‘Da me sutra nema, ja mogu biti sretan sa svojim kompozitorskim radom’, odzvanjaju riječi moga tate na kraju televizijske najave za koncert koji će se njemu u čast 17. 8. održati na zadarskom Forumu. Izrečene u njegovom stilu, nježno, ali samouvjereno, onom njegovom toplom bojom glasa zbog koje su ga mnogi zavoljeli i vole ga i dan danas – iako je prošlo punih 30 godina od njegove smrti. Da sam kao dijete, tada, početkom 90-ih i čula u tu njegovu izjavu u originalu, 10-godišnjoj djevojčici ona ne bi ništa značila. Danas, danas je toliko drugačije. Danas shvaćam da je opus moga oca neprocjenjivo blago koje čak niti ja ne mogu zanemariti i osporiti.
Pjevanje uz tatu i gitaru
Kao dijete, rijetko sam vrtjela kazete svoga oca. Nisam niti morala jer ih nisam mogla zaobići na radijskim i televizijskim postajama, na koncertima na kojima je nastupao a mi smo obožavali biti ‘muhe na zidu’, na obiteljskim feštama, dok je skladao svoje hitove na klaviru koji je iz svoje dječačke sobe u Zadru donio u naš dnevni boravak u Zagrebu, na kazetama mojih prijatelja u njihovim domovima…
Voljela sam njegov glas, voljela sam i njegove pjesme, a posebno talijanske i francuske obrade koje smo rado s njim pjevušili uz gitaru, praveći se da znamo riječi i njihovo značenje. Kao malo starija djevojčica, prolazila sam prve faze neugode zbog poznatog oca, pa nije bilo ni mjesta produbljivanju nelagode puštajući njegove pjesme. A kada je poginuo, par mjeseci prije mog 13. rođendana, moja faza ‘nepuštanja’ tatinih pjesama produljila se na iduća dva desetljeća.
Zvuci ‘Kalelarge’
Ipak, to nije značilo da i i dalje nisu bili kulisa mog života. Kasne tinejdžerske godine i ranu mladost obilježili su izlasci u kojima je jedina osoba u diskoteci i na proslavama koja stoji poput kipa na ‘Večeras je naša fešta’, kćer autora i izvođača pjesme. Sjećam se ridanja na pjesmu ‘Tamo gdje sam rođen’ koja me jedno ljeto iznenadila na radiju na stražnjem sjedalu automobila roditelja moje prijateljice. Kada bih u kafićima zadarskih ulica krenula ‘Kalelarga’ sakrila bih se među svojim prijateljicama kako bih se isplakala ‘u miru’ na stihove ‘neka je mladost zapiva s tobom, kada već ne mogu ja’.
Jedina dva sigurna mjesta gdje sam znala da neću čuti njegov glas bio je naš obiteljski dom i mamin automobil gdje godinama nakon njegove smrti nismo upalili radio. Dok su drugi ljudi koji su ga voljeli svoju emociju za njega živjeli kroz slušanje njegovih pjesama, ja sam je zaključala puno dublje. Osjećaj da čuješ glas svog oca, a ne možeš ga zagrliti, upitati ga što te zanima, dobiti odgovor koji ti treba, utjehu, potvrdu, pohvalu, neopisivo je težak. Osjećaj da je kroz pjesmu on tu, a zapravo nije, psihološki je trik koji na prvu budi nadu, a onda te strovali nazad u emociju koju ne možeš kanalizirati, osim suzama. Takav sam odnos s pjesmama moga oca imala desetljećima.
Sjećanje na didu Tomislava
Sve donedavno, kada sam prvo kroz rođenje svoja dva sina shvatila da im moja tuga ne smije uskratiti sjećanje na njihovog didu Tomislava, kada sam kroz svoje osobne uspone i padove počela osvještavati kompleksnost života, prirodu dobitaka i gubitaka koju svi u životu proživljavamo, kada sam počela prepoznavati promjenu kao sastavan do zrelosti, kada sam prestala bježati od činjenice da je moj otac u nasljeđe ostavio velike stvari i da unatoč mojoj zatvorenosti, on živi i živjet će među mnogima – počela sam se vraćati njegovom glasu, njegovim pjesmama. Počela sam ga promatrati kao čovjeka, umjetnika, a ne samo moga oca kojeg želim zadržati samo za sebe. Bio je pjevač, autor, humanitarac, vizionar, bio je beskrajno talentiran za život… Bio je poslovni čovjek, bio je pokretač, bio je empatičan, bio je hrabar, žudio je za osobnom slobodom u kojoj kreacija ne poznaje granice.
Čiste emocije bez kalkulacija
Bio je moj tata, ali bio je važan dio života mnogih, suprug, prijatelj, kolega, sin, brat, omiljeni pjevač, mnogima i omražen. Bio je dalmatinski tvrdoglav, ponekad i težak, ali uvijek s integritetom. Bio je karizmatičan, čovjek u svim nijansama, a takve su bile i njegove pjesme. Pjevao je talijanske kancone i francuske šansone, napisao je i otpjevao antologijske dalmatinske i domoljubne hitove, budio emocije čudesnim ljubavnim pjesmama, parodirao narodnjake i meksičke pjesme, himnom mira ‘Stop the War in Croatia’ dospio do svjetskih televizija i radijskih postaja i pomogao osvijestiti svjetsku javnost o stradanjima Hrvatske u ratu.
Koncerti u Zadru i Zagrebu
Koncert u Zadru bit će prvi tako veliki spektakl njemu u čast. Usporedno s njegovim stvaranjem, doživljavala sam i osobno oslobađanje – od djevojčice koja ljubomorno čuva svoga oca za sebe do zrele žene, svjesne vrijednosti njegovih djela – umjetničkih i ljudskih. Kao suorganizatorica, radila sam na njemu posljednje pola godine, zajedno sa sestrom Kristinom pisala sam scenarij, sudjelovala u biranju izvođača i pjesama koje će biti izvedene – što je uključivalo i njihovo stalno preslušavanje. Iznova i iznova. I uz pokoju suzu, sve sam ih slušala s osmijehom i toplinom, ponovo sam otkrivala glazbenu kulisu svoje mladosti, a ovog puta jasno prepoznala zašto su one i danas, trideset, četrdeset i pedeset godina nakon stvaranja, netaknute vremenom. Iz njih izvire čista emocija bez kalkulacije, iz njih izvire ono što je moj tata zaista bio. Sreća, tuga, Zadranin, Zagrepčanin, moj, svačiji… Svoj.
Nježan glas moga tate
Danas shvaćam koju privilegiju da u svakom trenutku imam priliku čuti nježan glas svog tate, a moja djeca upoznati svog didu Tomislava. Ovo je njegovih sedam pjesama koje me uvijek vode njemu, neke od njih postale si dio kulturnog nasljeđa, neke od njih intimni su zapisi zadarskog mladića koji je sanjao velike snove i ostvario ih. I bio je u pravu kada je napisao i otpjevao ‘I onda kad ne bude nas bilo, pivat će se pisme naše’. Pjevat će se u Zadru 17. 8., pjevat će se u Zagrebu 2. 11. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, pjevat će se i kada mene više ne bude.
‘Gdje si sad moj anđele’
‘Tamo gdje sam rođen’
‘Ti i ja’
‘Voli me’
‘Kalelarga’
‘I Giorni Dell’Arcobaleno’
‘Najljepša si’
Fotografije: privatan arhiv, Izabela Vrtar
