Možemo li u svijetu opsjednutom mobitelima, umjetnom inteligencijom i svim mogućim vanjskim podražajima uopće vidjeti ili barem naslutiti ono što zovemo duša? Ili ako želite, malo znanstvenije rečeno – energiju. To je pitanje koje si već godinama postavlja jedan od najzaposlenijih kipara današnjice, a koji svojim gigantskim skulpturama diljem svijeta – od Amerike, Japana, Italije, Velike Britanije, Španjolske doslovno čini čuda ravna hodu po površini vode.
Usporedba s hodom po površini vode nije ovdje bez razloga, jer Jaume Plensa uvijek rado objašnjava da mu je upravo voda kao element koji se neprestano mijenja, jedna od glavnih inspiracija. Ok, taj hod po vodi je, ma koliko smiješno i preambiciozno zvučalo, bio i njegov daleki dječji san.
Zatvorene oči sanjara
Čini se da je Jaume Plensa u svom naumu itekako uspio – jer posjetitelji Barcelone su u nenadanom susretu s njegovom gigantskom skulpturom ženske glave koja je izložena ispred Gaudijeve kuće La Pedrera ne samo zastali, podigli glavu sa svojih mobitela nego i dobro otvorili oči.
Tko je ta gigantska ljepotica koja doslovce sjaji u bijelom na jarkom španjolskom suncu s elegantnom punđom na potiljku i zatvorenim očima, a koja pomalo podsjeća na neku suvremenu Sfingu? Na prvi pogled, to je posve nebitno pitanje, jer njene zatvorene oči sanjara kao da nas podsjećaju da se barem na trenutak zagledamo u sami sebe ili možda u naše bližnje. Ili zašto ne, da se i sami popnemo na krovnu terasu La Pedrere gdje je do 23. srpnja otvorena sjajna Plensina izložba ‘Poezija tišine’.
Borba mračnih i svijetlih sila
No dok se penjem spiralnim Gaudijevim stubama i lagano osjećam vrtoglavicu, prvi simptom da izlazim iz svijeta kojim vladaju pravi kutevi i stroga pravila, moram se zapitati – kako će izgledati taj dijalog između Gaudija i Plense – između kompaktnih skulptura čudovišta koja svojim sjenama pomalo utjeravaju strah u kosti i između Plensinih dobroćudnih glava koje pozivaju na introspekciju. Hoće li se njihove dijametralno suprotne sjene potući, hoće li dobrice pobijediti zmaja ili će prošlost naglo dokinuti sadašnjost?
Konverzacija je neka vrsta autoportreta jer u dijalogu uvijek posredno opažamo i vlastitu refleksiju u očima drugoga.
Izgleda da su pitanja bile posve izlišna, jer kada sam konačno izašla na krovnu terasu odjednom sam shvatila ono što već i godinama tvrdi sam Jaume Plensa – da smo usprkos svim našim jedinstvenim i originalnim obilježjima zapravo toliko slični. A kada zapazimo neku suptilnu razliku toliko smo oduševljeni da se upravo iz tog razloga upuštamo u dijalog. Šteta što Gaudi nije danas živ, jer kladim se da bi njih dvojica danas imali toliko tema za razgovor. Ta obojica su zapravo toliko zaokupljeni unutarnjim svjetovima, sjenama, utvarama, ali i onim suptilnim detaljima koji poeziju znače.
#currentmood: kinetičke skulpture koje mijenjamo boju
“Svijet sjena naš je zajednički nazivnik”, kaže i sam Jaume koji s toliko ljubavi podsjeća na svog idola iz djetinjstva Petra Pana i njegovu suludu ideju da si zašije sjenu. “Jer što je čovjek bez sjena nego čovjek bez ideja. A ne smijemo zaboraviti da su upravo ideje one koje iluminiraju“, kaže Plensa.
Upravo iz tog razloga Jaume diljem svijeta postavlja transparentne gigantske skulpture koje pomalo podsjećaju na ‘Slučajne prolaznike’, rad umjetnika Brace Dimitrijevića iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Glave koje svijetle na ulicama Chicaga, a iz ustiju im, umjesto riječi, teku mlazevi vode dok se djeca ispod njih igraju i vrište od sreće.
Moje transparentne skulpture konačno omogućuju naš drevni san, a to je da doslovce uđemo u nečiju glavu i shvatimo tko je zapravo ta osoba koja sjedi preko puta nas.
Obične skulpture ljudi sazdane od slova, nota ili brojeva, a u koje doslovce možemo ući, prošetati, a ako je potrebno potražiti i utješan zagrljaj. “Uostalom, nije li krajnji oblik ljubavi u gotovo svim zemljama taj da nekoga koga volimo doslovce poželimo u sebi”, kaže Plensa, A ako malo bolje pogledamo, možda na tren ugledamo i boju njihove ‘duše’, jer neke od Plensinih kinetičkih skulptura doslovce mijenjaju boju – žuta, ružičasta, plavičasta. Ovisno kakav im je #currentmood.
A jednom kada se ostavimo svojih mobitela, možda na trenutak shvatimo da je konverzacija s drugima ono što nam njegove tako šutljive i zagonetne skulpture suptilno poručuju. Da sjednemo s nekim na terasu, otvorimo dušu i oči te započnemo iskren i zanimljiv dijalog. Za početak, možda i sami sa sobom. Ili, zašto ne, s prvim slučajnim prolaznikom?
