Za Substack platformu – eldorado vrhunskih autorskih tekstova sam prvi put saznala od Farrah Storr, britanske spisateljice koja je fantastično uređivala otočka izdanja magazina Cosmopolitan i Elle, za koje je dobila i nekoliko nagrada. No, netom nakon što je završila pandemija, Farrah je nakon dvadeset godina rada u medijima, jednostavno dala otkaz jer je spoznala što zapravo želi raditi ostatak života – pisati o temama koje je dubinski zanimaju. I nije bila jedina. Kriza je ozbiljno uskomešala naše emocije, razbistrila potrebe i prioritete što je rezultiralo valom otkaza.
Novinari, grafičari, urednici diljem svijeta naprosto više nisu pristajali na loše uvjete medijskih kuća za koje su radili. Uostalom, zašto i bi kada se pojavio Substack – inovativan start-up iz San Francisca koji je obećavao da je moguće monetizirati pisanje. A uz to, iz igre izbaciti posrednike. Koncept Substacka je bio sljedeći – mi ćemo vam omogućiti sve alate – template za newsletter koji zapravo izgleda kao mini web, kolumne, ilustracije, chat, video, što god poželite, a vi određujete koji ćete dio svog sadržaja nuditi besplatno, a što naplaćivati.
Da stvar bude bolja na web stranici je ugrađen i kalkulator koji vam za par sekundi izračuna koliko pretplatnika za koju lovu donosi koliko čiste zarade, a ne bi li platforma bila još više seksi na njoj su počeli svoje radove objavljivati i književne zvijezde kao što su Salman Rushdie, Hanif Kureishi i Patti Smith. Čitatelji su na tren doista mogli osjetiti onaj užitak kakav imaju obožavatelji u VIP ložama rock koncerta. Jer kako drugačije objasniti silnu sreću kada ti jednom tjedno u inbox stigne mejl sa subjectom omiljenog pisca. A tu je i mogućnost da uđeš s njim u konverzaciju, bilo da stisneš običan lajk, napišeš komentar, pismo ili se prijaviš na grupna Zoom druženja. Odjednom se činilo kao da se pisanoj riječi ne piše baš tako crno.
Jedna od prvih kreativki koja je isprobala Substack je i Maja Milanović, talentirana spisateljica koja je rođena u bivšoj Jugoslaviji, ali ju je život odveo u Australiju, New York i Švedsku gdje je pisala za televiziju, film i kazalište i koja je za vrijeme pandemije otkrila strast prema novinarstvu te je na platformi pokrenula fantastičan digitalni magazin. ‘Tarantula: Authors and Art’ je projekt kojim je autorica željela spojiti svoje divlje ljubavi – onu prema umjetnosti i onu prema pričama ne bi li nahranila sve kreativne duše.
“Koncept digitalnog magazina na Substacku je taj da jednom mjesečno predstavljamo po jednog umjetnika, a naši autori i umjetnici – Sanja Vladović, Karen Grace, Kristina Aleksynaité, Miranda van ‘t Wout, Lidia Oshlyansky i Sandra Vitaljič pišu priče, intervjue i eseje o umjetnosti upravo inspirirani tim radom; sve u nadi da ćemo nadahnuti čitatelje da istraže vlastitu kreativnost. Jednom tjedno čitateljima u inbox stiže po jedan članak, a Instagram profil postaje galerija na kojoj predstavljamo radove istaknutih umjetnika kao i onih na početku karijere”, kaže urednica.
A zašto je magazin nazvan Tarantula? Upravo po karti s tarantulom koju je Maja izvukla iz špila božanskih životinja. Uostalom, tarantula simbolizira komunikaciju i zajedništvo, upravo ono što je urednica sa svojim timom autora i željela postići. Iako pratimo Tarantulu od prvih dana, iskoristili smo činjenicu da je Maja na odmoru u Hrvatskoj i dogovorili intervju, ne bismo li saznali više o njenom sjajnom projektu koji je pronašao način da magazini prežive u ova teška vremena, kako u digitalnom obliku, tako i u printanom.
Art?
Sjećate li se trenutka kada ste otkrili Substack te kada ste odlučili da ćete pokrenuti sjajan digitalni magazin Tarantula: Authors and Art?
Sve je zapravo počelo s pobjedom grupe Måneskin na Eurosongu. Uostalom, to je bio prvi veliki događaj nakon korone, a ja sam već iste večeri osjetila snažan poriv da napišem priču. No, nakon što sam napisala i uredila članak, shvatila sam da kao freelancerica imam dva izbora – ili ću ga zaboraviti ili ću se početi javljati novinskim kućama. Problem je bio taj što je postojala velika opasnost da će mi sve to oduzeti dosta vremena te da će članak možda u međuvremenu i zastarjeti.
Srećom, moj partner je baš u to vrijeme čuo za Substack te mi je spomenuo da bih ga mogla proučiti. Nakon što sam napisala prvih par riječi na Substacku, uskoro je stigla i preporuka da dodam neke vizuale, a ja sam se istog trena sjetila sjajne serije fotografija ‘Digital Natives’ moje prijateljice Tijane Pakić koja bi izvrsno odgovarala članku. To je ujedno bio i trenutak kada sam pomislila – ako je Tijana pomogla meni, zašto ja ne bih zauzvrat i nju intervjuirala. I tako su stvoreni prvi temelji magazina kakav danas radimo.
Većina novinara i urednika se nakon karijera u velikim korporacijama odlučila za solo nastup na Substacku. Kako ste i zašto vi odabrali upravo timski pristup, slow novinarstvo i ne manje bitno, kako je vaš magazin zaživio i u print izdanju?
Moram priznati da je Substack odigrao svojevrsnu ulogu u cijeloj priči. Naime, Substackova je preporuka da se tekstovi objavljuju jednom tjedno, no mene je mučilo – hoće li čitatelji doista željeti čuti ‘samo moj glas’ jednom tjedno? Osim toga, brinula sam se i da će na kraju zbog ganjanja rokova patiti kvaliteta. I što ću s onom navikom da baš volim kada priča malo odstoji prije nego što je iznesem na svjetlo dana. Ne kaže se uzalud da je pisanje vrlo usamljen posao.
No jednom kada sam uobličila vlastiti projekt pod svojim uvjetima, počela sam pozivati i druge autore jer sam željela formirati zajednicu koju bi činili pisci, čitatelji i umjetnici. Ove godine smo doduše iz digitalnog svijeta izašli i u stvarni svijet – sudjelovali smo na sajmu umjetnosti Supermarket Art Fairu u Stockholmu, gdje smo imali štand na koji smo pozvali umjetnike koje smo netom ranije predstavili u magazinu. Tako da se može reći da smo profunkcionirali i kao galerija.
Ali kako smo prije svega magazin, bilo je logično da sljedeći korak bude upravo tiskano izdanje. I tako smo na ovo ludo putovanje krenuli bez novca i pomoći besplatnih digitalnih platformi, samo s etikom koju sam naučila radeći na neovisnim filmovima. Tim više me veseli što su nam prvi čitatelji priznali da su imali dojam kao da u rukama imaju magazin koji je nastao u New Yorku, svjetskoj prijestolnici izdavaštva! Prihvatit ću taj kompliment.
U zadnjim epizodama serije ‘I tek tako’ saznajemo da je print u ozbiljnoj krizi, a da je i podcastu prošlo zlatno doba – 2021. godina. Koji je vaš stav prema ‘starim medijima’, a što o tome govori vaše iskustvo radu na digitalnom i tiskanom izdanju magazina?
Kako smo tek tiskali prvi svezak Tarantule, još učimo o prodaji i plasmanu magazina koji se za sada može kupiti u ekskluzivnim niche dućanima. A nakon ljeta bismo svakako pokušali ući u galerije i muzeje. Dakle, pitajte me isto pitanje za nekoliko mjeseci. A što se krize izdavaštva tiče, imam osjećaj da čitatelji možda nemaju toliko vremena za čitanje jer su se pretplatili na previše stvari te su im sandučići pretrpani, a trend nipošto ne ide na ruku pisanoj riječi koja s vremenom postaje sve vizualnija, a tekstovi sve poučniji i sličniji listama. Ovih dana čitatelji isto više slušaju’ tekstove nego što ih čitaju.
No, mi u Tarantuli smo pomalo ‘stara škola’ jer radimo ono što smatramo ispravnim. Iako bismo silno željeli da ljudi uspore i pronađu vremena za čitanje, slikanje, crtanje i da se kao nekada izgube u vlastitim mislima. Naša poruka je – uzmimo živote natrag u svoje ruke, umjesto da samo slijedimo trendove i algoritme.
Što mislite o ekonomiji bez posrednika – Uber, Revolut, Substack, a što o sistemu ocjenjivanja, u ovom slučaju lajkova?
Moram priznati da bez Canve ne bismo u tako kratkom roku uspjeli producirati naše prvo tiskano izdanje, a uz to i tako visoke kvalitete. Naravno, ovdje ne smijem zaboraviti istaknuti i vrlo povoljne cijene te ono najljepše – što su nam upravo digitalni alati omogućili da surađujemo s toliko kreativnih pojedinaca diljem svijeta. No kako sam po prirodi malo staromodna, dosta dugo sam izbjegavala društvene mreže pa sam tek prije nekoliko mjeseci osjetila sve prednosti nove ekonomije i tehnološkog napretka.
Da, moram reći da Tarantula ne bi postojala bez digitalne pomoći, pa stoga i na lajkove gledam kao da su dio priče. Naravno da ih poštujemo jer to pokazuje da netko cijeni ono što ste napisali. No u isto vrijeme, ne fokusiramo se previše na njih, ne jurimo za lajkovima, niti nam oni određuju sljedeće teme. Iako, moram priznati da ponekad osjećam da bi naši čitatelji mogli biti previše cool za ‘lajkove’ jer češće dobivam povratne informacije mejlom ili u razgovoru.
Može li hrvatskim autorima Substack postati posao od kojeg se pristojno zarađuje?
Pretpostavka je da može. Međutim, Substack, kao i svaka druga platforma, mora zaraditi novac kako bi preživjela, a upravo iz tog razloga dovode istaknute pisce koji već imaju veliki broj sljedbenika, a njih najviše i promoviraju. No kada pogledate tko najviše zarađuje na Substacku, to često uopće nisu svjetski poznati pisci nego ljudi neobičnih uvjerenja.
Primjerice, antivakseri ili oni koji vjeruju da nam se bliži kraj svijeta, što otvara ozbiljna pitanja o stanju svijeta u kojem živimo i o tome što je danas uopće bitno. No ne opterećujem se time jer mislim da jednostavno treba raditi svoje i vidjeti kamo će nas sve to odvesti. Upravo iz tog razloga smatram da je Substack fantastična platforma koja nam je uvelike obogatila život jer ne samo što nam je omogućila naše prvo tiskano izdanje i da djelujemo kao galerija nego i ono najvažnije – da upoznamo toliko divnih ljudi i umjetnika.
U doba koje je opsjednuto brojevima – svi nam tvrde da je cijeli svijet doslovce naša pozornica te da uz pomoć malog ekrana ili mobitela možemo osvojiti svjetsko tržište, no je li to samo još jedna od poslovnih bajki i kako doseći točku preokreta te početi zarađivati?
Mi još uvijek imamo puno više pretplatnika na besplatan sadržaj nego onih plaćenih, pa nisam sigurna mogu li na to pitanje odgovoriti. Ipak, sav novac koji smo dobili od naših pretplatnika odlazi na produkciju magazina, honorare, pokrivanje troškova za sajam umjetnosti te razvoj projekta, ali negdje duboko u sebi vjerujem da će nam se to jednog dana isplatiti.
Što mislite o vladavini algoritama – i koliko im se vi kao urednica ponekad prilagođavate?
Ne obraćamo previše pozornosti na algoritme kada planiramo kojeg ćemo autora sljedećeg predstaviti ili što ćemo sljedeće napisati. Međutim, u zadnje vrijeme algoritmi, tehnologija i vrlo novi svijet u kojem živimo često se pojavljuju u djelima umjetnika koje predstavljamo. Primjerice, švedski umjetnik Marcus Mårtenson i hrvatska umjetnica Maša Barišić u svojim radovima progovaraju upravo o tim temama, a spisateljica Lidia Oshlyansky je u svojem zadnjem tekstu iskreno progovorila o svojoj brizi odgajanja djeteta uz ekrane.
Ta svi mi pokušavamo shvatiti kako živjeti u ovom novom svijetu, baš kao što su i naše bake i djedovi nekada pokušavali shvatiti kako se nositi s televizorima i rock ’n’ rollom. Znate kako se kaže – umjetnici i pisci su naši svjetionici i vodiči.
Koje autore na Substacku volite pratiti?
Priznajem da pratim dosta autora koji rade na sličnim projektima kao što je i naš, no istaknut ću autore koje volim. Inspirira me spisateljica Suleika Jaouad koja je napisala bestseler o svojoj borbi protiv raka, a tijekom korone pokrenula je Substack blog kako bi inspirirala ljude da se okušaju u stvaranju, dajući im pri tome sjajne savjete. Tu je zatim i književni časopis – Khôra koji sam otkrila tijekom pandemije i na prvi pogled se zaljubila u izravan stil pisanja autorice Lidije Yuknavitch. Naravno, uvijek s posebnim zanimanjem i ljubavlju čitam i Tarantula Authors And Art!
I vi se možete zaljubiti u ovaj sjajan magazin – Tarantula Authors And Art! Birajte, želite li se pretplatiti na digitalno izdanje ili vam je možda ipak draže print izdanje.
Naslovna animacija: Canva i privatan arhiv
