Nema generacije koja za sebe ne misli da je baš ona najizgubljenija u svemiru jer je, eto, prvi put u povijesti tako hrabro raskrstila sa starim pravilima prethodnih generacija i očekivanjima koja nas samo pritišću i tlače te se hrabro otisnula na otvorenu pučinu kako bi se izgubila u ludostima i nedaćama života, kao što nema tog pisca koji ne smatra da je izraz – ‘knjiga o izgubljenoj generaciji’ najveći mogući kompliment koji može dobiti. No Dalibor Šimpraga, istinski kroničar zagrebačkih urbanih mitova i autor knjiga uz koje smo odrastali (‘Kavice Andreja Puplina’ i ‘Anastasia‘), nije jedan od njih.
Iako je upravo njegova posljednja zbirka kratkih priča tako paradoksalno puna izgubljenih likova – susjeda koje žive kao boemi (do četrdesete godine nisu radile ni dana, a staž im ide), bivših frendova iz škole koji cijeli dan posvećuju tome kako paralelno furati sa šest žena (dok istodobno planiraju i sedmu), patoloških lažljivaca koji će napraviti sve za akademski uspjeh i dobru večeru na jahti te, naravno, lažljivih ljubavnih veza s OKCupida, koje su sve samo ne nevine.
Luzeri, lažljivci i veliki muljatori
Pa u čemu je trik, jer njegov ‘Izvještaj generacije’ ima baš sve potrebne elementi za knjigu o izgubljenoj generaciji. I patnja i ljubavne muke i nesretne sudbine (jer već i papige na grani znaju da su sretni ljudi najdosadniji materijal za knjigu) i dezorijentacija i besmisao dok ispijamo viski i želimo prodati kuću iz snova, zamijeniti ženu, muža, posao?
Odgovor se krije u očištu, mjestu s kojeg Dalibor Šimpraga piše o svojim junacima. S jedne strane glavni pripovjedač ove zbirke priča je i sam uključen u život svojih likova, sjedi s njima u klupi, sreću se na poslu, u susjedstvu, na večerama, na moru, preko mailova… Živciraju ga, intrigiraju, uzbuđuju i vesele. A s druge strane, narator se izmiče od njih kao dalekovidna profesorica u školi koja treba odmak da bi priča dobila smisao i da bi sve svoje učenike i njihove transformacije kroz vrijeme dobro opisala. I to ne kao Gabi Novak, pamteći samo one sretne i lijepe dane, nego miksajući hrabro kao kakav realist koji crta krokije – i ono karikaturalno, i grubo, i bezosjećajno i smiješno.
Bez patetike, molim!
Za razliku od prijašnjih generacija koje su voljele u fokus staviti jednog izgubljenog lika i zumirati ga do besvijesti (primjerice, fascinacija Nicka Carrawaya svojim susjedom Gatsbyjem) ili nekolicinu važnih pojedinaca iz razreda (fantastičan Ferić koji sreće staru ekipu iz srednje na izletu brodom u ‘Kalendaru Maja’ pa vrti paralelno stari i novi film), Dalibor Šimpraga u priči ‘Census’ za svoje kolege iz škole koristi metodu koju je davnih dana popularizirao kultni film ‘Trainspotting’. Opisuje svoje likove suludo brzom izmjenom kadrova – u kratkim, preciznim, gotovo homeopatskim rečenicama koje love bit, ali izgledaju pomalo kao da su ispale iz registra u kojem nema previše mjesta za sentimentalnost, patetiku i sumnjive ispričnice.
A s koliko si prošao u životu?
Kada konačno odložimo knjigu koja se čita u dahu, odjednom nam se pred očima, s tolikim mnoštvom likova koji su prošli kroz našu svijest ubrzanim ritmom, otvara neka potpuno druga perspektiva. Kao kada na društvenim mrežama imamo jedan pokraj drugoga poredane sve profile naših frendova i tek iz suodnosa svih njihovih sudbina, koje se mijenjaju iz sata u sat i ništa nije zapečaćeno (baš kao ni završne ocjene u Klasičnoj), možemo shvatiti da nijedna generacija zapravo nije izgubljena, nego upravo suprotno – potpuno je jedinstvena, žilava i tako svoja u želji da hrabro preživi na otvorenoj pučini života.
P. S. Bojimo se i pomisliti što bi se dogodilo kada biste svojoj ekipi iz srednje nekoliko tjedana prije obljetnice mature zadali challenge inspiriran pričom ‘Census’ – da svatko opiše sebe i svojeg najboljeg frenda na Šimpragin način. U slučaju nereda molimo da zovete dežurnu razrednicu, a ne nas.
Naslovna fotografija: Unsplash i privatni arhiv; kolaž: Tamara Švelić Sabljić
