 sati, ili sedam godina, što je pola količine posla koja se obavljala 1945. godine)
12% – obrazovanje
8% – putovanja (ili 6 godina) na taj isti dosadni posao i ponovo kući
I što nam onda preostaje? Bijednih 30% slobodnog vremena za dokoličarenje, za šetnje i letenje, ili za ljenčarenje.
Što bismo mi dakle htjeli?
To da se hrvatska vlada povede za francuskim primjerom. Naime što, nakon 1971. Francuzima je zakonski dopušteno da si svaku sedmu godinu uzmu slobodno, da bi unaprijedili svoje vještine, ili stekli neke nove, ili jednostavno proširili svoje nazore.
Samo za zaljubljene
Iskreno ne možemo skužiti koja je privlačnost dugokosih mladića koji lupetaju po gitari i pjevaju srcedrapateljne pjesme, a da su tako popularni kod ženskog spola. Od kada točno datira ta pošast?
U vrijeme kad je u vjerskim svetkovinama u Meki i Medini bila dopuštena samo glazba defova, pjevači iz Perzije su donijeli lutnju, preteču gitare. A unatoč pritužbama da se radi o razbludnom instrumentu, muževi se, zabavljeni vlastitim užicima, nisu previše miješali. Lutnja je djelovala poput čarolije. Pjevači su bili ‘mladići iznimne ljepote’. Kosa im je bila duga do ramena, što je ujedno bio i znak da piju. Često se radilo o oslobođenim robovima koje nisu sputavale tiranske spone lojalnosti prema obitelji. No zapravo se sumnjalo da su nezakonita djeca plemića. Uvijek su bili u sukobu s vlastima, ali su ih njihove obožavateljice redovito spašavale od kazne.
Otkuda onaj izraz ići na date?
Dating je izvorno bila riječ iz slenga siromašnih, a prvi je put upotrijebljena 1896. Do 1920-ih, najveći je dio američke mladeži postao opsjednut ‘hodanjem’, a ankete su vrlo brzo pokazale da dejtanje zauzima više vremena od bilo koje druge aktivnosti s izuzetkom školovanja. Do otprilike 1945. godine, cilj ‘hodanja’ je bio izlaženje sa što većim brojem ljudi, jer, logično – najtraženiji su bili najbolji. A to znači da se u to vrijeme počinje i znatno manje govoriti o ljubavi. Cilj je bio zadobivanje samopouzdanja nešto konkretnijim načinima, naime brojem ‘spojeva’ na kojima se bilo. Neki se student tako hvalio da je u devet mjeseci izašao s pedeset i šest djevojaka, a metode ocjenjivanja kandidata su bile sljedeće: A – sjajan, B- OK, C – može proći, D – polu-bezveznjak i E- užas.
A kada smo već na temi dejtanja, znate li vi uopće koliko se beba u prosjeku rodi u jednoj godini?
78 milijuna beba.
Soba za fetišiste
U čemu je tajna fetišizma?
Žena svezanih stopala nije mogla raditi niti hodati na velike udaljenosti, čime je zapravo dokazivala da si njezin muž može priuštiti da je drži kod kuće besposlenu. Neprirodan hod uzbuđivao je neke muškarce, a to znači i da je manipuliranje stopalima postalo neophodan preludij snošaju. U davna vremena objavljivani su seksualni priručnici u kojima se preporučivalo 18 položaja u kojima se općenje može kombinirati s manipulacijom stopala, a preporučivani su i različiti načini na koji ih se, da bi se pojačala razina ekstaze, može hvatati, ljubiti, sisati, grickati i žvakati, gurnuti si cijelo stopalo u usta ili jesti bademe i sjemenje dinje smješteno između nožnih prstiju.
Roditelji su znali da mogu po većoj cijeni prodati svoje kćeri kao prostitutke ako one imaju deformirana stopala, a djevojke se hvalilo ako su podnosile ekstremne bolove koje je takvo povezivanje izazivalo, što je značilo da će do kraja života ima slomljene kosti. Izbori za najljepše stopalo održavali su se na festivalima u budističkim hramovima – pred ‘skupom promatrača stopala’, izvorno okupljenima da bi izdvojili moguće kandidatkinje za carski harem. “Ne znam gdje je taj običaj nastao, zacijelo ga je začeo nekakav odvratan čovjek”, napisala je jedna kineska pjesnikinja, a mi se možemo samo složiti.
I za kraj, najkraća definicija seksa?
Seks je čudo zbog kojega ljudska bića, koja se obično plaše stranaca, osjećaju da ih neki od njih privlače. A sad se pokušajte prisjetiti koliko ste puta u filmovima čuli onaj pozdrav: “Hi, stranger!”
