Vidjeti znači vjerovati, to je premisa koju je ozbiljno odlučio ispitati švedski dokumentarac “Fantastičan stroj” kojeg je producirao Ruben Östlund, a u kojem pratimo dvjestotinjak godina suživota s kamerom – kako nas je zavela od prvog dana, što nam je sve nudila i koliko je u svemu tome bilo manipulacije, laganja i iskrivljavanja stvarnošću. I ne manje bitno – koristimo li mi možda svjesno kameru kao neku vrstu iskrivljenog zrcala, jer kako drugačije objasniti da smo u šezdesetim godinama prošlog stoljeća u vremenskoj kapsuli u Svemir poslali samo uljepšane slike života na zemlji – bez fotografija bolesti, radova, stradanja i suza.
Iako danas na Zemlji postoji 45 milijardi kamera, a koje su doslovce postale neka vrsta produženog oka ili kako je to efektno rekao i kralj Edward VII. – fantastičan stroj, kojim svatko od nas poput vrijednih autobiografa niže na tisuće i tisuće fragmenata svakodnevice, ne mareći previše koliko tu ima istine, a koliko filtera i laži, činjenica je da ponekad kamera, osim kao sredstvo umjetničko izražavanja i igre, može postati i alat za istraživanje naše nutrine, suočavanje sa svim traumama, tabuima i stvarima, ali i svojevrsna mikro-pobuna te korektiv društva.
Upravo je to početno polazište 13. izdanju bijenalnog Međunarodnog festivala Organ Vida, a na kojem samostalnu izložbu naslovljenu “ID_75” ima i jedan od najzanimljivijih hrvatskih fotografa Ivan Buvinić, dobitnik nagrade Marina Viculin. Razgovarali smo s talentiranim šibenskim fotografom o vezi između fotografija i intimnih sjećanja, odmaku od dokumentarnog pristupa te što nas čeka u bliskoj budućnosti.
U dokumentarcu “Fantastičan stroj” prisjećamo se prve fotografije na svijetu – prizora na selo Le Gras, a koju je davne 1826. Joseph Niepce snimio s prozora svoje sobe na katu. Na prvi pogled, dvjestotinjak godina kasnije, vi kao da nas vraćate na početne postavke, jer i vama je inspiracija vaš rodni grad. Pa ipak, vi ste miljama daleko od čisto dokumentarnog prikaza mjesta. Što vas je vodilo u snimanju prostora grada u kojem ste odrasli?
Prije tri godine, tijekom jednog od povremenih, ali kontinuiranih posjeta Šibeniku, napravio sam nekoliko fotografije za koje nisam bio svjestan da su početne skice novog projekta. Bile su to intuitivne reakcije na poznat prostor, bez unaprijed planirane strukture ili koncepta kao i predodžbe o njihovom potencijalnom značenju ili ulozi u širem kontekstu. Međutim, s vremenom, kako su se te fotografije akumulirale i kako je prošlo dovoljno vremena da ih promatram zajedno, primijetio sam da se formira jedan nejasan, fragmentirani narativ. To me zaintrigiralo te sam odlučio nastaviti fotografirati i vidjeti u kojem me smjeru to može odvesti. Svaki sljedeći posjet i fotografiranje otvarali su nove mogućnosti za proširenje i produbljivanje tog narativa, a svaka nova fotografija doprinijela je boljem razumijevanju onoga što je na početku djelovalo kao niz nepovezanih vizualnih reakcija.
Gledajući vaše radove, gledatelj ima dojam kao da gleda pomalo začudne motive koji izranjaju iz podsvijesti kakve ‘mračne komore’, a pri tome svijetle nekim rentgenskim sjajem – riblje glave zapletene u bodljikavu mrežu, polupana vrata automobila, bunker noću. Kako izgleda vaš intimni proces ‘iskapanja’ fotografija?
Proces rada na fotografijama odvijao se u više faza, od kojih svaka ima specifičnu ulogu u projektu. Krenuo sam s istraživačkom fazom koja podrazumijeva obilazak lokacija i izbor motiva koje smatram relevantnima za temu projekta. Uz fizičko istraživanje lokacija, prikupljanje ili izradu predmeta, proširivao sam i tematski opseg projekta, baveći se pitanjima koja su u tom trenu bila u fokusu mog interesa. Istovremeno sam istraživao korisnu literature te radio na vizualnim skicama koje su mi pomogle u oblikovanju vizualnog identiteta projekta. Skice su također bile ključne u eksperimentiranju s različitim pristupima, ispitivanju potencijalnih motiva i isprobavanju različitih vizualnih elemenata kako bih dobio jasniju sliku o smjeru u kojem želim da se projekt razvija. Iako istraživačka faza zapravo ne prestaje tijekom rada na projektu, vrlo brzo sam se usmjerio na konkretizaciju do tada donesenih odluka. Drugim riječima, radilo se o izboru i temeljitoj evaluaciji onoga što svaki motiv može ponuditi u smislu simbolike i uloge u narativu te kako se uklapaju u cjelokupnu ideju projekta. Kroz ovu fazu, počeo sam raditi i na konceptualnom zaokruživanju projekta – od uspostavljanja jasno definiranog sadržajnog okvira do osmišljavanja načina na koje će projekt biti prezentiran publici. Svaka od tih faza, premda zasebna, prožimala se s drugim segmentima rada, tvoreći rekao bih jedan zaista intiman i pomalo osamljen proces rada na projektu koji se kontinuirano razvijao, prilagođavao i usavršavao s vremenom.
Za razliku od pomalo falsificirane povijesti čovječanstva, a koju smo u šezdesetima upakirali u vremensku kapsulu, vi se kroz sve svoje radove bavite upravo onim temama o kojima se najčešće šuti – traumama, tabuima, društvenim nepravdama. Zašto ste umjesto uljepšanih slika iz djetinjstva, a koje nam često kao prvu opciju servira i vlastiti mozak, odlučili izvući na svjetlo dana (ili je bolje reći noći) upravo ona nelagodna sjećanja?
U kontekstu prikazivanja ustaljenih, najčešće stereotipnih slika iz djetinjstva, mene daleko više zanima ono što je izostavljeno i nevidljivo, aspekti vlastitog života koji su prešućeni, potisnuti i sl. Fotografski medij za mene predstavlja analitički alat kojim nastojim bolje razumjeti vlastite emocije i proživljena iskustava. Teorije fotografije, poput onih koje proučava Marianne Hirsch, često ukazuju na to da fotografije služe kao nositelji kulturne memorije i identiteta. Međutim, one istovremeno mogu oblikovati i iskrivljavati stvarnost, prikazujući uljepšanu verziju prošlih događaja. U tom smislu, moj pristup fotografiji usmjeren je na istraživanje onoga što je za mene neugodno, teško razumljivo ili prešućeno. Time, proces rada na fotografskom projektu za mene postaje način suočavanja s neizrečenim i skrivenim, pružajući mi prostor da se udaljim od određenih iskustava te da ih sagledam iz jedne drugačije, nove perspektive. Time si otvaram prostor za njihovo ponovno tumačenje i transformaciju.
Od Albrechta Durera do danas svijet umjetnosti je pun autoportreta, no vaš portret koji je isprintan na rupičastoj ceradi se posebno ističe među mnoštvom drugih u Muzeju suvremene umjetnosti na izložbi
„Creeps and Butterflies“, i to ne samo zbog veličine, transparentnosti i višeslojnosti, koliko zbog ozbiljnosti pogleda. Kako ste došli na ideju da napravite dezintegrirani autoportret i je li realan i dubok pogled u samoga sebe i vlastitu povijest ono ‘najstrašnije’ s čim bi se svaki čovjek trebao suočiti?
Prije svega, cilj mi je bio jasno označiti autobiografski karakter cijelog projekta, a to sam postigao uvođenjem jedinog prikaza ljudskog lika, odnosno autoportretom. Taj portret služi kao simbolički marker koji upućuje na činjenicu da se u projektu bavim osobnim iskustvima i unutarnjim procesima, naglašavajući subjektivnost i osobnu dimenziju projekta. S druge strane, tehnička izvedba autoportreta donosi još jedan sloj. Nastao je kao rezultat fizičkog interveniranja na fotografiju vlastitog lica koja je potom aplicirana na zapaljeni zid te ponovo fotografirana. Time sam htio naglasiti krhkost identiteta, unutarnje sukobe kao i simboliku transformirajućeg potencijala zaranjanja u vlastitu prošlost. Uz to, portret nosi i osobnu refleksiju o činu suočavanja sa samim sobom. Vjerujem da to nije najstrašniji čin s kojim se čovjek može suočiti, već naprotiv, jedan od najtežih, ali i najvrjednijih procesa. Za mene, taj proces predstavlja priliku za prodiranje u dublje emocionalne i psihološke slojeve. Tako, autoportret postaje oblik “rada na sebi”, ključan ne samo za moj osobni razvoj, već i kao integralni dio mog kreativnog procesa.
Postav izložbe sugerira nekoliko razina čitanja rada — bočni zidovi otvaraju pogled na objekte i prostore kao bljeskove intimnog sjećanja, dok su dva centralna rada izmještena izvan prostora sjećanja. U kakvom su odnosu prostor, vrijeme te fragmentarna sjećanja na vašim radovima?
Prostor, vrijeme i sjećanja nalaze se u ovom projektu u neraskidivom odnosu. Na mojim fotografijama prikazima prostora nastojim otvoriti priliku za materijalizaciju sjećanja. Iako su ti prostori konkretni i prepoznatljivi njima zapravo naglašavam da se radi o emocionalnom i osobnom pejzažu. Odnos s vremenom unosim kroz nelinearni tj. fragmentirani narativ projekta čime se sjećanja protežu isprekidano, slojevito i nasumično, što direktno povezujem s prirodom memorije kao takve. Zajedno, prostor, vrijeme i sjećanja tvore neku vrstu dijaloge u kojem svaka fotografija nosi tragove prošlosti ali istovremeno ostaje otvorena, omogućavajući priliku za mnogostruke interpretacije.
Fotograf Henri Cartier-Bresson je volio spominjati izraz ‘the decisive moment’, a koji i dalje sasvim dobro korelira s današnjim dobom frenetično brze produkcije i konzumacije slika. No vi vremenu pristupate više kao slikar, psiholog i sociolog. Koji je vaš odnos prema vremenu i stvaranju?
Vrijeme svakako ne doživljavam linearno već kao određeni proces u kojem se prošla, sadašnja i moguća buduća događanja međusobno isprepliću. Doživljavam ga kao jednu vrstu procesa u kojem istražujem na koje načine psihološke i sociološke okolnosti, između ostalog, utječu na razumijevanje proživljenih iskustava ali i na konstrukciju vlastitog identiteta. Što se tiče samog stvaranja, proces je potpuno suprotan od frenetične brze produkcije. Jako je spor, u određenoj mjeri i meditativan te zahtjeva posvećenost.
Što mislite o ideji Elona Muska da će jednog dana biti moguće downloadati sva svoja sjećanja. Ili pak o onoj, a koja bi se bez problema mogla uklopiti u glavnu temu festivala, a koja glasi “Creeps and Butterflies” – smart grobljima koja ožalošćenima već nude ugrađene QR kodove sa svim važnijim
foto-zapisima iz života preminulog?
Trenutno, za mene su sve te ideje totalni SF i proučavam ih samo na razini neke opće informiranosti. No, smatram ih zaista zanimljivima jer predstavljaju sve veću poveznicu između stvarnog i digitalnog, odnosno, poveznicu i utjecaj tehnologije na ljudsko iskustvo. Mislim da će se to u velikoj mjeri održavati na naš odnos sa subjektivnim i emocionalnim dimenzijama npr. u odnosu sa sjećanjima, memorijom i sl. Stoga, zaista me zanimaju promjene koje će se događati na tom području.
I za kraj jedno spekulativno pitanje – da možete poslati u vremenskoj kapsuli samo jedan svoj rad, koji biste odabrali i zašto?
Ne bih poslao niti jedan rad.
