Koliko umjetnica možete nabrojati? A koliko su njih suvremene umjetnice? – pitanja su koja si možda rijetko postavljamo, ali kada zaista krenemo nabrajati, vjerojatno ne bismo daleko stigli… Još sedamdesetih Linda Nochlin postavila je važno pitanje: „Zašto nema velikih umjetnica?“ svojim esejom “Why Are There No Great Female Artists?“, a već preko tri desetljeća aktivistička grupa Guerrilla Girls ukazuje na rodnu nejednakost u umjetnosti svojim radovima i akcijama, pitajući „Trebaju li žene biti gole kako bi završile u muzeju?“.
Kustosice zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Muzejom likovnih umjetnosti Osijek, Galerijom umjetnina Split i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti Rijeka nastoje popraviti poražavajuće statistike i osvijestiti nedostatnu prisutnost umjetnica u muzejskim kolekcijama novom izložbom „Vidljive“.
(Ne)vidljive
Projekt je nastao na inicijativu Martine Munivrane kao autorice koncepta, koja je pozvala suradnice iz različitih institucija: iz MMSU u Rijeci projektu su se pridružile Vilma Bartolić, Branka Benčić i Diana Zrilić, iz Galerije umjetnina Split Jasminka Babić, Rozana Vojvoda iz Umjetničke galerije Dubrovnik, a iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku Valentina Radoš.
„Krenule smo s istraživanjem svojih fundusa, koliko su u njima zastupljene žene kao autorice. Tada smo, primjerice, shvatile da mi uopće u našem programu za obradu i vođenje zbirki nismo imali diferencijaciju autor/autorica, što se postavilo kao nužan prvi korak za daljnje istraživanje. U istraživanjima fundusa smo gledale koliko je u njima radova umjetnica, kolika je njihova zastupljenost na grupnim izložbama, te broj samostalnih izložbi umjetnica koje su organizirale naše institucije, a na sva ta tri polja statistike su bile više-manje iste: 8-13% žena. Mi smo to zaokružile na 10%. To nije specifično samo za našu državu ili regiju, već je prisutno na svjetskoj razini“, ispričala nam je kustosica performativnog programa i producentica izložbe Ana Škegro.
Čini se da ni kod susjeda trava nije zelenija, ali uzet ćemo kao dobar znak da ipak postoji želja za promjenama, na puno široj razini. „Kad smo pokrenule projekt, javili su nam se iz Ureda europskog parlamenta da bi vrlo rado sudjelovali i podržali ga, jer se i oni aktivno bave tom temom te bi željeli uvesti neke nove smjernice na europskoj razini, kako bi se fundusi muzeja više pozabavili ženskim autoricama. Te promjene moraju krenuti od institucija.
Programi koji se događaju na nezavisnoj sceni podjednako zastupaju žene i muškarce, ali se na institucionalnoj razini ništa ne mijenja. A onda za 50 godina kada će netko istraživati kulturnu scenu našeg doba, neće možda znati što se događalo po gradu, nego će vidjeti da u muzeju nema autorica. Problem je što nema više dovoljno prave likovne kritike, ali i što nema institucionalnog pregleda scene, što je jedna od ideja iza projekta“, napominje.
Umjetnice
A zašto su umjetnice u institucionalnim okvirima toliko zanemarivane? Detaljno prošavši kroz cijelu izložbu koja okuplja njihove radove kroz različite tematske cjeline, zaključak za takav propust nije nimalo jasniji.
Počevši s cjelinom Od mita do stvarnosti, susrećemo se sa suvremenim interpretacijama i rekontekstualiziranjem klasičnih mitova: od onog o Penelopi u radu Ines Matijević Cakić, i novim „čitanjem“ Gorgone kao još jedne od obespravljenih mitskih žena u radu Lale Raščić za koji je Nermina Alić, kiparica i jedina žena u BiH koja se bavi kujundžijskim obrtom iskovala bakreni oklop.
Mnoge od umjetnica propituju i proživljenu stvarnost i njezine datosti: od utjecaja majčinstva na umjetničko djelovanje u kultnom radu Vlaste Delimar, „nevidljivih“ poslova koje najčešće obavljaju žene u djelu Nike Radić, do simbolike vjenčanice i braka u radovima Pauline Jazvić i Ivane Jelavić.
Tu je i iznošenje nekih manje poznatih aspekata ženske povijesti: Dubrovčanka Martina Šabić Sabljić već godinama radi na projektu BRODI/ONA i izrađuje brodice koje imenuje prema nekoj od nepoznatih žena u pomorstvu, žena koje su radile na svjetionicima ili koje su radeći na brodu oplovile cijeli svijet i tako im daje na vidljivosti. Obično izlaže flotu, a u sklopu ove izložbe samo jedan brod napravljen od drški metli (!), čije će porinuće biti u rujnu na zagrebačkom Bundeku.
Preko Memorijskih tragova koji se bave traumatičnim momentima u osobnoj ili kolektivnoj svijesti, i Poetika samoreprezentacije analiziranjem vlastite nutrine i prizorima intimnih trenutaka s obitelji, onim tradicionalnima i netradicionalnima dolazimo do dijelova izložbe Medijski dijalog, Racionalizacija pogleda, i Iskustvo prostora gdje se radovi tiču naslijeđa, prirode, ekologije…
Radovi kojima se bave umjetnice, u tehnikama koje su u rasponu od nježnih crteža, preko veza, do oklopa i gradnje brodova; od intimističkih tema do ukazivanja na dublje društvene, političke i povijesne probleme, ono što je očito jest da se radi o univerzalnim iskustvima, koja se tiču društva u cjelini. Pa zašto je onda tako teško doći do te šire publike? I zašto su nužno žene kustosice te koje uočavaju da postoji problem?
Kustosice
Žene su možda te koje su svjesnije nevidljivosti ženskih autorica, a „Vidljive“ nastoji upravo na to baciti svjetlo i dosadašnje prakse okrenuti u nekom novom smjeru, učiniti autorice vidljivijima ne samo ovom jednom izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti, već i izložbama u svim navedenim institucijama koje su sudjelovale u projektu. Nakon Zagreba „vidljive“ će se moći vidjeti u Rijeci, pa u Splitu, na proljeće u Dubrovniku, a na ljeto u Osijek, a u svakom od njih organizirat će se popratni performansi i filmske večeri.
„Sve institucije uključene u ovaj projekt će također izložiti ovu izložbu, naravno, u obimu koji im prostor dozvoljava, ali će katalog koji pokriva sve autorice biti spreman prije izložbe u Rijeci i putovat će zajedno s izložbom. Prostorno ograničenje odredilo nam je nužnu redukciju u selekciji radova, pa smo krenule od devedesetih, jer se dotada može vidjeti barem određeno institucionalno praćenje pojedinih momenata na suvremenoj sceni. Otada, što odgovara promjenama na geopolitičkom planu, zamjećujemo nesustavnost u praćenju scene kroz otkupe radova“, izjavila je autorica koncepta Martina Munivrana.
Tu nesustavnost nastoje korigirati i otkupima: „Pola od izloženih radova su iz naših fundusa, a pola su novi radovi autorica, pa težimo tome da napravimo selekciju i u prijedlog otkupa za sljedeću godinu uključimo i pojedine radove prikazane na izložbi.“ A osim samim radovima i katalogom, tendencija je ženske autorice učiniti vidljivijima i kroz članke na Wikipediji, te dugoročno stvaranjem arhiva, za koji kažu da je nužna suradnja pojedinaca, ali prije svega institucija, a ovaj projekt pokazao je koliko može biti uspješna.
„Ženska suradnja ne samo da je moguća, nego može biti i jako ugodna. Žene se često nepravedno optužuje da smo histerične, lude babe koje jedna drugoj podmeću nogu, no naše je iskustvo sasvim suprotno. Baš je bilo lijepo surađivati. Bilo je puno situacija u kojima je netko htio nešto, a drugi se nisu slagali. No sve smo uspjele mirno riješiti, nije bilo tog izraženog ega koji bi time vladao, cilj projekta je misao vodilja, nismo bitne mi imenom i prezimenom“, sumirala je Ana Škegro.
Izložbu „Vidljive“ u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti možete razgledati do 01. listopada 2023. Pratite stranice MSU za više informacija o popratnim izvedbenim i filmskim programima
