Život kao neprestana potraga

MOONAGE DAYDREAM: Psihodeličan dokumentarac koji vas vodi na putovanje svemirom Davida Bowieja

Aleksandra Orlić
12.01.2024.

Zaboravite na sve ono što ste znali o klasičnim dokumentarcima i slobodno se odvežite, jer krećemo na fascinantno putovanje svemirom Davida Bowieja

Malo je tekstova koje nisam uspjela ili htjela napisati, no i danas se sjećam praznog ekrana u koji sam gledala tog 10. siječnja 2016. kada sam u jutarnjim satima saznala tužnu vijest da je umro David Bowie. Ne samo da je zemlja ostala bez svojeg najdražeg Svemirca nego me ulovila i panika kako ću u pet minuta napisati nekrolog za web izdanje. Ta je li uopće moguće u svega nekoliko rečenica obuhvatiti cijeli njegov svemir i sve verzije njegovih alter-ega? I kako uopće proniknuti u jednog od najslojevitijih umjetnika svih vremena koji se svim silama trudio pobjeći od svih vremenskih i prostornih stega i pravila.

Psihodelična odiseja ‘Moonage Daydream”

Izgleda da nisam bila jedina koja je od Bowieja tražila odgovore za svoj prazan ekran jer sa sličnim se problemom morao suočiti i Brett Morgen, Oscarom i Emmyjem ovjenčani filmaš koji je nakon Davidove smrti dobio pristup bogatoj arhivi umjetnika, uključujući obiman katalog do sada neviđenih snimki, osobnu zbirku umjetnina i poezije. I trebale su proći četiri godine da Brett donekle uspije proniknuti u Davidov svijet te da sve ono što je na tom putu čuo, ugledao, osjetio naposljetku pretvori u svoj film.

Rezultat je fantastičan dokumentarac “Moonage Daydream” (HBO) ili je bolje reći psihodelična odiseja koja nas vodi u Bowiejev svemir. Nema tu puno kadrova s glazbenim kritičarima i kroničarima, infografika niti vremeplova, samo Bowiejev glas, glazba, slike, njegova najdublja razmišljanja te čista psihodelija i igra stvaranja. Nije čudo da je ovaj dokumentarac premijerno prikazan u rujnu prošle godine igrao isključivo u IMAX kinima te da prve kadrove otvara upravo Bowiejevo obraćanje svemiru koje mu treba dati odgovore na sva pitanja koja ga muče.

Paničan strah od toga da će postati statičan astronaut

Na primjer – kako se nositi sa svakodnevnim kaosom i ne dopustiti mu da te pretvori u nekog ‘statičnog astronauta’? Je li Bog doista energija? Zašto se sve na svijetu neprestano mijenja i je li moguće uz pomoć umjetnosti potražiti neke rupe u vremenu i prostoru, neka skrivena mjesta koja će nam pružiti dovoljno uvida i utjehe? I ne manje bitno – može li čovjek koji neprestano mijenja prebivališta i nigdje se ne želi skrasiti, jer se učestalo izlaže novim iskustvima izgraditi nešto kao svoj unutarnji svemir, koji će na kraju pozitivno utjecati i na svoju okolinu?

Ja sam generalist i kolekcionar osobnosti

Puno je to važnih i teških pitanja, pogotovo za mladog dječaka koji je na svoju odiseju startao iz predgrađa Brixtona, a od najranijih dana je strahovao od duševnih bolesti i da će završiti u bolnici kao njegov stariji polubrat koji je bolovao od shizofrenije. No Bowie je pronašao način kako da se nosi s bujicom zanimljivih misli i nestalnih osjećaja te kako da ih pretvori u terapiju.

“Puno je to opreme koju morate staviti na sebe da biste se izrazili”, provocira lagano novinar Davida koji sjedi u studiju u drečavo žutom kostimu s narančastom kosom i previše šminke. No Bowie je već izrađen kao umjetnik, ima na sebi štit Ziggyja Stardusta, a i svoje vjerne sljedbenike pa se doslovce može reći da mu novinar ne može ništa jer on je, eto, na drugom nivou pa tako na sljedeće pitanje kakve to cipele nosi (vrtoglavo visoke platforma štikle) – muške ili ženske, David zafrkantski odgovara kao da je ispao iz ‘Letećeg cirkusa Montyja Pythona’ – “Pa to su cipelne cipele, ludice!”

Kako je 21. stoljeće počelo u sedamdesetima

Poigravanje fluidnim identitetima, smjelo prkošenje pravilima, zaobilaženje centra i svega onoga što se zove mainstream, hrabro hodanje na liniji zabranjenog te neprestana potraga za smislom života– sve su to bila Bowiejeva pravila igre koja je neprestano gradio, rastavljao pa ponovo sastavljao tako da danas slobodno možemo reći da je 21. stoljeće ipak počelo nešto ranije – početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I to s Bowiejem.

Ulazak u duboke vode

Pa kako mu je to sve samo uspijevalo? Možda se ključ njegove tajne krije i u tome što se nije volio definirati pa čak niti skrasiti nečim što zovemo kupovinom vlastitog stana jer je volio da mu cijeli svijet bude dom. Uostalom, za sebe je govorio da je po struci generalist ili kolekcionar osobnosti, a da prilikom stvaranja u svojim pjesmama pokušava uhvatiti duh godine. A čim bi primijetio da se počinje ponavljati ili da je iscrpio temu ili formalni jezik, hrabro bi se bacao u more. “Jer, jedno je sigurno – ako osjećaš da si na sigurnom terenu, trebaš se maknuti i ući malo dublje u vodu. Tek tako da ne osjetiš više dno pod stopalima“, govorio je Bowie.

Predivan kaos i fragmenti

On je primjerice u osamdesetima otišao u Los Angeles, grad koji je prezirao jer ga je zanimalo kako će se on odraziti na njegovo stvaralaštvo. A kada se našao na vrhu popularnosti, odlučio se preseliti u podijeljeni Berlin, kako Bowie kaže – ‘u to vrijeme, najmračniji od svih gradova’ i to prije svega zato što Berlin nije previše mario za sav taj američki glamur i popularnost pa je vrlo slobodno počeo eksperimentirati s novim glazbenim stilovima. U Berlinu su na tragu unutarnje struje svijesti i improvizacije nastale neke od njegovih najboljih pjesama, a podijeljeni grad je poslužio kao inspiracija za broje autoportrete koji tematiziraju osjećaje izolacije, a koje nikada nije izlagao nego ih je zadržao kao svoju intimu. Pa zašto bi i trebao kada je sam sebe koristio kao neku vrstu platna za slikanje.

Ljubav kao zaseban svemir

No ono daleko najbitnije je to da je u Berlinu David Bowie postao svjestan da svijet funkcionira u fragmentima koje percipiramo svojim umom kao pregršt zvijezda u svemiru. I odjednom su svi ti leteći dijelovi i sjajni komadići koje doživljavamo u hodu – bilo kao dio pjesme, rečenice, komadić jumbo plakata, sav taj zastrašujući, ali i predivan kaos dobili neki dublji smisao. Pogotovo kada je u 45. godini shvatio da se ne treba bojati ljubavi i osjećaja prema drugima te da put iz izolacije te skidanje onog teškog odijela astronauta otvara neki posve novi svemir. Samo se treba prepustiti i uživati u letu životom.

Fotografije: Moonage Daydream, HBO

Pročitaj više

Venecija je uvijek dobra ideja, a sve do jeseni pravi je raj za ljubitelje umjetnosti. Naime, Bijenale umjetnosti po 60. put došao je u jedan od najljepših svjetskih gradova – Veneciju. Traje do 24. studenog 2024., a umjetnički direktor ove impozantne postave, Adriano Pedrosa, predstavlja izložbu pod nazivom “Stranieri Ovunque – Stranci posvuda”. 60. Bijenale […]

Kad ste zadnji put posjetili Leipzig, Pariz, Madrid, Berlin ili Beč? I kako birate svoje destinacije? Sigurno imate više svojih kriterija baš kao i ja. Trenutno se veselim city breaku u Beču gdje ću vjerojatno posjetiti Albertinu ili Hundertwasser i, naravno, uživati u atmosferi grada. No sada vam donosim nekoliko sjajnih prijedloga izložbi koje će vas nadam se inspirirati za vaše sljedeće putovanje.

BOOTYLICIOUS:

Kako se najsnažniji mišić na našem tijelu koji je godinama bio korišten za zabavu, seksualizaciju, ponižavanje i vrijeđanje drugih, u zadnje vrijeme prometnuo u simbol otpora i osnaživanja, otkriva nam Heather Radke, autorica knjige ‘Butts: A Backstory’

Kako su se Sinéad O’Connor, Michael Hutchence i George Michael usprotivili svojim izdavačkim kućama i izborili za svoj autentičan glas, bilo da su željeli progovarati o umjetničkim slobodama, društvenim nepravdama, kritizirati glazbenu industriju i društvo, razvrgnuti nepovoljne ugovore ili otkriti nove glazbene stilove

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.