INTERVJU S DUBROVAČKIM UMJETNICAMA

IVA LATERZA OBULJEN I DUBRAVKA TULLIO: O arhitekturi, prirodi i kulturnom životu bisera Jadrana

Kristina Stakor
23.07.2023.

Dvije umjetnice iste generacije rođene i odrasle u Dubrovniku, dvije apstraktne slikarice, dva posve različita senzibiliteta i stila. Povodom njihove zajedničke, te istovremenih samostalnih izložbi, razgovarali smo s Dubravkom Tullio i Ivom Laterzom Obuljen

Fantastična arhitektura, bogata povijest, renesansna i barokna remek-djela neki su od razloga zbog kojih turisti i putnici hrle u Dubrovnik. No osim dobro poznate tradicije i spomenika, u njemu je živa i suvremena umjetnička scena. Nju se široj publici trudi približiti i aktualna izložba dviju apstraktnih slikarica, Dubravke Tullio i Ive Laterze Obuljen, koja je postavljena u galerijskom prostoru hotela Rixos.

Slike srednjih i velikih formata, eksplozije boja na platnu – organske i strogo kontrolirane, ekspresivni potezi i ravne linije – puno je toga što ujedinjuje ove dvije umjetnice, ali i po čemu se razlikuju. Premda su se ranije samo površno poznavale, želja za povezivanjem na lokalnoj umjetničkoj sceni ih je spojila, kao i suradnja s kustosicom Jelenom Tamindžijom Donnart te Petrom Horvatović iz agencije Shpigl.

Pa se ova izložba, kao i dvije samostalne koje se paralelno održavaju u gradu: „Anatomija krajobraza“ Dubravke Tullio u Prirodoslovnom muzeju, te „Ostaci dana“ Ive Laterze Obuljen u Muzeju crvene povijesti, činila kao idealan trenutak da bolje upoznamo ove dvije dubrovačke slikarice i popričamo o inspiraciji, slikanju, ali i svemu onome što čini iskustvo jedne suvremene umjetnice iz njihove perspektive.

Inspiracija Gradom

Svaki put kada stignem u Dubrovnik, čini mi se da imam nešto novo za otkriti, nešto izvan dobro utabanih turističkih ruta, što nije uvijek najlakši pothvat, jer ovaj predivan grad ima tu moć u potpunosti obuzeti, navesti da se predamo povijesti i samo pasivno uživamo u pogledu (uz pokoji selfie). No ove dvije mlade umjetnice pokazuju da je Dubrovnik inspiracija za suvremenu umjetnost koja živi, i koja može ispričati neke intimnije priče.

„Mislim da je dubrovačka kulturna scena bogata kvalitetnim umjetnicima i da ne zaostajemo za većim gradovima. Galerijske prostore u većim gradovima ne gledam kao nešto nedostižno, već kao izazov koji treba prihvatiti. Radim u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik kao muzejska pedagoginja, slikam, crtam ilustracije. Sasvim pozitivno gledam na kreativni put koji je ispred mene. Možda je i do trenutnog stvaralačkog naleta i obujma posla koji kad je izvršen i odrađen na zadovoljstvo svih strana, koji otvara daljnje mogućnosti”, tvrdi Dubravka, a s njom se slaže i Iva.

Iva Laterza Obuljen i Dubravka Tullio
Dubravka Tullio i Iva Laterza Obuljen

A obje inspiraciju pronalaze upravo u gradu u kojem su odrasle, premda bi se moglo reći da gledaju u sasvim drugačijim smjerovima. „Vizualno se dobro nadopunjujemo, jer imamo jednaki likovni izričaj, apstraktno slikarstvo. No ja inspiraciju sada isključivo pronalazim u prirodi. Pošto radim i u Prirodoslovnom muzeju, dvije mi se profesije preklapaju i nadovezuju“, kaže Dubravka Tullio i nastavlja:

Dok je Iva inspirirana arhitekturom i velikim gradovima, ja radim upravo suprotno. Bježim, tražim neke momente u detaljima prirode. Volim ljeto, možda je to nama rođenima na moru urođeno, kada su sva osjetila povišena, svaki dan osjećam potrebu za stvaranjem. I kad odem na plažu, promatram pukotine u stijenama. Boja mora, mreškanje njegove površine ili svjetlucanje sunca na njoj za mene je trenutak koji treba sačuvati.

Primjerice, jedna moja slika, „Tamo gdje svi proplivaju“, bavi se mjestom koje nije samo za uživanje u suncu, nego gdje si potpuno povezan s prirodom, prepušten si moru i osjećaš strahopoštovanje prema njemu. To su trenuci koje želim prikazati na svojim slikama.

Dubravka Tullio
Dubravka Tullio

Kad daješ sebe zemlji, prirodi, ona će to i vratiti, ne samo kad se radi o vlastitom vrtu, nego globalno. To je sada vrlo aktualna tema, ali je zapravo nešto čime bismo se cijelo vrijeme trebali baviti. Mene osobito inspirira ovaj naš mediteranski krajolik, ta škrta zemlja, ali prekrasna. More je divno, ali ono ima nevjerojatnu snagu, može biti i opasno. Imam potpuni respekt prema tome, tim više što radim u muzeju gdje sa stručnjacima zaista ulazim u dubinu svega toga.“

Za razliku od Dubravke, Ivu nadahnjuju gradske cjeline: „Boravim u prirodi, ali je, barem zasad, u umjetnosti izbjegavam u širokom luku. Zanima me velika urbana okolina, kontekst u kojem se nalazi neka arhitektura, što ona predstavlja povijesno, socijalno i ekonomski, i što znači u suvremenom okruženju.

Slike mogu izgledati lijepo, no mene zanima što je iza same slike, ekonomski, psihološki, kako to utječe na nas. Sam fizički proces slikanja, ta apstrakcija je za mene katarza, u koju ulaze moje emocije i osobna povijest.

Iva Laterza Obuljen

Najveću blokadu sam imala kad mi je mama bila teško bolesna. Bolovala je od Alzheimera i ja sam se vratila iz Amerike kako bih se brinula za nju. Tata me stalno motivirao i ispitivao kad ću početi slikati, ali nisam mogla. Nakon što mi je mama preminula, prijavila sam se na Goldsmiths i odlučila: ako se upišem bavit ću se umjetnošću, a ako ne, bavit ću se dizajnom ili biznisom…“, objašnjava Iva vlastiti umjetnički put koji ju je odveo u London i ponovno vratio u Dubrovnik.

Stvaralački proces

Čiste linije, ravne plohe pokrenute bojom ono su što odlikuje slikarski opus Ive Laterze Obuljen, a čak se i u apstrakciji mogu razaznati arhitektonski izvori iz kojih proizlaze. Premda se školovala u velikim metropolama, New Yorku i Londonu, ono što je pokreće jest ono što dobro poznaje.

Bilo mi je važno da se bavim nečim što je meni osobno bitno, čemu povijesno i kontekstualno pripadam. Tako je za moj završni rad na Goldsmithsu inspiracija bio kompleks hotela u Kuparima, ta brutalistička moderna arhitektura koja je predstavljala moć jednog sistema. Za vrijeme rata ona se urušava, ali te ruševine stoje tamo desetljećima nakon i tada u njih ulaze umjetnici grafiteri. Prolaziti kroz to kamerom, bez neke kalkulacije bila je za mene svojevrsna katarza, a onda su snimljene fotografije utjecale na moje slikarstvo. Ono više nije bilo strogo kontrolirano, usudila bih se napraviti neku stvar koja je možda iracionalna, ali je za umjetnost jako bitna. Tu sam se na neki način oslobodila. Zadnje dvije slike sam završila malo prije negoli sam rodila. U 2022. sam napravila 4 nove slike i još četiri u 2023. koje su svojevrsni nastavak onih nastalih pod utjecajem Kupara, no možda tu malo proviruje i priroda. Možda je to i utjecaj trudnoće, tog novog života…“, otkriva Laterza Obuljen.

Iva Laterza Obuljen
Iva Laterza Obuljen

Sam proces stvaranja slike može trajati tjednima, pa i mjesecima, kaže Iva, koja ništa ne prepušta slučaju, ali ipak ne radi skice već unaprijed postavlja parametre poput boja, arhitektonsku formu u pozadini čistih linija, a onda je razrađuje na platnu. „Moje su slike oduvijek bile čistih linija, rigidne, čak su i slike s airbrushom kontrolirane… možda je to dio i moje psihologije, ja baš ne prepuštam stvari slučaju. Želim da slika formalno bude jaka, moćna, dinamična“, kaže.

Dubravka svom stvaralaštvu pristupa sasvim drugačije: gradi sliku na pozadini od ugljena nanesenog na platno, a „okidači“ za slike najčešće su joj snovi i – pjesme.

Često sanjam svoje slike koje kad tad prenesem u stvarnost, ali i knjige koje čitam ostavljaju snažan kreativni utisak. Primjerice, većina slika iz ciklusa „Anatomija krajobraza“, nadahnute su stihovima Monike Herceg. Rijetko imam blokadu jer nemam vremena za nju. Stalno sam u radnom raspoloženju i iz toga mi se javljaju nove ideje. Ali onaj trenutak kada vidim ono što sam zamislila ispred sebe na platnu i osjećaj koji sam htjela prenijeti, onda sam zadovoljna, tada mogu pustiti sliku da ide svojim putem. Ne pripada više samo meni, traži novog promatrača za divljenje. Često ne mogu spavati jer mi samo dolaze ideje što bih dalje radila, ti trenuci koliko znaju biti teški, toliko su neprocjenjivi jer se iz njih često jave genijalne stvari za posao, slikanje, preuređenje doma…“

Iva Laterza Obuljen i Dubravka Tullio

A pronaći vrijeme za njihovu realizaciju ponekad je najteži zadatak u cijelom procesu, ako se u obzir uzmu obitelj i posao, no jedan od načina jest i zauzimanje prostora: „Predsoblje sam pretvorila u atelje, prepun je boja, platna, papira, skica, knjiga. Potpuni kreativni kaos,, smije se Dubravka, dok Iva ilustrira realnost mlade majke: „Meni je sad štafelaj tamo gdje je prostirka za bebu.“

Pogled u budućnost

Kako pomiriti sve te uloge – majčinstvo, umjetničko izražavanje, posao, obitelj – i sve ono između?

„Slikam kad mi kći zaspe, preko dana ili navečer. Imam tu fizičku snagu i želju za stvaranjem. No sve smo mi na više polja: bavim se i turizmom, zanimaju me i financije, kripto, cijeli taj svijet. Mislim da nemamo dovoljno te financijske naobrazbe. Sve to radim u nekom među-vremenu-i-prostoru.

Kad sam umorna, kad bih se najradije zavalila i gledala Netflix, tad odlučim ići raditi. Jer kad smo svjesni svih prilika koje imamo, smatram da to moramo iskoristiti. Tako želim i odgajati djecu. No ne trebaš imati djecu da bi taj stav prenosio – na društvo i kulturu utječeš svojim djelovanjem. Kada imaš određene talente i mogućnosti, važno ih je ne prokockati. To je taj inat, to je ono što mene gura“, Ivin je stav.

Iva Laterza Obuljen i Dubravka Tullio

Ta želja da maksimalno iskoristimo svaki trenutak i svaku priliku ima i određenu cijenu, priznaje Dubravka:

„Stalno dajem sebe drugima, ali imam osjećaj da kao žena cijelo vrijeme moram davati maksimum i često me to iscrpljuje. Dovodim u red taj stav i sve češće pronalazim više vremena za sebe. Međutim, kao majka dvoje prekrasne zdrave djece imam ogromnu snagu koja me pokreće i upravo sama pomisao na njih i ljubav koju mi pružaju je kao vitaminska injekcija. Na kraju krajeva, svojim postupcima, radom i ne odustajanjem njima sam primjer. Prebrzo rastu i trenuci s njima su neprocjenjivi, ali isto tako veseli me njihova samostalnost, sazrijevanje i neovisnost o meni.

Iako se budim u 5.30, dani su mi kratki za sve što sam zamislila napraviti… treba znati izbalansirati posao, obitelj, vrijeme za sebe. Imam veliku sreću što radim jako kreativan posao. Osobito kada stvaramo izložbe, likovne postave ili edukativne programe. Cijelo vrijeme sam u kreativnom okruženju koje me potiče. No ponekad mi nedostaje onaj trenutak kada trebaš biti sam, ništa ne raditi par dana, da ti se napune baterije i da se osvježi energija za stvaranjem.“

Osim zajedničke izložbe u Rixosu, radovi Ive Laterze Obuljen mogu se razgledati i u Muzeju crvene povijesti. „Muzej crvene povijesti je privatni muzej, a osnivačima Kristini i Kreši se svidio moj završni rad inspiriran Kuparima, fotografije printane na svili i na aluminiju, slike utisnute u arhitekturu i moje slike inspirirane tim fotografije. S obzirom na to da se radi o mjestu koje je simbol bivše države, povezano je s tim razdobljem kojim se oni bave. Rat i što se sve dogodilo nas je odredilo, da njega nije bilo, naš bi život sigurno sasvim drugačije izgledao.“ Dubravka Tullio svoj ciklus „Anatomija krajobraza“ izlaže u matičnom Prirodoslovnom muzeju.

Usprkos jednoj zajedničkoj i dvjema samostalnim izložbama u Dubrovniku, koje privlače domaću i stranu publiku te kolekcionare, slikarice ne sjede na lovorikama, već se educiraju, rade na novim ciklusima i rade planove za budućnost. „Trenutno ilustriram slikovnicu „Tata na porodiljnom dopustu“, o rodnoj ravnopravnosti, za predškolski uzrast, a već imam i zamisli za jedan „rozi“ ciklus koji želim napraviti“, otkriva nam Dubravka.

A kako vide budućnost u kojoj su sve prisutniji digitalni alati i umjetna inteligencija?

„Na Goldsmithsu smo imali dosta tih rasprava o digitalnom. To je neizbježno, dio svijeta u kojem živimo, pa me zato i zanima, želim to bolje razumjeti. Slikar će uvijek slikati: ja slikam nožem, spužvom, komadom plastike. Od najranijih vremena ljudi su imali potrebu izraziti se i to neće nestati, neovisno o sredstvu. Hoću li ja integrirati umjetnu inteligenciju u svoj rad, još ne znam, otvorena sam za sve. Ali ne bojim se da će umjetnost izumrijeti“, uvjerena je Iva.

„Za razliku od Ive, teško prihvaćam nove tehnologije, i ne vidim svoj izričaj u njima, ali ne odbacujem mogućnost susreta s njim. Mi se prilagođavamo svemu, pa ćemo i nekim novim valovima“, zaključuje Dubravka

Pročitaj više

Kako suze pretvoriti u ples i smijeh

Ako je istina da heavy-metalci imaju najbolje sentiše, Baby Lasagna je naš favorit jer je uz žestoki ritam upakirao jednu od najtužnijih pjesama o trenutku napuštanja roditeljskog doma, a koji su na nekoj razini očito prepoznali i mladi, ali i njihovi roditelji. Uostalom, nakon Maneskin skandala s čašom na stolu, došao je red da netko nakon pobjede ispusti i iskrenu suzu

Najcool knjižara na svijetu

SLRD izdanja već su odavno stekla kultni status, stoga je bilo logično otvoriti mjesto koje će povezati Yves Saint Laurent naslijeđe i njegovu ljubav prema kulturi i umjetnosti

SERIJA 'FORTUNA'

Jedan potopljeni brod na dnu mora koji čuva blago iz 19. stoljeća i pravna bitka koja nalikuje borbi između Davida i Golijata. Možete li odoljeti ovom zapletu iz serije ‘Fortuna’, čak i ako Stanley Tucci manje izgleda kao opaki gusar, a više kao Amerikanac koji uživa u otkrivanju čari Mediterana

850 ZNAKOVA

Gradska knjižnica Požega svoju uspješnu suradnju s organizatorima poznatog Hrvatskog festivala jednominutnih filmova proširuje pokretanjem književne manifestacije Jednominutna priča oslanjajući se pritom na temeljnu ideju filmskog festivala – formu od jedne minute. Pitanje glasi – imate li sjajnu priču koju biste mogli ispričati u jednoj minuti, točnije rečeno u 850 znakova?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.