‘Vidjeh…’ Upravo tom riječju započinje svako od sedamdeset poglavlja sjajne knjige ‘Atlas bojažljiva čovjeka’ austrijskog pisca i putnika Christopha Ransmayra, a koja se odvijaju u najrazličitijim dijelovima svijeta – Brazilu, Maroku, Islandu, Novom Zelandu, Grčkoj, Mauricijusu, Kini, Austriji, Nepalu… S druge strane planeta, slikar Zlatan Vehabović je svojom velikom izložbom ‘Atlas manjeg svijeta’, koja je nedavno održana u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, dokazao ne samo da je moguće putovati puno dalje, nego i puno dublje.
Uostalom, to je bila i prvotna ideja. Zlatan Vehabović ući će u duboku prošlost muzejskih spremišta, zaroniti pod epidermu fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, odabrati radove koji mu nešto govore, pokušati prodrijeti u zakone unutarnje logike te uspostaviti dijalog sa svojim sadašnjim idejama i kreativnim mislima.
Rezultat je 30 sublimnih slika i slojevi nataloženih kolaža koji doslovce, kao što kaže i samo ime filma, plutaju pred našim očima ‘sve u isto vrijeme’ te nas prate i dugo nakon izložbe. I što nam je drugo preostalo nego zamoliti autora da nas povede kočijom iz drevnog proročišta Delfi na kreativno putovanje djelima, a koje će također započeti jednim klasičnim ‘vidjeh’…
Zlatan Vehabović o slici Aurige
Cijeli ciklus radova započet je jednostavnom idejom – mogu li stvoriti slike koje će govoriti o meni od materijala koji sa mnom nema nužno nikakve veze? Zamolio sam vodstvo Muzeja za umjetnost i obrt da mi ustupe digitalnu arhivu svoga fundusa, a kopajući po njemu, pokušao sam doći do vlastite selekcije artefakta koji će u konačnici biti radni materijali za moje slike.
Princip kolažiranih elemenata ima određeni potencijal koji mi se svidio, a to je da natjera oprečne prizore da međusobno koegzistiraju unutar zadanog formata. Bilo je neke ohole zabave u suprotstavljanju fotografija, primjerice, devetnaestostoljetnog interijera s postindustrijskim smetlištem, no fer je reći kako veći broj testiranih kompozicija nije preživio inicijalnu fazu i došao do same izvedbe u slici.
Zašto sam odbacio principe satire ili ironije
Upravo na tom tragu, iako su takve usporedbe znale biti zabavne, nisam se htio povoditi za prizorima koji bi združili elemente po principima satire ili ironije kao navedeni primjer. Moja misija bila je adresirati formalne probleme slike poput kompozicije i boje, iako je katkad sadržajni dio, to jest ono prikazano, odnio primat nad samim likovnim elementima. No vratimo se na primjere kroz slike.
Gdje se krije ‘točka raspadanja’?
Dva motiva delfskog kočijaša Aurige nastala su kao testni modeli za cijeli ciklus, radovi na kojima se kalila sama likovna metodologija te kao takvi nisu dio zbirke muzeja. Pitanja s kojima sam krenuo odnosila su se na ideju da u svakom radu nalazimo nekoliko specifičnih vizualnih određenja koji čine njegovu unutarnju logiku. Kojim vizualnim alatom je ta logika stvarana? Ako neke od gradbenih elemenata oduzmemo samom motivu, u kojem će trenu doći do njegove točke raspadanja – trenutka kada unutarnja logika prestaje, a motiv postaje banalan i običan? Ima li svoj DNK ili neki drugačiji osnovni element po kojem će svaki motiv ogoljen do same srži i dalje emanirati svoj specifični sukus?
Uzurpirani helenistički sklad
Auriga je specifičan u svojoj krutoj vertikali koja ga je definirala. Helenistički osjećaj sklada i jednostavnosti kojim ta skulptura odiše bila je polazišna točka u mojoj interpretaciji. Odredivši u startu usku vertikalu formata i same pozicije figure u njemu, stranim kolažnim elementima uzurpirao sam sklad. Vođen ranijim pitanjima tražio sam rub zasićenja ne napuštajući logiku sklada dane kompozicije.
Testiranje dogmatskih principa
Takav kreativni ikonoklazam korisna je metoda testiranja dogmatskih principa u vizualnoj kulturi. Najbolje učenje izlazi iz dekonstrukcije kao što će svako dijete kad-tad osjetiti živu želju za rastavljanjem TV-a ili smartphonea u želji da demistificira magiju pokretne slike. Slično je i s potrebom u mom umjetničkom procesu – shvatiti unutarnje mehanizme sklada.
Osobno vjerujem kako su pitanja sklada u umjetnosti, dizajnu i, štoviše, kompletnom ljudskom djelovanju elementarno vrijedna i neodvojiva od ljudske želje za spoznajom i smislom. U konačnici, često je slučaj da slikam kako bih sebi nešto razjasnio. Pri tome je, naravno, proces beskrajno zabavan. Na svu sreću.
Naslovna fotografija: © Zlatan Vehabović, Auriga, 2020.
