PUTOVANJE BEZ PLANA: Zašto bi svaki putnik trebao pročitati knjigu ‘Komo’ Srđana Valjarevića

Aleksandra Orlić
27.07.2025.

Dok George Clooney blaženo jedri jezerom Komo, jedan drugi gost je puno dublje zaronio u taj talijanski gradić na granici Mediterana i Alpa te otkrio mnoge stvari o kojima se šuti – one koje ne možemo uslikati ni najnaprednijim kamerama, a bogami ni naslikati u bilježnici za šankom kakvog talijanskog kafića.

Kad sam se prije nekoliko godina zatekla u avionu za London, British Airways je odlučio putnicima – koji su već postali imuni na upute stjuardesa – pustiti zabavni filmić. Angažirali su sve svoje slavne glumce, od Bena Kingsleya do Emme Thompson, ali nitko nije privukao pažnju kao Mister Bean, koji je opet ukrao pažnju briljantno pokazujući što NE raditi u avionu.

Glavni junak romana Komo kao da je ispao iz ručne prtljage Mister Beana. Već dok sjedi u avionu za Milano, naslućujemo da su sva pravila – bilo ona zemaljska ili zračna – tu samo da ih alter ego pisca sruši ili barem elegantno zaobiđe. Ne samo da će od stjuardesa inzistirati na pivu koje nema na meniju, nego će u istom omamljenom tonu nastaviti i po dolasku u vilu na jezeru Komo, gdje stiže kao jedan od brojnih stipendista. A tamo će se čuditi kako je uopće upao u to društvo – kršit će dress code, pravila small talka i društvenih manira, ignorirati sve one nevidljive razlike, s guštom zabušavati, ispijati desetke čaša vrhunskih vina i burbona, pritom nonšalantno svima lažući da piše roman – pa neka si znatiželjnici misle je li više politički ili psihološki.

Anti-junak koji samo naizgled ništa ne radi i uživa u dokolici

Iako se u prvom trenutku čini kao Mister Bean na primanju kod kraljice ili Peter Sellers u filmu ‘Party’ kada nepozvan upada na fancy zabavu – njegov outsider zapravo vrlo precizno ukazuje na suluda pravila koja smo kroz povijest usvojili kao društveno prihvatljiva. A prava je istina da mu je u glavi ugrađena špijunska kamera Jamesa Bonda koja bilježi najsitnije detalje – dvoličnost gostiju za stolom, rigidna pravila malog mjesta, nataložene ratne priče, neukrotivu prirodu u kontrastu s manirama vile, i unutarnje treptaje koje pokreću sitne geste – crtež u bilježnici za šankom ili melodiju koja ga podsjeća na izgubljeno djetinjstvo.

Pisac-slikar koji hvata trenutke brzinom strip crtača

Nije tajna da su književni stručnjaci davno ustanovili kako postoje pisci-slikari, kipari, arhitekti, glazbenici, i oni koji spadaju pod “ostalo”. Iako bi Valjarevićev anti-junak vjerojatno najradije zaokružio to “ostalo”, njegov stvarni ego – onaj koji drži ruku na olovci – ipak pripada slikarima. No, za razliku od austrijskog pisca Josefa Winklera koji u svom talijanskom romanu “Natura morta“ kroz naratora snima Rim kao kamerom, miješajući viđeno na vrlo realan način s podsviješću i znanjem, Valjarević je prije svega majstor brzog poteza, daleki rođak Huga Pratta te vrhunski karikaturist. Netko tko želi u sekundi skicirati konstrukciju nekog čovjeka ili fenomena – prije nego mu piće ispari na šanku. Usput zabavlja i sebe i publiku, svjestan da se nalazi na rubu onoga što zovemo egzistencijalna kriza.

Kupite knjigu “Komo” Srđana Valjarevića

Kako bi nam izgledao život kada bismo se resetirali na ‘tvorničke postavke’?

Iako autor ponegdje naginje romantičarskom tonu – posebno kada piše o prirodi, pticama i osjećajima koji se poput ptice vrlo lako mogu pojaviti i nestati, najveći adut ovog romana je svjež pogled na realnost. I odgovor na pitanje: što bismo dobili kada bismo se odrekli svih svojih poslova, ambicija, gadgeta, jezika, gramatike i društvenih uloga? Kad bismo vlastito biće resetirali na tvorničke postavke?

Što zapravo vidimo i što radi George Clooney?

Bi li nam bila dovoljna jedna bilježnica u koju crtamo poput pećinskih ljudi? Nekoliko dobrih ljudi i nepregledna priroda koja aktivira više osjećaja nego svi isprazni razgovori zajedno? Što zapravo vidimo kada stignemo u nepoznatu sredinu te možemo li danas još osjetiti onaj efekt kad su naši preci prvi put ušli u avion i ugledali svoje rodno mjesto iz nove perspektive?

I da citiramo Orsona Wellesa, koji je jednom na taj način komentirao filmove Michelangela Antonionija – kako je Valjarević od romana bez velike radnje, da ne kažemo dosade uspio napraviti tako uzbudljivo djelo? Djelo u kojem i talijanski stil života dolce far niente, kad ga se živi na balkanski način, postaje uzbudljiviji od skandinavskog krimića.

I za kraj – što, pobogu, radi George Clooney na tom jezeru da još nije odlučio producirati film prema knjizi “Komo”? Film koji bi sadržavao elemente stripa, ljubavne avanture, dovoljno ludih pijanaca i pitoresknih likova da bude legitimni nasljednik Stranputice. Uostalom, glavni junak samo čeka dovoljno dobar razlog da otputuje u New York na kakav filmski festival, a mi novo štivo za plažu. I let avionom bez piva.

Fotografije i video: Canva; Unsplash+

Pročitaj više

Kako je iz kaosa rođeno remek-djelo ili kako je teksaški redatelj Richard Linklater odlučio oživjeti viziju svog uzora, francuskog filmaša Jean-Luca Godarda, koji je šezdesetih godina filmom Do posljednjeg daha razorio pravila klasičnog filma. Nostalgična razglednica, nalik retro-aplikacijama koje mogu oživjeti vaše stare idole, ili injekcija za buđenje te apel za više bunta i hrabrosti na filmu?

O čemu sanja Pinokio?

Nekoć davno, jedan poznati psiholog je zaključio da se većina motiva iz snova ponavlja te da je dobar dio ukorijenjen u kolektivnoj podsvijesti i bajkama. Jedne noći se probudimo kao opaki zmaj, druge smo Matovilka, a treće Trnoružica koja je promijenila spol. No tko kaže da i naši junaci iz djetinjstva ne nose maske i da ne bi muljali kod šrinka? Talentirani slikar Davor Dmitrović odlučio je na svojem posljednjem ciklusu radova ‘Priče za malu djecu’ malo bolje proučiti taj peti arhetip iz bajki, poznatiji i kao Persona. Naše pitanje glasi – želite li uistinu saznati kakvi su Snjeguljica, Zlatokosa i Pinokio kada skinu maske te što smo sve spremni napraviti zbog zlatnog jaja na oblacima? Čitajte na vlastitu odgovornost.

U vrijeme kada su društvene mreže prepune akademija, tutorijala i savjeta kako bi žene trebale prestati biti lovkinje i naprosto čekati da im frajer prvi pristupi, jer zna se – treba aktivirati njegov arhaičan instinkt i titrati njegovom egu, super je vijest da ćemo na Disney+ kanalu moći gledati film Rachel Lee Goldenberg o Whitney Wolfe Herd, ženi koja je javno progovorila o toksičnoj atmosferi u Tinderu gdje je bila suosnivačica i potom pokrenula Bumble, aplikaciju gdje žene čine prvi korak.

Osjećam se kao tehnologija

Za britanskog umjetnika Neila Harbissona svijet je bio dosadna i monokromatska paleta sivih tonova, no onda je odlučio uzeti tehnologiju u svoje ruke kako bi nadmašio svoj hendikep u percepciji boja i doslovno ‘postao boja’. Upoznajte prvog svjetskog kiborga-umjetnika.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.