Kada sam se ovo proljeće zatekla u memorijalnom centru posvećenom španjolskom pjesniku iz razdoblja romantizma Jacintu Verdagueru, a koji je ujedno i sjajan interaktivni muzej književnosti, oduševila me je jedna soba u kojoj doslovce imate osjećaj kao da ste ušli u pjesme. Svi zidovi su tapecirani u riječi, i to ne bilo kakve. Dizajneri su ubacili svih 17.000 pjesama u program umjetne inteligencije i odabrali one ključne riječi koje se najčešće pojavljuju.
Naravno da su riječi poput duša, ljubav, priroda, more, sloboda dominirale prostorom, zasjenjujući one manje kao što su oči, usta, mostovi. No već u sljedećoj prostoriji na zidu me dočekalo gigantsko stablo sa svim europskim pjesnicima romantičarima, neka vrsta Verdaguerovih srodnih duša, a na kojem smo mogli pronaći i Ivana Mažuranića i Francea Prešerena.
Je li vrijeme romantike zauvijek prošlo?
Naravno da sam se istog trena pitala – a kako bi izgledala soba okupana u riječi suvremenih pjesnika i je li vrijeme za romantiku zauvijek prošlo? I kako bi primjerice na ovoj Zeitgeist-psihološko-pjesničkoj analizi prošao pjesnik kojem su riječi i ljubav, ali i posao. Naime, Maro Pitarević već godinama oduševljava čitatelje svojim ljubavnim pjesmama, no isto tako i kao kreativni direktor agencije Real grupa te redatelj reklama i glazbenih spotova.
Riječi na kauču
Nismo dugo trebali čekati kada smo njegovu posljednju zbirku pjesama ‘Naivna umjetnost’ ubacili u program umjetne inteligencije dok ne dobijemo savršeno pečene i precizno izlistane ključne riječi koje Maro najčešće koristi. “Jesu li to vaši stihovi i želite li možda sada i analizu pjesama”, pitao je vječno raspoložen i uslužan ChatGPT, no mi smo mu se podjednako pristojno zahvalili. “Hvala, dragi, drugi put. Mislimo da sada možemo i sami nastaviti…”
Ljubav, život, more, srce… Sada kada malo bolje pogledam tvoje ključne riječi i to one ispisane najvećim slovima, a potom odmah i one španjolskog pjesnika Verdageuera – misliš li da bi se mogao uklopiti na romantičarsko stablo kao neki daleki potomak pjesnika velike osjećajnosti?
Možda više kao daljnji predak dubrovačkih trubadura. Teško mi je svrstavat stvari u ladice i analizirati sam sebe. Ja sam napisao te knjige i tu moj posao staje. Kako su čak tri od moje četiri knjige poezije isključivo ljubavne tematike nema sumnje da tu negdje pripadam.
Je li te iznenadila količina pozitivnih i lijepo obojenih riječi? Pitam ovo, jer sam znatiželje radi, ubacila i neke pjesme hrvatskih suvremenih autora pa su prema tvojima ispali trileri i horori?
Sviđaju mi se te riječi. Zadovoljan sam. Izgledaju mi malo banalno, ali GPT ne laže. Mislim da je ovo jako zanimljiv alat kojim se određuje aritmetička sredina nečijeg vokabulara i imaginarija.
Imaš li osjećaj da se danas rijetko tko usudi iskreno pričati o tome što uistinu osjeća, a da nije sve upakirano u neki ironijski celofan, intonirano dvoznačno ili polušaljivo? Drugim riječima – je li hrabrije pisati o ljubavi nego, primjerice, otići na tetovažu?
O da. Mi koji pišemo smo svojevrsne nakaze. Ali nimalo ne osuđujem ljude koji žive jednostavne i jednodimenzionalne živote sa selfijima i fotografijama tanjura hrane. Svatko ima svoj put. Ja osjećam da trebam ovo raditi, a oni da trebaju istetovirati leptira na trticu.
Je li naziv tvoje posljednje zbirke pjesama ‘Naivna umjetnost’ možda ipak neka vrsta ironijskog štita od iskrenih osjećaja koje si hrabro ponudio na stranicama knjige?
Nije nimalo. To nije ironija. To je programatski naziv jer za zaljubiti se (a iz toga su proizašle sve ove pjesme) moraš biti naivan. Moraš u jednom trenu ne biti cinik i svijet vidjeti pojednostavljeno i naivno. Poezije stoga nema bez naivnosti. I ne mislim da sam hrabar. Što mi može biti? Što mogu izgubiti?
Sada kada izdvojeno promatram riječ ‘naivna’, čini mi se da ona ima neke veze s tvojom prvom zbirkom pjesama naslovljenom ‘Harlekin’? Je li to možda neka šifra za tvoje ključne riječi ili način kako promatraš svijet – kroz neke duhovite naočale koje naglašavaju čuđenje, ali i igru?
Zanimljiva opaska. Ipak, trebaš znati da ja nisam dao naziv svojoj prvoj zbirci. To je učinio Dragutin Dumančić vlasnik Ceresa, koji je bio moj prvi izdavač, Njemu se to svidjelo. Meni se učinilo pretencioznim, ali sam pristao na njegovo vodstvo. Nije da u mom gledanju na svijet nema igre i ludizma. Uživam u tome da stvari pokušam sagledati iz različitih kuteva gledanja. Inače, za ‘Harlekin’ sam dobio nagradu Hrvatskog društva književnika za najbolji autorski prvijenac 1996. To me ohrabrilo, ali istovremeno stvorilo neka očekivanja od budućih knjiga. Mislim da je ‘Naivna umjetnost’ najbolja. A eto, za nju nikakve nagrade nema.
Sjećaš li se možda svoje prve pjesme koju si napisao i zbog čega si osjetio poriv za pretakanjem osjećaja na ekran?
Misliš papir? Kad sam počeo pisati sa 16 godina bilo je puno manje ekrana nego danas. U to nježno teen age doba puno sam čitao i nekako mi je bilo logično da svoj unutarnji svijet izrazim kroz pisanje.
No ako malo bolje pogledamo one tvoje sitnije otisnute ključne riječi, možemo primijetiti puno uljeza stvarnosti i suvremenih riječi kao što je primjerice pjesma ‘Glitch’ u kojoj opisuješ situaciju kako te u svakodnevnom životu iznenađuju neki sitni bugovi ili prorezi vremena u kojima se intenzivno vraćaš u prošlost ili pak imaš bljeskove budućnosti. Jesu li zapravo sve tvoje pjesme pokušaji da se ulove neki intimni glitchevi i naoko nebitni osjećaji, riječi, dodiri koji nas samo ovlaš dotaknu, a puno nam znače?
Ja to stvarno ne znam. Ja profesionalno pišem na poslu. Imena, slogane, scenarije i koncepte kampanja. Tad savršeno znam što pišem i zašto. U pisanju poezije nimalo ne razmišljam, samo napišem. U razdobljima života kada pišem postoje oni kada puno pišem i kad ništa ne pišem) sve dolazi jako prirodno. Primijetiš neki motiv i on se bez napora pretvori u pjesmu.
Pred sam kraj tvoja zbirka pjesama na neki način kao da putuješ u prošlost jer počinješ koristiti velolučki dijalekt. Je li to neka vrsta potrebe da pobjegneš od suvremenih riječi kao što su omekšivač, Zdravoljupci, vakum, ili? I što se mijenja u emotivnom i lingvističkom smislu kada pišeš na dijalektu?
To je pitanje jezika. Razni jezici nude razne mogućnosti izražavanja. Na romskom možete reći stvari i izraziti emocije na drugačiji način nego na visokom njemačkom. Velolučki sam naučio uz ženu kojoj je posvećena ta knjiga i koja je porijeklom iz Vele luke. Jezik ili dijalekt nisu samo forma, ona su i sadržaj ili još bolje rečeno aparatus koji nam omogućava ili onemogućava izraziti nešto. U svom pisanju pisao sam i na portugalskom i talijanskom i španjolskom.
Sve tvoje pjesme su formalno gledano dosta reducirane, minimalističke, skicozne, ali itekako snažne. No kako zapravo izgleda tvoj lov na riječi? Pojave li ti se u glavi riječi, situacije, osjećaji ili slike pa ih nabrzinu moraš uhvatiti ili se grade pomno, promišljeno i polako?
Pjesništvo koje volim počiva na redukciji. Na kratkoj pjesničkoj slici. Volim i haiku. Mislim da previše deskripcije i gomila teksta pripada drugim žanrovima. Pišem u trenutku. Intuitivno kao životinja. I rijetko dorađujem pjesme.
Za razliku od suvremenih pjesnika čije su pjesme pune opasnih životinja – zmija, paukova, strvinara, kod tebe su pojavljuju medvjed, riba i slon. Kako pojašnjavaš činjenicu da je medvjed kod tebe kralj životinja i što bi on podsvjesno značio?
Hahaha. Ne znam. Recimo da sam ja lav. U Horoskopu. Slon i medvjed imaju veličinu i snagu lava, ali nisi pompozni. U pojedinim pjesmama sam se osjećao kao slon ili medvjed pretpostavljam. Medvjed je snažan i opasan i nema prirodnih neprijatelja, ali istovremeno je nezgrapan, trom i gleda svoja posla, ne iziskuje divljenje kao lav. Slon mi je trebao radi staze slonova, slonovskog pamćenja i slonovskih suza. A ribe.. fasciniran sam ribama. Doduše, volim ih jesti više nego gledati. Idem stalno na ribarnicu, znam sve što se tamo prodaje i sve vrste riba. To je dio moje ljubavi prema moru.
Kada smo kod ‘mračnih, rubnih i opasnih riječi’, moram priznati da ne mogu skinuti pogled s fotografije koju imaš u dnevnom boravku na zidu – glave Donalda Trumpa kojem ženska ruka škarama reže jezik. Je li to neka subliminalna poruka – da bismo svi trebali pripaziti što govorimo ili?
Tu sliku sam dobio za Božić lani. Jako mi je draga. Rad je jednog studenta zadnje godina ALU. To je slika u mom boravku, dio moje intime. Nije moja poruka širokim masama. Politička satira je dobra stvar. I šteta je da je nema više. U mom odrastanju u Jugoslaviji ljudi su se više šalili s tadašnjim režimom. Danas je zastrašujuće koliko je malo šala na račun hrvatskog i europskog vodstva.
Što misliš o slobodi govora i cenzurama koje se sve češće uvode u javni, ali i privatni diskurs?
Prezirem taj trend. To je jako štetno. Pretjerana politička korektnost je kuga od koje ćemo umrijeti. Ona čak ne dozvoljava niti humoru da se razvija. Svi pribjegavamo autocenzuri i time se zapravo udaljavamo od naše biti.
Možda nisi znao podatak da su Verdaguerove pjesme doživjele najveći broj uglazbljenja u Europi. No bez brige, nećeš morati nagovarati bendove kojima snimaš spotove – Detour, Dabbar, Brkovi da snime pjesme po tvojim stihovima, no zanimljivo je pogledati koji se dijelovi tijela najčešće spominju u glazbenim žanrovima. Sudeći prema jednom istraživanju koja su objavljena na stranici Fleshmap – izvrsno bi se uklopio u gotovo sve glazbene pravce osim hip hopa, jer i ti često spominješ ruke i oči. Kako objašnjavaš ovu top ljestvicu i zašto su ruke i oči već stoljećima broj jedan?
Ja bih jako volio pisati pjesme za estradu. To vidim kao svoj poziv u starijim danima (koji mogu početi odmah). Normalno je da su ruke i oči br 1. To su čedni organi i lakše je o njima pjevati nego o guzicama, sisama i sl. Oči su ogledalo duše i kriju u sebi sva pitanja i odgovore koji se nameću u ljubavnom odnosu. Ruke su najzanimljivije jer one daju, one stvaraju. miluju, štite… one sugeriraju interakciju.
Da moraš svojim pjesmama pronaći glazbeni dom, gdje bi ih smjestio i zašto?
Bossa nova bi bila najbolja. A možda i neki Talijani, neka mediteranska muzika.
Čitajući tvoju zbirku pjesama čini mi se da pjesma ‘Živa’ najbolje dočarava duh iz naslova zbirke jer vrlo slikovito opisuje snagu nade, jer čak i kada se sve na trenutak čini crno, uvijek postoji ta mala kuglica vjere da će sve opet biti dobro i da će se ona koju voliš vratiti. No da moraš odabrati samo jednu pjesmu za ChatGpt kojom bi pokušao dočarati koja pjesma najbolje oslikava duh tvoje zbirke koju bi odabrao i zašto?
Za mog frenda Chat GPT-ja, ja biram…
