Kada je u jednoj od epizoda najdugovječnijeg reality showa svih vremena Khloé Kardashian usred razgovora izjavila da nema pojma tko je Jeff Koons, producentima je vjerojatno pobjegao onaj širok osmjeh koji znači samo jedno – ‘O, pa sada imamo materijala za još pet epizoda, a koje će staviti pod veliki upitnik sve ono što danas zovemo ili ne zovemo artom, gdje je razlika između zezancije i ozbiljnog rada te ne manje bitno – između umjetnosti, igračke i robe.’ Jer kada netko nije čuo za najkontroverznijeg umjetnika današnjice, koji već 30 godina izaziva polarizacije svih vrsta, a čije gigantske skulpture u neonskim bojama postavljene diljem svjetskih gradova teško možete fulati, e onda je možda nešto doista zapelo u brendingu najbogatijeg umjetnika na svijetu. Možda je krajnje vrijeme da se i o Jeffu Koonsu snimi jedan pošten dokumentarac.
Posla se primio talijanski redatelj Pappi Corsicato, a koji je poznat po tome što se nasnimao dokumentaraca o suvremenim umjetnicima kao što su Richard Serra, Sol LeWitt, Gilbert & George i Julian Schnabel. Naravno da nas je zanimalo tko je zapravo privatno Jeff Koons, pop art umjetnik, a koji je zapravo i sam postao pop figura, posebice nakon što je u seriji radova ‘Made in Heaven’ ovjekovječio i sam sebe s tadašnjom suprugom Ilonom Staller, poznatijom i kao Cicciolina, nekadašnjom porno-zvijezdom i zastupnicom u talijanskom parlamentu, a s kojom je tri godine bio u braku iz kojeg je dobio i sina. Živi li Mr. Koons doista sa suprugom Justine i šestero djece na kakvom imanju sazdanom od napuhanaca koji lebde u zraku i kućnih ljubimaca od cvijeća, a prema kojem je Disneyland možda jeftini lunapark koji ne prati suvremene trendove? I kako samo smišlja svoje neobične radove oko kojih se toliko polemizira, a čije cijene doslovce lete u vis?
A sada kratka pauza da resetiramo sva svoja luda očekivanja od čovjeka koji desetljećima vrijedno izrađuje djela koja plešu između ready-madea, kiča, provokacije i dječjih maštarija, da se priviknemo na novo-normalni imidž umjetnika te bacimo oko na sve ono novo i drugačije, a što je Jeff Koons tijekom svih ovih godina unio u svoju umjetnost. Nadamo se da se Jeff neće ljutiti što samo kao pravi poslovni ljudi i mi naprosto popisali sve novine kao da idemo u dućan.
Zaboravite mit o napaćenom umjetniku gadnog karaktera
Na početku dokumentarca koji je sniman na imanju u Pennsylvaniji, i to onom istom gdje je odrastao i Jeffov djed, umjetnik se prisjeća svojeg djetinjstva i kako je odlučio postati umjetnik samo zato jer je njegova starija sestra u svemu bila bolja osim u crtanju. Iako su ga učitelji poticali cijelo djetinjstvo, a upisao je i Akademiju, Jeff nije mario za ono što se zove imidž umjetnika i brendiranje autora. Nema kod njega crnih uskih traperica, fora čizmi, kožnih jakni, razbarušene kose i toliko pomno osmišljenog imidža buntovnika. Jer Jeff je uvijek izgledao kao, citiramo sugovornike – ‘najobičniji prodavač’ koji se nema namjeru po ičemu isticati. Ništa od one poze namrgođenog stvaratelja drskog pogleda, a kamoli sarkazma i ironije. Ta možemo li vjerovati umjetniku koji se cijelo vrijeme previše smiješi? Još nam samo fali da ovaj dobroćudni Anti-Picasso izvadi neki usisivač koji nam želi uvaliti?
Poduzetnik i umjetnik ili zašto čekati i žicati mecene?
Koliko je naporno tražiti sponzore, mecene i investitore, znaju svi koji su ikada poželjeli realizirati malo skuplji rad. Pa čak i kada ih nađete, nema garancije da će rad zaživjeti, da će biti prepoznat i da neće doživjeti fijasko, a vi ćete morati skupiti svoje radove i vratiti se skrušeno doma. Okej, znaju možda svi osim Jeffa Koonsa, koji se nikada nije previše oslanjao na tuđu pomoć. Iako je završio umjetničku akademiju, od kojih je najviše hvalio profesore koji ga nisu gnjavili tehnikom nego bi radije pričali o francuskoj poeziji i filozofirali, Jeff je naprosto u sebi imao poduzetnički duh, a u New York je naprosto preselio preko noći kada je čuo sjajan album Patti Smith ‘Horses’. A ne bi li uspio financirati svoje megalomanske projekte naprosto se zaposlio na Wall Streetu. A kada bi posao propao, jednostavno bi se vratio doma, našao neki lokalni posao i čekao novi val inspiracije i love. Naravno da su mecene i bogati investitori došli kasnije, a Jeff im poput Demi Moore u filmu ‘Nemoralna ponuda’ nije mogao, a ni htio reći ne.
Nova skulptura ili samo ono ‘novo’ ispred proizvoda?
Nakon što je Marcel Duchamp prvi postavio pisoar u galeriju, teško nam je vidjeti originalnost ideje da se usisivač izloži u pleksiglasu u galeriji, no i sam umjetnik priznaje da nije puno znao o europskoj umjetnosti. No ono što je znao je bila činjenica da ljudi iz nekog razloga bolje uočavaju među robom upravo onu na kojoj na etiketi piše ‘Novo!’ Stoga je i svoju taktiku razvio do maksimuma. Uzet će iz svog djetinjstva ili mašte svoje stare vlakiće, balone, rođendanske šeširiće, plastelin i napuhat će ih do neviđenih razmjera te ponovo sagraditi u nekim novim materijalima, ne bi li u očima gledatelja izazvao neuronsku buru asocijacija i uzbuđenje oko novine.
Dosta dugo je trebalo da kritičari počnu uvažavati činjenicu da je Jeff ipak na neki način promijenio suvremenu skulpturu, spajajući pop-art, minimalizam i Duchampa na posve novi način, otvarajući medij prema vlastitoj povijesti te miksajući ono tradicionalno s novim materijalima i inovativnim tehnikama. A pri tome mu nije bilo nimalo neugodno priznati da igra na pozitivne osjećaje, nostalgiju i kič, jer, kako kaže – svoju prošlost trebamo prihvatiti. Uostalom, kao i seksualnost. Na pitanje zašto je sebe i Cicciolinu ovjekovječio u seksu, kao svojevrsnog Adama i Evu, Jeff je odgovorio: ‘Moje namjere su bile čiste. Nisam nikada bio zainteresiran za pornografiju. Zanimaju me duhovne stvari, da pokažem ljudima da mogu imati utjecaj, ostvariti svoje želje te konačno prihvatiti svoje tijelo’.
Imao je drugačiji pogled na stvari, a njegova vizija bila je posebna jer je predstavljao nešto što je već postojalo, ali bilo je novo. Julian Schnabel
Koliko pozitive i ružičastih naočala možemo podnijeti?
Kako bi rekao Davor Gobac – Život nije bajka, život nije film, pa ipak – nije li ovaj pogled na svijet Jeffa Koonsa koji nam uporno, ne da pokušava nego i više nego vrlo uspješno prodaje – zapravo djetinjast, i nimalo društveno angažiran? ‘Moji radovi govore o prihvaćanju, da se ne moramo ničega sramiti i na kraju svega – da ništa ne eliminira tako dobro predrasude kao umjetnost‘, kaže umjetnik. Pa ipak, zašto ih i dalje imamo? Zašto ponekad mislimo da su njegove čudesno svjetlucave skulpture, a na kojima je mjesecima radio njegov tim iz njujorškog ureda i nije ih kanio pustiti iz ateljea dok i zadnji sjaj nije doveden do savršenstva tu samo zato da bismo u njenim odrazima snimili efektan selfie? I da radovi Jeffa Koonsa nisu ni duboki, ni kritički. Ta sjetimo se samo sjajne serije košarkaške lopte koja levitira u slanoj vodi, a koja govori i o pitanjima stvaranja života, životu u trenutku, ali i smrti. Ili izložbe ‘Banality’. I konačno, jedno od važnijih pitanja, a koje se tiču nas gledatelja – moramo li našeg unutarnjeg Petra Pana pustiti u našoj dalekoj prošlosti ili zapravo i nije takav bed ako ćemo ga i dalje non-stop furati na ramenu, baš kao Michael Jackson svog majmunčića?
P. S. I za kraj, naravno da nismo zaboravili na narudžbu. Ako može jedna radna verzija skulpture ‘Zec’. A ako vlasnik koji ju je kupio za 91, 1 milijuna dolara ima nešto protiv, onda barem dvije noći na grčkom otoku Hydra s pogledom na Jeffovu skulpturu ‘Apolona’. Unaprijed hvala i vidimo se u Grčkoj!
Dokumentarac ‘Jeff Koons, privatni portret’ možete do 28. listopada 2024. pogledati na stranici: https://ondemand.kinomeetingpoint.ba/.
Naslovni vizual: Canva
