Vijest da je spisateljica, nakladnica i doktorica književnosti Milana Vuković Runjić napisala knjigu „Moj muž“ silno me razveselila jer sam slutila da će lakše biti prebrojati sve njene fiktivne muževe nego izbrojiti točan broj njenih knjiga, pjesama, kratkih priča, publicistike i doktorata. Za one znatiželjne, trenutni rezultat ovog ljeta je osam muževa naprama tridesetak knjiga. S jedne strane, vrlo mudra odluka – sve ih smjestiti u jednu knjigu, jer svi mi kad-tad dođemo u iskušenje raditi top-liste i komparativne analize.
Nick Hornby je u kultnoj knjizi „High Fidelity“ zagledan u prošlost te jednog dana odluči napraviti top five najgorih prekida i nazvati sve svoje bivše ne bi li shvatio zašto nije potrajalo, dok Gabriel García Márquez u knjizi „Vidimo se u kolovozu“ nema problema sa sentimentalnošću, jer njegova junakinja već u startu odluči da će se svake godine na karipskom otoku počastiti avanturom na jednu noć. A što se Milane tiče, zašto se ograničavati vremenom i prostorom, jer kako kaže lijepo patuljak Dimitrije u njenoj knjizi – prostor je nebitan, a mi putujemo kroz vrijeme. A to znači da se glavna junakinja upušta u veze s vrlo živopisnim tipovima koje sreće na putovanjima od Napulja, Venecije, Istanbula, Krete, Malte, ali i povijesnim bad boyevima kao što su Byron i Corto Maltese.
Iako se ova sjajna knjiga divno nastavlja u niz Milaninih knjiga koje plešu između stvarnosti i fikcije („Seuso“, „Arijadnina nit“, „More ili san“) i svojevrsna je pjesma u prozi koja s lakoćom miješa pitanja ljubavi, mitske gradove Mediterana i zadivljujuće poznavanje povijesti umjetnosti, književnosti, narodnih običaja, ratova i ekonomskih mijeha, ona je i svojevrsni nastavak polemike koja se prije par mjeseci vodila u emisiji „Klub čitatelja“ posvećenoj Cortu Malteseu. Ne bi li obranila slavnog mornara od optužbi da van stripa Corto ne bi bio tako poželjan lik jer je u biti dobro upakirana ništarija, Milana je kao braniteljica svih nerazumnih i sanjara postavila zanimljivo pitanje – a što ako bi neke žene radije provele jednu noć s Cortom na brodu nego bile trideset godina u braku s dosadnim mužem kojem je jedina avantura odlazak na plac. Pa kad su joj se već mobiteli nakon gostovanja u TV emisiji zažarili, a stvorila se i kritična masa da se osnuje klub „Jedna noć s Cortom“, bio je red da Milana napiše svoju novu knjigu, a nas dvije dogovorimo razgovor uz gin-tonic.
Ako sve velike ljubavi započinju slučajnim susretom, a tvoja junakinja već na početku tvrdi da slučaja nema – kako je započela ova ljubavna priča?
Ne umišljam si da sam Virginia Woolf, no ona je za svoj roman “Orlando” izjavila da je “piščev godišnji odmor”, što bi se nakon mojeg prilično opširnog bavljenja starijom hrvatskom književnošću moglo reći i za “Mog muža”. Nakon Zoranića i Crijevića, tih “muževa” iz davnina, nakon knjige (doktorata) posvećene Arkadiji u povijesti hrvatske književnosti koja tek treba izići, zasvrbjeli su me prsti da napišem nešto što nije posvećeno stoljećima starim ljudima i događajima. Nakon što sam s kćerkom posjetila Napulj i sjetila se izvjesnog Salvatorea koji mi se jednom davno u tom ludom gradu udvarao, pomislila sam kako bi bilo zgodno ukoričiti razne moje susrete s muškarcima, sastanke, ali i rastanke, koji izvjesno nisu nikad dospjeli do razine “braka” kako ih zove moja junakinja, ali su možda bili flertovi, kraće avanture, a nekad i čiste fantazije. “Priča je istinita jer sam je cijelu izmislio”, rekao bi Boris Vian. Svakako, najveća laž “Moga muža” nisu muškarci nego nevjerojatno dobra tjelesna sprema moje heroine, koja se bavi padobranskim skokovima, ronjenjem na dah, penjanjem po stijenama i skakanjem s istih…Kao prilično nespretna osoba, koja je već u prvom osnovne imala četvorku iz tjelesnog odgoja, u njezinom neumornom sportskom duhu sam si doista dala oduška i to je u stvari najveći eskapizam ovoga romana.
Budući da si doktorirala na temi Arkadije i malo je mitskih bića koje nisi tijekom proučavanja otkrila, kako si se odlučila da će tvoj alter-ego u romanu biti morska nimfa Galatea?
Arkadija je brdovita pokrajina središnje Grčke, ali i izmaštana zemlja pjesnika, osobito Teokrita Vergilija i onih što će ih slijediti, koju nastanjuju mitski bogovi i polubogovi. U njoj se odvijaju brojne, osobito ljubavne zgode između bogova i smrtnika, ali i priča o zaljubljenoj morskoj nimfi Galatei. Njezino me ime opsjeda još od mojih davnih književnih početaka, od pjesničko-prozne zbirke “Azurno-zlatno”, gdje se prozni dio zove “Galatein san”. Posebno je Galatea nadahnjivala barokne pisce poput Gianbattiste Marina, pa tako i našeg Džoru Palmotića koji je napisao dramolet “Ači i Galatea”. Što je neobično kod te morske nimfe? Ona je zgodna poput svojih sestara i zaljubljena je u lijepog pastira Akisa (Palmotićevog “Ačija”). No, za njome pati i ludi od ljubomore čudovištan Polifem-Kiklop, koji kamenjem gađa lijepi par dok se ljubi, rogoboreći kako je on sto puta više muškarac od ljepuškastog pastira, sve dok Akis ne podlegne ranama. Galatea se pred Kiklopovim bijesom skloni u svoj element – vodu, no na kraju priče ipak mu rodi dijete. Njezina ambivalentnost i morsko podrijetlo, možda i sirenski izgled, uvijek su me mamili k lijepoj Galatei. Neko sam vrijeme čak i mislila da ću tako nazvati svoju kćer budem li je imala, što se na sreću moje Antonije nije dogodilo.
Dok je svjetska književnost i filmografija uvijek bila opsjednuta Odisejevim pustolovinama, što je sa svim onim vjernim ženama koje čekaju, čarobnicama, nereidama i mitskim bićima, a pritom ne mislim samo na fashion trend mermaidcore – jesu li bogati unutarnji svjetovi konačno postali zanimljiviji od junačkih djela?
Junačka djela, ona glamurozna, spektakularna, zapravo ne postoje (prava junaštva događaju u tišini, bez slave), nego su plod bogatih unutarnjih svjetova onih koji su o njima pjevali, a potom i pisali. Jer sva je književnost na svome početku bila usmena. Kad samo zamislimo da su epski, a za njima i svi ostali junaci zapravo tvorevine mašte onih što su o njima pisali, onda tek možemo pojmiti što sve može naša mašta. Galerija heroja pod Trojom potječe od Homera za kojeg ne znamo je li uopće postojao, je li bio jedan pjesnik ili ih je bilo više. Homer je otvorio cijelo “homersko pitanje” o kojem su pisale generacije znanstvenika, da bi Roberto Calasso u svojoj “Svadbi Kadma i Harmonije” romantično zaključio da je najvjerojatnija autorica “Ilijade” lijepa Helena, jer ona je svjedočila svim ključnim događajima vezanim uz trojanski rat, od trenutka kad je trojanski kraljević Paris otme njezinom suprugu, spartanskom kralju Menelaju.
Talijanski redatelj Paolo Sorrentino je u filmu „Partenope“ dao suvremeno čitanje sirene Napulja te ju predstavio kao najljepšu ženu na svijetu koja je mogla imati bilo kojeg muškarca, ali je odlučila biti solo i cijeli život posvetiti proučavanju svijeta. Tvoja Galatea u nekom trenutku shvaća da je Platonova ideja o dvije polovice zgodna (puno bolje pogođena od države), ali da više ne drži vodu. Pa ipak, i dalje plovi nemirnim morima u potrazi za svojim muškarcem.
Kad u “Gozbi”, Platonovom dijalogu posvećenom ljubavi, gdje glavnu riječ među muškarcima vodi kurtizana Diotima, bude ispričana priča o čovjeku koji se rodi kao polovica da bi postao cjelovit tek kad se nakon duge potrage spoji sa svojom drugom polovicom, teško je ne zaljubiti se u tu ideju. Testirana na tvrdom tlu stvarnosti ona se često preobrazi u svoju suprotnost i mi nađemo nešto što možda i nismo tražili niti smo htjeli pronaći, nekoga tko nas razočara, povrijedi, potrese nas do dna srca. Koliko god sebi djelovali nevinima i dobronamjernima, i mi drugima nekada nanosimo teške i sudbinske povrede. Valjda zbog složenosti ljudskog mozga nije baš lako, ako je i moguće, pronaći tu tako žuđenu polovicu. No zbog toga ne treba odustati od potrage, ili bar tako u mojem romanu odlučuje Galatea, koja nakon svakog ljubavnog kraha kao da ubaci u veću brzinu i s još većom lakoćom pronađe novu potencijalnu “polovicu”. Premda na nekom mjestu kaže da je uvijek bila i da će uvijek biti sama: jer osobita vrsta samoće rekla bih da je pozicija koju pisac svjesno ili nesvjesno bira za svoju polovicu. To je ta kreativna samoća, piscu tako nasušno potrebna da se on u vezama rijetko kada snađe, a nerijetko izgubi. Osim pronađe li, Joyce bi rekao, idealnog čitatelja s idealnom nesanicom.
Kada smo kod Galateinog izbora muškaraca – jesu li oni, da citiramo Ovidija – sve samo blage metamorfoze jednog glavnog arhetipa – karizmatika, pustolova, sanjara i nekoga drugačijeg?
Koliko god naše ljubavi, od onih ranih do onih zrelih oscilirale, često se zaljubljujemo u isti ili sličan tip. Nešto u nekome pronađemo što nismo vidjeli u drugih i u to tajanstveno “nešto” se zaljubimo. Možda je to narcisoidni odraz nas samih. No, kako to već u ljubavi biva, nakon prvotnog oduševljenja i hoda po oblacima neminovno dolazi do otriježnjenja i velike odluke – želimo li s nekim dijeliti stvarnost ili samo snove. Jer da bismo s nekim bili stvarni, moramo biti spremni i žrtvovati se za našu ljubav, razočarati se, patiti, pa unatoč svemu i dalje u nju vjerovati. Možemo li mi to?
Kad cjeloživotno volimo nekoga, na oltar te ljubavi bacit ćemo mnogo svojih snova i veliko je pitanje što će na kraju pobijediti: ljubav ili gorčina. Marina Cvetajeva lijepo je napisala: “Voljeti nekoga znači vidjeti ga onakvim kakvog ga je Bog zamislio, a roditelji ga takvim nisu stvorili.”
U romanu „Mornar s Gibraltara“ Marguerite Duras putuje na brodu u potrazi za slavnim Sailorom, a njena opsesija likom kojeg baš ne poznaje dobro, ali ga ne može zaboraviti, toliko je jaka da tom idejom zarazi i Francuza koji da otkaz na svom dosadnom poslu i pridruži joj se u potrazi. Nekoliko godina kasnije rođen je slavni Corto Maltese, taj imaginarni pustolov koji desetljećima fascinira žene i muškarce. Zašto nam je toliko fascinantan i koliko zapravo ovaj lik ima veze s našim monotonim životima?
Mislim da Corto Maltese lagano tone u zaborav, ne korespondira s mlađim generacijama čitatelja kao sa starijima. Poput pomorskog Jamesa Bonda, njegova nabrijana muževnost, žene koje ga prate u hordama, nevjerojatne i spletene avanture u kojima se uvijek zatekne, egzotična mjesta koja posjećuje, ljudi koje sreće i grad koji je njegova esencija – Venecija, sve to kao da pripada nekom drugom vremenu, kad nas je šutljivi mornar s cigaretom u kutu usana doista mogao osvojiti već samim time što ga vidimo u kutu slike. Sličan svome tvorcu, Hugu Prattu, on odiše mješavinom nikotina i toaletne vode, stvarima koje realno ne dopiru do nas iz stripa, on je slobodan od svih konvencija, osobito onih ljubavnih, pa opet, neutješno je romantičan i u njega se, barem meni, uvijek lako iznova zaljubiti. Stoga mu je posvećeno cijelo poglavlje u romanu, s naglaskom da on nipošto nije “muž”, jer to ne može biti ni u fikciji, već se jednostavno zove – Sailor i do kraja nam nije jasno postoji li on uopće ili se pripovjedačici samo čini da se sreće s njime, ali i s njegovim posesivnim damama.
Kroz roman se često provlači motiv gatanja, čitanja karata i kartaške igre Sans Roi (bez kraljeva) u kojoj žene igraju za muškarce koje žele, a kazna za gubitnice je gubitak prsta. Iako u knjizi vrlo slikovito prikazuješ kako bi zapravo izgledala vožnja brodom s Cortom te što se dogodi kada se fikcija pretvori u stvarnost, ide li ta toliko željena noć uvijek s tako visokom cijenom da čitatelj mora pomisliti na bajku o Maloj sireni Hansa Christiana Andersena i sva ona sitna slova u ugovoru koja ne čitamo? Ili na nesretnu Doru Maar koja je fascinirala Picassa na prvom susretu tako da je igrala igru noževima.
Osim što napuljska teta naše heroine Galateje poznaje tarot u kojem naravno, vidi ljubav (čemu drugome tarot i služi, doduše, u starim filmovima se uvijek nekako dramatično okreće karta Smrti), Sans Roi potpuno je izmišljena kartaška igra. Corto u romanu priča kako je nastala u vrtu restorana “Kod dvije sestre” u New Orleansu, naime, dviju žena koje su poslovno procvale tek nakon što su im muževi umrli. Sans Roi je uz agencijski put na Atlantidu najneobičnija točka ovog romana, jer osim što su za potrebe te igre iz špila izbačeni kraljevi, igrač ili igračica koja izgubi partiju grubo je kažnjena gubitkom prsta. Zanimljivo je kako žene iz Cortove svite pristaju na tu igru što je na tragu pjesme grupe Nazareth koju sam kao dijete rado slušala -“Love Hurts”. Jer da bismo u ljubavi nešto dobili, nešto trebamo i žrtvovati – u romanu je to prst, u životu su to mnogo suptilnije i manje krvave žrtve, što ne znači da je u stvarnosti ljubav manje bolna. Roman započinje citatom izmišljenog autora, čije je ime i prezime mješavina imena i prezimena dvaju hispanoameričkih autora (Alejo Carpentier i Miguel Angel Asturias) koja su utjecala na meni tako dragog magičnog realista Gabriela Garciu Marqueza – od njega sam naučila da je u ljubavi i romanima gotovo sve moguće. Pisac Alejo Asturias ne postoji, kao ni njegova proza o kartama iz kojih nestaju kraljevi. To su trikovi iz gotovo svake moje knjige u kojoj posijem neki izmišljeni citat, nepostojećeg autora ili ime nikad napisane knjige – nikad se ne zna, možda jednom osvane baš takav pisac s baš takvom knjigom, premda bi za današnje doba bio malko anakron.
Kada smo već kod vožnje s Cortom, malo tko je od nas računao na to da će se ova vožnja pretvoriti u svojevrsni ljubavni trokut jer u igru upada i Byron – slavni pjesnik i možda prvi celebrity u današnjem smislu riječi. Jesu li Corto i Byron dvije slike istog novčića – netko mračan, zgodan, ciničan, seksualno privlačan, ranjen, buntovan i autodestruktivan muškarac?
Byron se pojavljuje u cameo ulozi, u trenutku kad urezuje svoje ime u Posejdonov hram na Sunionu. Kratkovjeki pjesnik, heroj epskih dimenzija u Grčkoj i neumorni zavodnik, koji je prvi zgodnu ženu nazvao “komadom” (“a piece”), za sobom je ostavio mnoštvo uneređenih ljubavnica, ali i djevojčicu, malu kći koja je umrla u samostanu uzalud čekajući da je otac posjeti. Jer Byron je slijedio svoje impulse, robovao svom talentu i vlastitim opsesijama. Corto mi je nekako draži od Byrona, premda je jedan od njih fiktivan, a drugi stvaran, no istina je da sličnosti među njima svakako postoje. Na naslovnici knjige je ljepuškasti muškarac kojeg nema u knjizi, naime kompozitor Vicenzo Bellini, rodom iz Catanije na Siciliji, koji je u svoje opere ugradio svu ljepotu talijanske canzone, a pod njegovom se “Normom” odvija jedna od kobnijih scena u romanu. I sam je Bellini poživio kratko, osvojio brojne žene i stekao veliku slavu, od Milana do Pariza i Londona, no bolest ga je prerano uništila, a učinilo mi se da je veliki francuski slikar Jean–Françoise Millet, odlično prikazao tu nervozu i melankoliju stvaralačkog genija koji sluti da mu je kraj blizu.
Kažu da čovjek najteže preboli one ljubavi koje se prekinu baš kada je najljepše. Znači li to da je mozak čitatelja baš kao onaj glas pripovjedača – mrzi kada je priča prekinuta? I je li zato lik talijanskog muža Salvatorea postao toliko važan?
Kad Salvatore nestane usred Bellinijeve “Norme” zbog nekog ne sasvim jasnog mafijaškog obračuna (mala posveta “Kumu III” i kobnim događajima pred kazalištem u Palermu), heroina utone u pravu, istinsku tugu koja više nema veze s njezinom lepršavom, pustolovnom prirodom i ta je tuga više nikada ne napusti. Iz toga bi se moglo naslutiti da je upravo Salvatore bio ta “idealna polovica” koju je, međutim, prebrzo izgubila da bi iz zone sna prešla u stvarnost. Pišući poglavlje o Salvatoreu bila sam prilično potresena, jer osim što je u mojoj mladosti doista postojao izvjestan Salvatore s kojim nije bilo sretnog završetka, upravo kroz njega kao kroz spiritistički medij osjetila sam tugu za vječno izmičućom ili tragično kratkom ljubavi. Pirandello je tako napisao priču o zaljubljenom paru koji putuje na Siciliju znajući da je ona na samrti i da će smrt grubo intervenirati u ljepotu njihovih, na žalost, izbrojanih dana.
Suvremena Galatea obožava more i putovanja, ali živi za knjige i u Zagrebu ima knjižaru. Kako je smogla hrabrosti odbiti ugovor s vragom u Veneciji?
Stari Aldo Manuzio (obitelj Manuzio u stvarnosti već odavno ne postoji, no renesansni tiskar tog prezimena otisnuo je brojne knjige važnih hrvatskih autora, pa tako i Marulićevu Juditu) prototip je bogatog, starijeg ljubavnika koji ženu neminovno pretvara u trofej i pokušava je kupiti raznim obećanjima i darovima. Manuzio je u mojoj knjizi povezan s knjigama, osobito s onim starim, upoznat je čak i s nekim Galateinim rukopisom, što ga tijesno povezuje s njom no istodobno, njegovo basnoslovno bogatstvo i želja da ju posjeduje poput nekog dragocjenog predmeta unaprijed presuđuje toj ljubavi. On je za nju ispraznio mitski otok Torcelllo, iz kojeg je, povijest nas uči, niknula sama Serenissima, obećaje joj kupiti komadić Venecije, spreman je stvoriti je bogatom i slavnom, no njegovo navaljivanje obije se o zid u trenutku kad ona shvati pravu prirodu njegove moći i bogatstva. Stoga bih rekla da taj lik, premda opsjednut knjigama, zapravo ima vrlo malo veze s nekim s kime bi se moja heroina u životu dublje povezala.
Kakav bi to bio roman s ključem da se ne poželimo igrati otkrivanja? Je li Aldo Manuzio mlađi zapravo neka vrsta jednookog Kiklopa koji u mitu poželi osvojiti Galateu pjesništvom?
Aldo Manuzio doista je najsličniji čudovišnom Kiklopu, kojem kao što vidimo kod Džore Palmotića, ne nedostaje šarma, no unatoč tome, zastrašujuć je, on je tip od kojega se bježi. Noseći Galateino ime, kao što odlično pogađaš, neminovno je suočavam s lijepim i ranjivim Akisom – Salvatoreom, ali i sa samim Polifemom Kiklopom – takva je sudbina te nimfe, kao i one što u romanu nosi njezino ime.
Na fiktivnoj traci na kojoj su nanizane ljubav iz grčke mitologije – srednjovjekovna viteška ljubav – romantičarske patnje – suvremeno dejtanje – gdje bi smjestila svoje junake?
U svojoj knjizi “Ljubav i zapad” Denis de Rougemont objašnjava zašto se zapadna mašta, osobito književnost uporno hrani nemogućim i kobnim ljubavima. U srednjovjekovnim viteškim romanima Tristan i Izolda greškom popiju ljubavni napitak što ih na neki način oslobađa krivnje što su se tako strasno zaljubili, premda je Tristan bio samo vitez u Izoldinoj pratnji prema mužu, a de Rougemont iz te priče izvodi sve druge, nastale stoljećima kasnije o zabranjenim strastima i nemogućim ljubavima. I dok se bračna ljubav nerijetko pretvori u prijateljstvo i razumijevanje, ili se jednostavno – razvodni, strast nosi tu magiju zabranjenosti, prepreke, tajnosti – strastveni ljubavnici najčešće nisu muž i žena. Između srednjovjekovnih i romantičnih fantazija Galatea sreće svoje udvarače, dok možda s prvim i zadnjim od muževa proživljava i nešto suvremenije, premda upravo sa zadnjim i “najstvarnijim” mužem Ivanom uplaćuje put na najimaginarniji mogući otok – samu Atlantidu.
U romanu tvoja junakinja duhovito kaže – sveučilišni profesori bi putovanje svijetom u smislu edukacije nazvali sabbatical, a u mojem realnom sektoru se ono zove neodgovornost. Pa ipak, činjenica je da si sve zemlje o kojima si pisala – od Egipta, Turske, Italije, Grčke, Malte – doista i posjetila. Koja ti se lokacija najlakše pretvorila u priču i jesi li u nekoj doživjela ono što i Flaubert u Egiptu – godinama se zanosio, sanjao, idealizirao, a onda ga je poklopio val realnosti?
Val realnosti gotovo je neizbježan, a zove se masovni turizam. Dok u filmovima gledamo čarobno lijepe gradove, trgove u sumrak, diskretno rasvijetljene crkve, divne slike u muzejima, u stvarnosti ih nalazimo zatrpane ljudima, nekad i neosvojive zbog pretjeranih gužvi. Ući u neku od povijesnih znamenitosti postaje pothvatom, s unaprijed kupljenim kartama, s kodovima koji potvrđuju vašu vjerodostojnost, s vremenskim odsječcima u kojima morate biti na ulazu…Tako da je gotovo neizbježno pitati se više puta na dan dok ste na nekoj čudesnoj destinaciji “što mi je sve to trebalo?” I dok je gotovo opće mjesto da humanističko obrazovanje, nekoć temelj svake edukacije polako odumire, da ljuti čitaju sve manje, zanimaju se za povijest, umjetnost i ljepotu općenito sve manje, ispred Louvrea, Ufizzija ili pred Pompejima, u beskrajnim redovima za baziliku svetog Petra u Rimu ili pred katedralom u Sieni reklo bi se da oceani ljudi i dalje žele svoj komadić ljepote, svojeg Michelangela, svoju Boticellijevu Veneru ili svoju ograđenu Mona Lizu, koja se već dugo gleda s pristojne udaljenosti, u društvu više tuceta sretnika koji su joj se s vama uopće uspjeli približiti. To je prilično otrežnjavajuće, ta kratka putovanja ispunjena beskrajnim klikovima mobitelima, dok za duga putovanja na kakva su išli mladići iz boljih obitelji tijekom 18. i 19. stoljeća i boravili mjesecima u Firenzi ili Veneciji, Istanbulu ili Kairu danas većina nema ni vremena niti novaca. Na takvom dugom putovanju sigurno biste svladali prečace, otkrili tajna mjesta za koja nitko ne zna i ljepote koje čekaju samo vas. U modelu “City Break” to je gotovo nemoguće, no ipak je ljepše nešto doživjeti makar na kratko, makar u masi drugih znatiželjnika, nego ne doživjeti uopće. Romantična Firenca iz Merchant Ivoryjeve “Sobe s pogledom” definitivno je nedohvatna, što ne znači da ne možemo uživati u njoj, naravno, “naoružani strpljenjem”, kako se rado kaže i na radiju za jutarnjih prometnih gužvi.
Postoji li nešto što si doživjela na putovanjima, a što bi nazvala Milanin sindrom?
Kako su moja putovanja uglavnom kratka, obavezno na mjestu na kojem se nađem kupim poneku povijesno-putopisnu knjigu, kako bih po povratku još dugo boravila u tom gradu, na tom otoku, u toj kulturi. Knjige s kojima se vraćam s putovanja omogućuju mi da se ono produži s nekoliko dana na više mjeseci, pa često upoznam grad/mjesto/otok tek nakon što sam bila u njemu. Dobar je primjer toga knjiga Ian Morris “Trieste, or Meaning of Nowhere”, koja me navela da se zaljubim u Trst, za kojeg sam mislila da ga zaista dobro poznajem.
Galatea kaže da ju je monografija Watteaua inicirala u sanjarenje jer je razvila sklonost prema kitnjastom francuskom dvorskom slikarstvu, prema razigranom razmaženom bijegu, zaklapanju očiju pred bilo čim grubim, ružnim, stvarnim. Koliko knjige koje čitamo i njihovi imaginarni svjetovi utječu na našu percepciju stvarnosti?
Sama ideja da je stvarnost nešto grubo, a ne nešto nježno pomalo je proizvoljna. Da bi nešto bilo stvarno, ne mora biti grubo ni surovo. Rado se kaže “surova stvarnost”, što ne znači da u stvarnosti nema nježnih trenutaka. Rano sam se, još u pubertetu, zaljubila u japansku haiku-poeziju, gdje pjesnici iz davnina slave trešnjin cvat, pjev ptice u vrtu ili žablji skok u ribnjak, kao da posvuda oko njih ne vladaju krvavi dvorski prevrati i zveket mačeva. I jedno i drugo podjednako je stvarno. Idila kao koncept postoji u čovjeku oduvijek i koliko god nas povijest demantirala, jednim dijelom sebe uvijek joj težimo. I što je život brži, sve češće se uhvatimo kako sanjarimo o sporosti, kako je Kundera nazvao jedan od svojih kasnijih romana. Francusko dvorsko slikarstvo, Watteau i Fragonard, čisti je eskapizam, odrasli se ljudi u bajkovitim vrtovima ponašaju poput djece, iza leđa im reži revolucija i vrebaju ih masovna pogubljena na giljotini, no to ne umanjuje čaroliju tih slika i nevjerojatan dar ljudi koji su ih slikali. Stojeći pred nekim Watteauovom platnom, kao što je “Iskrcavanje na Kiteru” (Kitera je Venerin otok ljubavi), čovjek se može izgubiti meditirajući o sreći i miru kojim slika odiše. Možda zato u romanu interveniram u tu sliku malo nasilnijim, premda erotskim prizorom, gdje Galatea doista bude nimfa, a ne žena.
I za kraj, možeš li nam odati koja te knjiga oduševila na način da si poželjela da nestanu granice između imaginarnog i stvarnog?
Oni uz koje sam zavoljela književnost voljeli su se igrati granicama stvarnog i nestvarnog: Garcia Marquez sa svojim ljepoticama što se uzdižu u nebo, Marcel Proust sa svojim pjesničkim opisima beskrajno dosadnih soareja pariške aristokracije, Marguerite Duras koja je od Prousta naučila da čitatelja treba zbuniti tankim granicama između “mene” i “pripovjedača”. Priča li nam o nečemu sama Duras, jer “Brana na Pacifiku” i “Ljubavnik” njezine su osobne ispovijesti, ili su to ipak djela fikcije? Je li Proustov “Marcel” on sam ili njegov glavni junak? Romani negiraju zakone fizike, prolaze kroz vremenske petlje, otključavaju druge dimenzije: time se možda najbolje igra Haruki Murakami – osobito sam sklona njegovom romanu “Ubojstvo komendatora.” Pisanje štujem kao čistu vatoovsko-fragonarovsku ljepotu, a od hrvatskih književnika upravo zbog stila najviše volim “viškog Voltairea” Ranka Marinkovića, Matka Peića, “požeškog đaka” i naravno, Antuna Gustava Matoša, kojeg sam usporedila s Proustom u knjizi “Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima”. Pisac za mene nije samo čovjek koji ima priču, nego onaj tko je zna napisati. Kako bi Marinković rekao: “Pisac je njegov stil”. Knjige su za mene čarobni predmeti koji nam otključavaju neke druge dimenzije, neovisno o tome bile one magično-realistične ili pripadaju nekom drugom žanru. Jer bez mogućnosti sklanjanja u neku tajnu prostoriju, bijega kroz prostor ili vrijeme, leta balonom nad piramidama, što je doživio moj prijatelj, a ja o tome često sanjarim, život bi bio prilično dosadan.
Fotografije: Milana Vuković Runjić privatni arhiv; Canva i Unaplash+
