Osamljenost prouzročena izolacijom, prazne ulice, neobična, druga perspektiva dobro poznatih gradova, osjećaj tjeskobe zbog nepoznate budućnosti neke su od tema kojima se bavila slikarica Emanuela Lekić u ciklusu „Noćna smjena“ koji trenutno izlaže u zagrebačkoj Laubi.
Ciklus ulja na platnu koji spajaju realno s nadrealnim vremenima u kojima živimo, nastajao za vrijeme izolacije u vrijeme pandemije, vodi nas na šetnju poznatim vedutama, uz prisutnost osoba iz slikaričina kruga, pozivaju nas da se uključimo ili barem svjedočimo malim buntovnim okupljanjima.
Kako izgleda slojevit proces nastanka ovih „larger than life“ slika i kako se u njima miješa dokumentarističko i metaforičko, ispričala nam je u intervjuu:
Zašto je, po vama, realizam ponovno tako popularan u slikarstvu?
Vjerujem da su se ljudi zasitili određenih suvremenih smjerova u slikarstvu te zbog ogromnog utjecaja moderne tehnologije ponovno počeli cijeniti određene tradicionalne tehnike i stilove figurativnog slikarstva. Sve više u svijetu ponovno postaje popularno realistično slikarstvo i drago mi je vidjeti da se mladi ljudi odlučuju za to stilsko opredjeljenje, pritom unoseći moderne elemente i prikaze suvremenog svijeta. Vještina u slikarstvu se vraća!
Ciklus „Noćna smjena“ nastajao je i bavi se razdobljem pandemije i karantene – je li slikarski proces za vas imao svojevrsno terapeutsko djelovanje?
Ciklus je započeo prikazima praznih gradskih lokaliteta, te sam najprije htjela preslikati samoću i neizvjesnost koju sam osjećala nakon akademije. Ubrzo je uslijedila pandemija i prazni prostori bez ljudi su postali realnost. Slika su dobivale dokumentaristički karakter s elementima nadrealizma i simbolizma. Slike za mene uvijek imaju terapeutski učinak, bilo da ih slikam ili gledam u galeriji.
Tko su osobe na slikama?
Osobe na slikama su ljudi koje poznajem, obitelj i prijatelji. Često slikam i svoje autoportrete kao i sestre koje liče na mene. Slikanje nekoga tko izgleda kao ja mi je bio zanimljiv način da se poigram s motivom autoportreta i saznam više o sebi.
Kako ste odabirali mjesta/motive na slikama, po kojem principu?
Na slikama sam bilježila mjesta koja su mi kroz noćnu šetnju djelovala impozantno zbog činjenice da su bila obasjana svjetlima. To su prikazi zagrebačkog Gornjeg grada, riječke luke, krčke katedrale itd. Mjesta s kojima sam ja osobno vezana i koja su dio moje svakodnevice.
Kako izgleda proces nastanka pojedine slike? Radite li na više slika istovremeno?
Sliku doživljavam kao projekt kojeg radim otprilike mjesec dana, najčešće slikam jednu po jednu. Najprije krenem od okvirnog koncepta, zatim se igram s rasvjetom u studiju, izrađujem motive od kartona ili nekog drugog materijala koje kasnije fotografiram. S tim fotografijama slažem digitalne kolaže koje dalje koristim kao skicu. Zatim kreće obrada platna, te u konačnici izrada crteža. Radim poprilično detaljan (gotov) crtež na kojem si odmah odredim vrijednosti svijetla i sjene. Kada je crtež gotov kreće najdraži dio posla, slikanje!
Oduševio me kolorit, ali i „slike u slici“ u pojedinim radovima, portreti u odrazu ogledala koji (me) asociraju na neke renesansne i manirističke slike. Koji su vam najveći uzori i utjecaji?
Definitivno sam pod velikim utjecajem slikara manirizma i renesanse jer su to za mene bili prvi utjecaji kroz koje sam i zavoljela slikarstvo kao zanat. Uvijek me provlačilo učenje vještine i stjecanja tradicionalnih znanja koja volim primjenjivati i danas u svojim slikama. Uzori su različiti, ali mogu reći da sam ovu seriju radila pod utjecajem praške četvorke, Miljenka Stančića, Edwarda Hoppera, ali također pratim rad i pronalazim se u realizmu kojeg rade mlađi kolege na inozemnoj sceni poput Sashe Gordon, Bendta Eyckermansa i Jenny Morgan.
Karantenu smo, nasreću, ostavili iza sebe… što vam je najnovija preokupacija, teme o kojima želite progovoriti u svojim radovima?
Kako sam posljednju sliku u seriji završila nedugo prije izložbe, zasad želim uzet odmak i krenuti raditi nove slike sa svježinom. Jako me veseli opet ući u atelje i od početka krenuti smišljati i učiti o novom polju interesa o kojem za sada ne bih još pričala.
