Pravilo broj jedan kaže – nikada ne uspoređuj dva umjetnička djela jer to nema nikakvog smisla. Ok, umjetničko klizanje i ocjene za tehnički i umjetnički dojam su iznimka. No što je s kritikama književnih djela koje često nabrajaju što knjiga ima, a što nema, što je autor trebao izbaciti, što ubaciti, kako završiti, a kako skratiti djelo, kao da postoji neka nevidljiva ultra savršena knjiga prema kojoj ova kritizirana nema smisla.
Pa ako tako stvari stoje, čini se da je pristojnije usporediti dvije knjige objavljene u Hrvatskoj 2022. godine, koje čak imaju neke sličnosti, iako ih dijele 24 godine od rođenja. Naravno da ocjena neće biti, njih donesite sami, samo lagane upute na GPS-u jednog čitatelja te obožavatelja korejske i japanske suvremene književnosti. Nakon 350 stranica možemo reći još samo ovo: ‘Skrenite lijevo, u prvu obližnju knjižaru i svakako nabavite ove dvije knjige – ‘Prvo lice jednine’ Harukija Murakamija i ‘Pravo na samouništenje’ Kim Young-Ha.’
PREOBRAZBA SINDROM: svakodnevno i fantastično
‘Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca’, prva je rečenica Kafkina romana ‘Preobrazba’ koja i danas snažno odjekuje u ove dvije zbirke priča koje majstorski miješaju stvarnost, imaginaciju, svijet fantastičnog i apsurdnog. Uostalom, to sugeriraju i naslovnice s kojih nas gledaju jedan majmun i jedna djevojka koja liže lizaljku Chupa Chups.
Na prvi pogled glavni protagonisti ne mogu biti običniji i sličniji – obojica su usamljeni pisci koji vole jazz, kuže se u art scenu, posebice mjuzu, obraćaju nam se u prvom licu, opisuju svoje svakodnevne rituale, ispijanje čaja, Coca-Cole, naručivanje obroka, no onda odjednom – gle bizarne situacije!
U zbirci priča ‘Pravo na samouništenje’ korejskog autora Kim Young-ha glavni lik ima agenciju koja se bavi ‘rješavanjem problema’, a to često uključuje i morbidne aktivnosti na koje nagovara svoje klijente, dok Murakamijev pripovjedač u zbirci priča ‘Prvo lice jednine’ u jednom wellness hotelu mrtav-hladan nalijeće na majmuna koji govori kao čovjek i koji mu iznosi svoju tešku ljubavnu priču. ‘Ma nemoj mi reći…’
STIL VOŽNJE: Carver i Trainspotting
Ako postoje autori koji se gutaju u podzemnim željeznicama, vlakovima, avionima, tramvajima, to su onda Murakami i Kim Young-Ha koji pletu svoje priče na sličan način – izuzetno reduciranim, sažetim i jasnim rečenicama, stvarajući pritom nadrealne i pomalo bizarne svjetove. Iako je Haruki Murakami, rođen 1948., cijeli život bio fasciniran američkom književnošću, prije svega Carverovim stilom, Kim Young-Ha (1968.) na istom je tragu, s tim da on dosta stišće gas dok fura svoju priču.
Uostalom, nije čudno što je zbirka ‘Pravo na samouništenje’ nastala 1986., iste godine kada i kultni film ‘Trainspotting’ koji nas je sve ostavio bez daha frenetično brzom izmjenom kadrova. Čini se da je to i njegov recept za stvaranje – ‘Piši toliko brzo kao lud. Doslovce da nemaš ni pet minuta vremena za promišljanje. Kao da te gone svi deadlinei i vragovi ovoga svijeta, koji samo čekaju trenutak kada ćeš početi sumnjati u sebe, a kojima želiš pobjeći ne bi li stvorio posve autentično i snažno djelo.’ Tako nekako glasi Kim Young-haov recept za pisanje koji redovito daje polaznicima na kreativnim radionicama. A izgleda da ga na sličan i čitamo. Da nas ne uhvati kontrola u tramvaju.:)
ŽENE KOJE NESTAJU: A detektivi traže
‘Da su žene dovoljno pametne nikada ne bi dale muškarcima i tako bi nas cijeli život imale za petama’, napisao je svojedobno francuski pisac Frédéric Beigbeder, autor kovanice da ljubav traje tri godine. Priznajemo, danas to zvuči dosta zastarjelo i pomalo uvredljivo. Srećom, glavne junakinje iz Seoula i Tokija nemaju taj problem, jer jako dobro znaju kako zauvijek ostati enigma, opsjedati muškarce koji su ih slučajno upoznali u baru.
Ma što samo opsjedati? Nagnati ih da pišu o njima, a uz to se i poseksati s njima bez da trepnu, a kamoli da ih muči grižnja savjesti. Znate one neobične situacije kada vas netko očara na koncertu ozbiljne glazbe, a onda se ispostavi da je riječ o: a) kriminalki, b) čudakinji koje vam servira jezikovu juhu jer ste u prošlosti povrijedili njihovu frendicu, c) ovisnici o adrenalinu koja na dan pogreba neznancu nudi seks koji uključuje Chupa Chups lizalice, ručnik u zubima ili haljine od papira na plaćanje.
IN THE MOOD FOR: Nihilist vs. sentimentalist
Kada maknemo sve slojeve priča, stilske finese, literarne igre te ton pripovijedanja, dolazimo do dominantne atmosfere djela, odnosno ključa za tumačenje svijeta. Već u prvoj priči Kim Young-ha o djevojci Juditi, koja je spavala s dvojicom braće i netragom nestala na ralici snijega te koja je pripovjedača neodoljivo podsjećala na Klimtovu istoimenu sliku, može se naslutiti da autora najviše muči to što se, usprkos svim nedaćama, hrabrim odlukama i suludim situacijama, u svijetu i dalje ništa bitno ne mijenja te da se kotač okreće na isti, tako besmislen, apsurdan i otuđen način.
S druge pak strane, Murakami nema puno razumijevanja za duhoviti nihilizam. Iako i njegov junak već u prvoj priči susreće neobičnog starca koji mu postavlja zagonetno pitanje o nizu kružnica s točkom u sredini, a koje ga opsjeda tijekom ostatka život, a naposljetku i tjera na pisanje kratke priče, on i dalje smatra da je cijeli život vrijedno tragati za odgovorima, pa makar se svi na kraju izgubili u kafkijanskom labirintu, a iz pozadine nam odjekivao glas Kim Young-ha: ‘Jesam li vam lijepo rekao?’
