Ima li uopće nekog smisla započeti tekst o feminističkoj ikoni, hrabroj ženi i umjetnici koja je rušila sva pravila i očekivanja društva – oblačila se kao muškarac, pozirala na vjenčanju nonšalantno s cigaretom u ruci, skrivala kod kuće revolucionare i sudjelovala u borbi za pravedniji svijet te među prvima hrabro na svojim slikama prikazivala zabranjene teme kao što su porođaj, pobačaj, krv i smrt – pričom o nesretnoj ljubavi i opsjednutošću jednim muškarcem? Ne samo da je dopušteno, nego je i nužno, jer svi smo mi kontradiktorni ljudi od krvi i mesa, a ne plošne ikone. Tako je barem smatrala Louise Lockwood, autorica sjajnog trodijelnog BCC dokumentaraca ‘Jedinstvena Frida Kahlo’, koji je nedavno prikazan na HRT-u, a kojeg toplo preporučujemo.
Veliki umjetnici i male žene
Naime, nije tajna da je meksička slikarica Frida Kahlo cijeli život bila zaljubljena u slikara Diega Riveru s kojim je cijeli život bila u turbulentnoj vezi, čak se za njega dva puta udala, a koji ju je u isto vrijeme silno nadahnjivao, ali i mučio. No u tadašnjem svijetu, prvoj polovici 20. stoljeća, koje je robovalo patrijarhalnim pravilima te umanjivalo žene velikih umjetnika, među kojima su mnoge nakon kraja ljubavne veze završile u dubokoj depresiji ili se u potpunosti odrekle stvaranja (fotografkinja Dora Maar nakon prekida s Picassom ili sjajna kiparica Camille Claudel nakon raskida veze s Rodinom), vrijedi otkriti kakva je to unutarnja snaga bila u Fridi Kahlo. Jer Frida se nije nosila samo s ljubavnom boli, nego i s onom fizičkom koja ju je doslovce razdirala i uništavala. I to od najranije dobi kada je doživjela strašnu nesreću u tramvaju.
Slikanje iz kreveta i poruka prvom dečku koji ju je ostavio
“Većina mojih prijatelja je polako odrastala, a ja sam odrasla u trenu”, prisjetila se Frida dana kada je bila prikovana za bolnički krevet. “Bila sam slomljena poput porculanske lutke.” Osim prijeloma zdjelice, njezina je kralježnica bila slomljena na nekoliko mjesta, kao i ključna kost, desna noga joj je bila smrvljena, rame joj je iskočilo, a metalna šipka joj je probila trbuh i maternicu. “Izgubila sam nevinost. Liječnici nisu previše vjerovali da ću se izvući. No preživjela sam, unatoč smrti koja je plesala oko mog kreveta noću”, izjavila je Frida.
A možda i uz pomoć umjetnosti, koja joj je poslužila kao terapija, ali i kao alat kojim može izraziti ono što osjeća. Naime, u prvom dijelu dokumentarca koji prati mlade dane Fride Kahlo postoji posebno dirljiv trenutak kada se Frida okreće slikanju iz kreveta, budući da joj je mama napravila prilagođeni stalak. Njen prvi autoportret je zapravo poklon njenom prvom dečku koji ju je nakon nesreće napustio. “Objesi ga nisko pa ćeš imati dojam kao da razgovaramo’, piše Frida Alejandru Gómezu Ariasa, iako je očigledno prilično svjesna da je njihova veza zauvijek gotova te da joj se njena prva ljubav neće više nikada javiti.
‘Par uboda nožem’
Iako je na mjesto nesretnog Alejandra već ubrzo došao jedan drugi slikar – Diego Rivera, najveći slikar nakon Picassa, kako su ga nazivali, a koji je među prvim ohrabrio mladu djevojku u slikanju te govorio da treba otkriti svoj stil, ne zamarajući se previše drugim autorima, izgleda da se Frida cijeli život morala nositi s tom fatalnom kombinacijom ljubavi i boli. A o čemu je vrlo iskreno, a za to doba i više nego hrabro progovarala. “Par uboda nožem” – naziv je slike koji šokira upravo kontrastom između naslova koji pomalo minorizira stvarno stanje, jer žena na krevetu je doslovce iskrvarila nakon što je saznala za Diegovu nevjeru.
A ono što će uslijediti bit će još potresnije – gubitak djeteta, emotivna i fizička bol, 32 operacija kojima je bila podvrgnuta tijekom života, amputacije noge te doslovce osjećaj da je nakon ljubavne veze s Diegom, koja je nakon sedam godina braka završila razvodom, doslovce prepolovljena. “Slika dvije Fride” – progovara upravo o tim teškim osjećajima kroz koje je autorica prolazila, ali i njenim unutarnjim borbama.
Dvije Fride
Frida s lijeve strane nosi europsku vjenčanicu od čipke, dok je Frida s desne strane odjevena je u huipil boje irisa i suncokreta, tuniku koju su voljele indijanske žene od 10. stoljeća. Dvije Fride drže se za ruke, srca su im otkrivena, jedino što ih povezuje je jedna spletena arterija. Euro-Fridino srce je slomljeno; no indijansko Fridino srce je netaknuto. A dok europska Frida drži u jednoj ruci škare kojima je prerezala arteriju koja na haljini ostavlja kapi krvi, ona indijanska Frida sjedi ponosna i snažna, a u ruci drži portret Diega kao dječaka. Ili kako kaže glas naratorice – običnog derišta.
Iako je tijekom života pokazala zapanjujući hrabrost i snagu – imala je važne izložbe od New Yorka do Pariza, proputovala je svijet, družila se i zabavljala s neustrašivim ženama i umjetnicama, predavala na Likovnoj Akademiji i nikada se nije bojala reći što misli (o okrutnim kapitalistima Amerike, o pasivnim francuskim intelektualcima koji samo kukaju po kafićima mjesto da pokreću revolucije) ili recimo zatajiti informaciju da je u Plavoj kući skrivala Trockog kojeg su proganjali – najfascinantnije su njezine unutarnje borbe s osjećajima prema Diegu Riveri.
Unutarnje borbe i previranja
Uvidom u Fridine osobne dnevnike i pisma možemo saznati kako su njene emocije varirale od onih ‘Diego, Diego, Diego’ do spoznaje da je sama sebi ipak na prvom mjestu. Pa onda ponovno vraćanje na početno polazište i spoznaja da ipak može oprostiti i bivšem muži i sestri što su je izdali i upustili se u ljubavni odnos te na kraju svega – još jednom ući u brak s Diegom, s kojim će sada isprobati i neku vrstu otvorenog braka i odvojenog stanovanja.
Iako je svoje zadnje dana života nakon amputacije noge provodila u paklenim bolovima, njena unutarnja snaga (ili je možda bolje reći gigantska ljubav) je nisu napuštale sve do njene smrti. Naime, Frida je u posljednjim danima naslikala svoj autoportret u bolovima, a na čelu Diegov portret, a unutar njegovog čela treće oko. Centar njenog svemira i svih njenih misli.
Iako je službeni uzrok njene smrti bio plućna embolija, činjenica je da autopsija nije nikada izvršena, a unuk Diega Rivere u dokumentarcu sugerira da si je Frida sama oduzela život ili da joj je Diego pomogao. “S nestrpljenjem čekam izlaz”, napisala je Frida zadnjih dana života.”I nadam se da se nikada neću vratiti.” No kako dobro primjećuje Fridina biografkinja Martha Zamora –“Tko god otvori vrata ili prozor, otvori ih za sve.”
Naslovna fotografija: Rogan Productions.
