Kada je u jednoj od epizoda najdugovječnijeg reality showa koji je oblikovao pop kulturu Khloé Kardashian iskreno pitala mamu tko je taj Jeff Koons, producentima je vjerojatno pobjegao poseban osmijeh na licu koji je govorio samo jedno – imamo materijala za još barem deset epizoda. I doista! Neinformirana i za umjetnost nezainteresirana Khloé je odmah brže-bolje ismijavanje proglasila art shamingom, a potom se odlučila i na osvetu. Naslikat će nešto ‘suvremeno’ u podrumu, nabacati boje kako joj dođe i nagovoriti frenda galerista da njezinih neiskusnih ruku djelo proda mami kao vrhunsko umjetničko djelo.
Pa kad može Jeff Koons izlagati dječje igračke, zašto ne bi mogla i ona? Ta, gdje je granica između igračke i arta, pitala se uporno. Uostalom, suvremena umjetnost je od vremena Marcela Duchampa puna parodija, prankova, igračaka, a ponajviše radova inspiriranih pop kulturom po sistemu – ako je Warhol imao Merlinku i Elvisa, mi imamo Mickeyja Mousea i Šilju. A o Edgaru Allanu Poeu neka se pjevaju pjesme na Eurosongu i snimaju filmovi.
Za one koji imaju blokadu ili nikada čuli – austrijske predstavnice na Eurosongu zauzele su 15. mjesto super pjesmom ‘Who the hell is Edgar’, a u filmu ‘Locked Down’, u kojem Anne Hathaway i njezin partner kojeg glumi Chiwetel Ejiofor planiraju pljačku Harrodsa, jedna od boljih fora na kojima se gradi napetost radnje je ta da pola osiguranja ne kuži da nešto ne štima s lažnom propusnicom provalnika na kojoj piše Edgar Allan Poe.
Tim više nas je razveselila vijest da se u zagrebačkoj Galeriji na katu u sklopu Kulturnog informativnog centra 1. lipnja otvara izložba ‘Likovi moje stvarnosti – pogled u novu srbijansku skulpturu’ beogradskih kipara Andree Dramićanin (33) i Milorada Miće Stajčića (46) koji su kao sredstvo izražavanja i kritiziranja društva u kojem živimo odabrali i više nego popularne motive iz popularne kulture – Disneyjeve junake pretvorene u policajca i svećenika i nježnu navijačicu koja spava.
Razgovarali smo s Andreom i Mićom u povodu otvaranja njihove nove izložbe o skrivenim porukama, zašto je društvo već godinama ludo za infantilnom estetikom i zašto nam se svima, kako lijepo pjeva Luke Black – ‘samo spava’?
Je li situacija tako ozbiljna – prijete nam ekološke katastrofe, vode se ratovi, a umjetna inteligencija samo što nam nije maznula živote – da je bijeg u san jedino što nam preostaje? I može li san uopće postati ili pozvati na neku drugu vrstu ‘područja borbe’?
ANDREA: Situacija je uvijek ozbiljna ako je promatramo kao takvu. Dovoljno je da otvorite omiljenu aplikaciju ili tjednik te da pregledate naslove. Svakodnevno se susrećemo s različitim izazovima, ono što je za mene danas lako, za nekoga je iznimno teško i obrnuto. U svom svakodnevnom skrolanju Instagramom naišla sam na sliku navijačice koja leži na podu.
To nije bila uobičajena slika za društvene mreže gdje je sve uglavnom predstavljeno u najboljem svjetlu. Kod tipičnih fotografija navijačica uglavnom je sve blještavo, šminka i frizura su na mjestu. Tko god se bavi nekim oblikom scenskog nastupa navijačica zna kako zauzeti pozu za fotografiju. Rijetko ćemo vidjeti slike neuspjeha. Odatle i ideja za ovaj rad. Dakle, navijačica nije usnula, ali sve ovisi o promatraču i svatko ima pravo čitati rad na njemu svojstven način. U tome i jeste čar vizualne umjetnosti, narativ nije nametnut nego dolazi kao unutarnja refleksija promatrača.
Političari su već odavno skinuli rukavice i svesrdno su prigrlili jezik ulice jer tako navodno poruka najbolje dolazi do masa. Zašto ste vi posegnuli upravo za likovima popularne kulture, točnije Disneyjevim junacima da biste izrazili odnos između religije i političke dogme? I zašto baš šašavi Šiljo, a ne sveznajući štreber i uzorni miš zvan Mickey?
MIĆA: Skulptura ‘Placebo’ drugi je rad iz ciklusa ‘Snovi zaleđenog čoveka’ u kojima se koristim Disneyjevim junacima kako bih obradio neke fenomene u društvenom okruženju. Prvi je bio ‘Over the Rainbow’ u kojem sam prikazao Mickeyja i Paju u specifičnom erotičnom odnosu pa je to moguć odgovor na pitanje zašto je ovdje Šiljo, a ne Mickey. Pritom, Šilji svakako bolje stoji odora svećenika, a Daba je savršen policajac, što svakako pridonosi dobroj vizualnoj kompoziciji. U radu je prikazana scena iz pravoslavnog rituala ‘svete tajne pričešća’ koja odrasle ljude postavlja u vrlo intiman odnos. U ovom slučaju Šiljo stavlja Dabi žlicu s crvenim vinom u usta.
Kako ste se odlučili upravo za američke junake – navijačicu i Disneyjeve junake, a ne za neke rođene na Balkanu?
ANDREA: Ne osjećam da imam velik izbor domaćih junaka ili simbola koji su vezani za pop kulturu i koji su na bilo koji način meni relevantni. Mislim da bi odabir lokalnih tema i junaka dosta suzio publiku kojoj bi moji radovi bili zanimljivi. U isto vrijeme, moja je generacija bila izložena stranim utjecajima, svi smo odrasli uz internet, kabelsku televiziju, MTV i sve što nam je bilo tamo servirano. Tako se navijačica nametnula kao vrlo jasan narativ savršenstva kroz razne serije, filmove i videospotove.
MIĆA: Za Disneyjeve junake sam se odlučio zato što ih doživljavam kao arhetip crtanog filma, neku vrstu općeg mjesta iz kojeg su kasnije potekli svi ostali crtani karakteri. Vjerojatno to ima veze s mojim djetinjstvom i odrastanjem u jugoslavenskom medijskom okruženju. U to vrijeme na televiziji su dominirali crtići američke produkcije (Disney, Looney Tunes, Hanna Barbara…), dok se u domeni stripa najviše uvozilo iz Italije i Francuske. U tom kontekstu, zanimljivo je napomenuti da je rad ‘Over the Rainbow’ tijekom izlaganja u Parizu kod lokalne publike mahom tumačen kao kritika američke kulture. Vjerojatno zato što Francuska odavno ima razvijenu stripovsku kulturu s vlastitim crtanim junacima (Asterix, Lucky Luke, Gaston, Tintin, Spirou…)
U Amsterdamu je 2016. otvoren muzej MOCO koji izlaže radove suvremenih umjetnika kao što su Banksy, Beeple, David LaChapelle, NFT umjetnici… Zaštitna boja im je ružičasta, moto ‘In Art We Trust’, a sav reklamni materijal izgleda kao da prolaznike poziva u lunapark. Skrivena agenda – ljudi ne moraju zaobilaziti muzeje iz straha da neće ništa shvatiti je očito urodila plodom jer muzej je 2020. postao peti najposjećeniji muzej u Amsterdamu, a prije dvije godine otvorena je i podružnica u Barceloni. S druge strane, MACBA, muzej suvremene umjetnosti u Barceloni koji trenutačno izlaže društveno angažirana djela Bouchre Khalili, doslovce zjapi prazan. Kakav je vaš stav o tome – zašto su muzeji diljem svijeta prigrlili infantilnost i estetiku društvenih mreža?
MIĆA: Moja definicija umjetnosti glasi ‘transfer percepcije’. Drugim riječima, umjetničko djelo mora obaviti određenu komunikaciju između umjetnika i publike. Kada umjetnici koriste elemente s kojima se šira publika lakše identificira, ta komunikacija svakako teče brže. Općenito nisam pobornik elitizma u umjetnosti i gotovo uvijek težim tome da se moji radovi vizualno mogu svidjeti i djeci. To, naravno, ne znači da će ih djeca doživjeti na isti način.
ANDREA: Ne smatram da je prihvaćanje infantilnosti u umjetnosti nešto novo, toga je oduvijek bilo. Ono što je novina su društvene mreže koje dosta olakšavaju dostupnost informacija pa osobno ne vidim ništa loše u tome. Pitanje je samo na koji način mi to koristimo, pomaže li nam više ili odmaže. Biti društveno angažiran, odgovoran i informiran građanin nije lak zadatak. Zato mislim da publika za takva djela nije velika, dok s druge strane u zabavni park svatko može otići i svima će biti zabavno. Osim toga, publika se stvara i njeguje, nitko ne može preko noći naučiti ili razumjeti određeni pravac u umjetnosti. Ako svakodnevno nemate najave izložbi i tekstove o njima ili se o tome ne priča u popularnim medijima, možete očekivati izostanak posjetitelja.
Psihologija je već odavno napravila katalog sublimacija i svih mogućih bjegova od stvarnosti i problema koje ona nosi, a vrlo visoko na listi su san, ali i humor. Vaši radovi su na prvi pogled estetski različiti, no koliko su zapravo slični? Kako vi gledate na ovaj ‘brak’ između vaših skulptura – i koju poruku iščitavate iz ovog sraza i zajedničkog prostora izlaganja u KIC-u?
MIĆA: Oba rada su zapravo konceptualna, a sadržaj im je preuzet iz medijskog okruženja i pretočen u objekte u prostoru koji su stavljeni u specifičan kontekst ili odnos. Moja skulptura je iz serije ‘Snovi zaleđenog čoveka’ pa eto nam još jedne točke povezivanja. Ipak, vjerujem da bi autor izložbe dao bolji odgovor na ovo pitanje.
ANDREA: Mislim da je naša estetika vrlo slična. Oboje koristimo simbole koji su prepoznatljivi. Ja volim kada su izložbe i radovi donekle interaktivni i fotogenični. Moja matična galerija je X Vitamin pa je pravo zadovoljstvo surađivati sa Ksenijom i Mićom na svakom nivou.
Da možete jedan svjetski muzej preseliti na mjesec dana na naše prostore koji biste odabrali i zašto mislite da je važan?
MIĆA: Nisam obišao dovoljno svjetskih muzeja koliko bih želio, ali sam najjače senzacije doživio u palačama Françoisa Pinaulta u Veneciji (Grassi Palace i Punta della Dogana), a zatim i u Parizu (Bourse de Commerce). Uglavnom su to bile veoma hrabre i konceptualne postavke s vrhunskom produkcijom, neopterećene zadanim kriterijima koji oblikuju aktualne trendove na svjetskoj umjetničkoj sceni. Slične izložbe ne viđam često u svom okruženju.
ANDREA: Palais de Tokyo koji se nalazi u Parizu je možda zasad moj omiljeni muzej. Sve izložbe koje sam ondje posjetila bile su odlične. Mislim da nikad nije pitanje same zgrade ili lokacije nego sadržaja. Izložbe koje sam imala priliku posjetiti u tom muzeju su uvijek bile miks interaktivnih, zabavnih, vrlo fotogeničnih i politički angažiranih radova, od svega pomalo za svačiji ukus. Uvijek barem jedan atraktivan rad da vas zainteresira da dođete, a zatim cjelokupan sadržaj da nešto i naučite.
I za kraj, jesu li komentatori postali novi revolucionari?
MIĆA: Pojam revolucionarnosti se najčešće spominje u političkom kontekstu. Mene to odmah asocira na neki umjetnički aktivizam koji najčešće djeluje jednosmjerno i s ciljem da napravi neku promjenu u društvenom sustavu. Mene više zanimaju promjene u duhovnom sustavu. Volim umjetnost koja postavlja pitanja bez davanja odgovora i pokreće društveni dijalog. A taj dijalog najčešće pridonosi evoluciji, a ne revoluciji. Trudim se kod publike izazvati nelagodu, promatraču ‘odvezati sigurnosni pojas’ i vidjeti što će se dogoditi. A ti sigurnosni pojasevi su razne društvene vrijednosti, religije, ideologije, nacionalni i statusni simboli, pa i sam aktivizam.
Izložbu ‘Likove moje stvarnosti’ možete pogledati u Galeriji na katu do 29. lipnja 2023.
