Je li talijanska umjetnica Vanessa Beecroft bila daleko ispred svoga vremena kada je prije dvadesetak godina prva počela izvoditi performanse s golim ženama u kojima su modeli zauzimali umjetne, neprirodne i ukočene poze nalik lutkama, a čime je prva hrabro progovorila o ženskim stereotipovima koje su nam nametali društvo i mediji, o poremećajima u prehrani i onome što će se danas zvati body positivity? Jer rad koji je bio dobro poznat ljubiteljima suvremene umjetnosti nije baš došao do masa i trebale su proći godine prije nego što su umjetnicu otkrili Kanye West i Kim Kardashian koji su bili toliko oduševljeni kombinacijom njene estetike i društveno angažirane umjetnosti da su joj ponudili suradnju.
Brak između mode, umjetnosti i pop kulture
Izgleda da se slična priča ponavlja i sa sjajnom talijanskom umjetnicom Elenom Bellantoni, a kojoj je upravo Diorova revija na Pariškom tjednu mode dala vidljivost. Uostalom, Diorova dizajnerica Maria Grazia Chiuri je odavno poznata po tome što godinama istražuje veze između ljudskog tijela i mode, ženstvenosti i feminizma. A koja bi umjetnica bolje od Elene stvorila kontrast s Diorovom posljednjom kolekcijom koja je inspirirana tim ‘strašnim ženama’ sa supermoćima, koje smo nekada zvali vještice.
I dok su pistom hodale manekenke u odjeći koja izgleda kao da je stvorena u noćima punog mjeseca, u ‘vještičjim cipelicama’ na remenčiće, u balonerima s uzorcima suza i tragovima izgaranja, a svako malo bi negdje ugledali i cvjetove zla, ljekovito bilje i fantastična stvorenja – u pozadini se odvijala žestoka borba sa ženskim predrasudama, seksističkim slikama te društveno angažiranim porukama.
Riječ je o imerzivnom umjetničkom djelu i video instalaciji sastavljenoj od LED zaslona visokih 7 metara pod naziva NOT HER u kojem se umjetnica poželjela obračunati sa stereotipovima o ženama i porukama kakvim nas godinama doslovce bombardiraju. I to na način da sama uđe u kožu ženskih modela.
Od 2015. godine, pod nazivom “The Highlighter”, umjetnica je prikupljala razne slike te proučavala seksističko oglašavanje od stereotipova savršene kućanice tzv. ‘žena-anđela’ iz četrdesetih i pedesetih, preko oglasa iz šezdesetih koji često prikazuju ‘žene-lutke’ podređene muškom pogledu kamere preko pokušaja emancipacije iz sedamdesetiih pa sve do eksplicitnijih prikaza seksističkih tijela i jezika iz osamdesetih te početka tisućljeća.
“Ukratko, to je mješavina više od 400 oglasa koji prikazuju evoluciju uloge žene. Maria Grazia vidjela je dio tog materijala, serigrafije na kojima sam preinačila stare oglase dodajući im tragove roza i žute boje, što je i dovelo do radnog naziva “Highlighter”, jer sam koristila boje koje podsjećaju na markere iz škole. No, te reklame se nisu mogle koristiti za reviju, jer su bile pod različitim autorskim pravima, pa sam predložila da ih rekonstruiram. Konkretno, upustila sam se u ulogu reklamnih stručnjaka iz prošlosti te stvorila lažne reklame.
Sve slike koje su prikazane tijekom revije u Parizu su kolaži koje sam napravila koristeći vlastite fotografije, a to znači da sam u isto vrijeme i glavna protagonistica i izvođačica, a njih sam nadopunila crtežima, predmetima i drugim likovima koji slici daju širi kontekst. A svaki od 24 fotografska kolaža je popraćen porukom. Prvi prikazuju trenutno stanje, prošlost i sadašnjost, dok drugi nude reakciju koja se pretvara u korak naprijed, u stav “NOT HER”. pojasnila je koncept Elena za talijanski Vogue.
Cilj je prekinuti semantičku mrežu u koju je žensko tijelo predugo bilo zatočeno. Stoga je moja pozicija iz koje nastupam – NOT HER”, izjavila je Elena
Iako će neki sada možda reći da njeni radovi podsjećaju na one Sanje Iveković, Barbare Kruger i Cindy Sherman, činjenica je da ponavljanja starog gradiva nikada nije previše. Stoga, s velikim zanimanjem očekujemo i Eleninu knjigu “Passing Words. Artistic practice as semantics of existence” koju je prošli tjedan objavila izdavačka kuća Castelvecchi. “To nije katalog, već autoetnografija putem koje pokušavam razmotriti važna križanja između mog osobnog života i mojeg umjetničkog izražavanja”.
Elena Bellantoni, rođena 1975. godine, diplomirala je suvremenu povijest umjetnosti na Sveučilištu Sapienza, a nakon desetogodišnjeg boravka u Berlinu koji je najviše formirao njezinu karijeru, umjetnica je kasnije završila i drugi studij na University of the Arts London (UAL). Danas Elena živi i radi u Rimu, podijeljena između svog ateljea i poučavanja, a u fokusu njenih multimedijalnih radova satkanih od akcije, dokumentacije, videa, skulptura, crteža i tinte jesu razmišljanja o tijelu, jeziku te poziciji žene. Kako stvari stoje, talijanske umjetnice i dizajnerice hrabro progovaraju o ženskim temama, a i Elena Ferrante može biti sretna što je dobila dostojnu nasljednicu na polju vizualnih umjetnosti.
Fotografije: Elena Bellantoni
