Kada je 2011. godine Lana Del Rey objavila pjesmu ‘Video Games’ u kojoj bolećivim glasom na rubu snage pjeva o tome kako provodi dane dok čezne za ljubavlju – uz biljar, pikado i videoigre, nije ni slutila kako je dobro opisala stvarnost u kojoj danas živimo ili, kako to lijepo kaže talijanski pisac Alessandro Baricco u svojoj novoj knjizi ‘The Game’ – stvarnost na dvostruki pogon. Jedno srce koje kuca snažno u svijetu stvarnosti i brije na stolni nogomet i pikado, a drugo koje pulsira u digitalnim svjetovima i ne može se odlijepiti od videoigrica. A kako stvari sada stoje, izgleda da ovo elektronsko srce sve više boji našu realnost, namećući pri tome neka nova pravila igre kao što su brzina, dematerijalizacija, površnost kao nova dubina, ukidanje beskonačnosti, postistine kao nove definicije istine, masovni individualizam, aerodinamičan storytelling, lakoća igre. Ukratko, život krojen prema pravilima videoigrica.
Google kao Marco Polo
U redu, vijest da živimo u digitalno doba i nije neka novost jer stara je barem pedesetak godina, no čini se da se teme digitalizacije trebao prihvatiti Alessandro Baricco, talijanski pisac, filozof, dramatičar i redatelj, ne bi li je tako slikovito i emotivno dočarao poput preciznog kartografa i putopisca pa da imamo dojam da ponovno kao Marco Polo otkrivamo nove zemlje, običaje, ljude, s tim da se oni sada zovu World Wide Web, linkovi, tražilice, aplikacije, oblaci. Uostalom, što je drugo bio prvi browser Mosaic nego vrsta kruzera, Yahoo prvo mjesto s popisanim rutama, a Google prvi zemljovid koji je trasirao cijeli svijet i popisao sva važna mjesta koja vrijedi posjetiti, a mi smjeli surferi koji su toliko ushićeni mogućnošću slobodnog i besplatnog kretanja. Ok, suzdržat ćemo se od usporedbe da su influenceri neka vrsta misionara koji svijetom pronose nove stilove života.
Knjiga se zapravo trebala zvati ‘Živjeli barbari’
S druge strane, Alessandru je vjerojatno dojadilo slušati sve te silne jadikovke o digitalnim barbarima, kako je nekad bilo bolje, kako je digitalizacija ukrala čovjeku dušu i kako je samo pitanje vremena kada će nas zamijeniti umjetna inteligencija. Stoga je poželio napisati knjigu koja će i više nego zorno dokazati da je digitalizacija prije svega mentalna revolucija i da ju je pokrenuo čovjek kada se našao na određenom stupnju razvoja da je jednostavno poželio izaći iz starog sustava razmišljanja i djelovanja – svojevrsne tamnice 20. stoljeća. ‘Jer nemojmo se zavaravati’, piše Baricco. ‘Prošlo stoljeće nije samo Proust’, kaže Baricco, ‘nego i dva strašna rata u kojem su stradali milijuni ljudi.’
Aparnet (nije tipfeler) za bolji i pravedniji svijet bez granica
Stoga začetke novog poretka svijeta i digitalne pobune koja je prvi put u povijesti proizašla iz umova inženjera, bez neke ideologije, stranki i dogmi, Baricco pronalazi u šezdesetim godinama u kontrakulturi San Francisca, djeci cvijeća i hakerima koji su (kada nisu brijala na slobodnu ljubav i druga stanja svijesti) vrijedno kao svi inženjeri radili na projektu kako povezati par kompjutera u zatvoren sistem. Ok, priznajemo da je prva ideja interneta rođena iz paranoičnih američkih fantazija i želje da se spriječi ruska špijunaža i da se prainternet pomalo nespretno zvao – apartnet. No kada su se izuma dohvatili ostali genijalni i slobodni umovi, rodila se prva ideja da bi digitalizacija trebala omogućiti bolji, pravedniji i mirniji svijet bez strogih granica. I to onaj u kojem se prije svega ukidaju elite i izbacuju posrednici.
Izbaciti elitu i posrednike. ASAP!
Što će ti poštar kada imaš e-mail (otkriven 1971.)? Što će ti putovanje busom na susjedno sveučilište kada imaš internet (rođen 1974.)? Što će ti sve knjige ovoga svijeta na policama kada imaš World Wide Web (stvoren 1991. i nikako ga ne brkati s internetom)? Što će ti igralište kada imaš PlayStation (1994.)? Što će ti stručnjak do kojeg ne možeš doći jer nemaš para za bus do Oxforda kada imaš Wikipediju (2001.)? Što će ti taksi kada imaš Uber (2009.)? Molimo nastavite niz, no prije toga dopustite da podsjetimo na jednu važnu činjenicu, a to je ideja da je digitalna revolucija dijete mentalne revolucije, a ne obrnuto. Za one koji se i dalje pitaju koja je razlika između interneta i World Wide Weba reći ćemo samo ovo – internetom putuju mailovi kao u dobra stara vremena roba kočijom, a www bespućima se prvi put slobodno kreće čovjek, sretan što je, malo za promjenu, sada on u centru pažnje.
Prva digitalna kopija na LinkedInu: ‘E, je li netko slobodan za golf?’
Ok, sve je to divno i krasno, no što je s tim obećanjima da će nam svijet biti poput videoigrice? Samo polako! Treba pričekati godinu 1998. kada je manje više završena sva važna infrastruktura digitalizacije i kada je hiperčovjek lagano postao svjestan da nam je web doslovce ponudio kopiju svijeta. Pa kada je već moguće sve stvari koje volimo komprimirati – od glazbe, filmske vrpce, televizije, što isto ne bismo napravili i s našim identitetima, pitali su se ljudi koji su 2002. izumili LinkedIn i zapravo prvi stavili na net svoju digitalnu kopiju. Nemojte nikome reći, ali prvotna ideja ekipe koja je smislila LinkedIn nije bilo poslovno povezivanje i hvalisanje bez granica nego su se ljudi htjeli povezati prema hobijima i naprosto naći nekoga tko je slobodan za golf nedjeljom.
Adele u šoku: Zar stvarni svijet zna za onaj digitalni?!
A jedna od prvih svjedokinja da doista postoje dva paralelna svijeta bila je, tada nepoznata pjevačica Adele koja je 2003. postavila na MySpace nekoliko svojih pjesama, a kada su one postigle vrtoglav uspjeh i kada su joj se javili iz izdavačke kuće i ponudili ugovor, ona nije mogla vjerovati da se i stvarni svijet zanima za onaj digitalni. Ostalo je povijest, jer 2004. se pojavio Facebook, a godinu kasnije Flickr, društvena mreža koja je bila malo više šik, jer je iza nje stajala ideja da se ljudi jednostavno predstavljaju kroz pogled. Zamislite recimo da odete na party i uzmete samo nekoliko reprezentativnih fotki, a doma zaboravite na sve vaše mane, jezičavost, naprasitu narav, masnu kosu, sklonost pretjeranoj konzumaciji alkohola…
Caterina Fake, jedna od osnivačica Flickra i jedna od rijetkih žena koja je sudjelovala u digitalnoj revoluciji i zato je spominjemo – u želji da će se ta neravnoteža čim prije ispraviti.
Kako spojiti svijet i onosvijet
Naravno da je nemali broj ljudi ostao u čudu kada bi nekoga koga je prvi put upoznao na društvenim mrežama sreo i u stvarnosti, a slika se ne bi poklapala, no iskreno, koga briga! Već smo odavno shvatili da postoji svijet kao što postoji i onosvijet te da ta dva organizma odsad funkcioniraju, ako ne kao jedno, onda barem kao rak i moruzgva. Jer ako se čovjek prošlosti najkraće mogao opisati kao ‘čovjek-konj-mač’, mi iz 21. stoljeća smo već odavno prigrlili onaj opis ‘čovjek-tipka-zaslon’ te se naprosto uz par poteza prstom prešaltavamo iz jednog identiteta u drugi.
Jeste li znali da je prvi smartphone izumljen 1994. godine, ali šest mjeseci kasnije povučen je s tržišta jer očito nismo bili spremni za njega.
Videoigrica Space Invaders kao pramajka svih gadgeta i programa
I nije bitno kada ste i kako prvi put upoznali taj divan apstraktni digitalni svijet sazdan od brojeva u kojemu nema težine, nema trenja, a doslovce ni granica, nego samo prelaziš s nivoa na nivo, ako ti se posreći dobivaš i bodove jer, prema Bariccovoj teoriji, sve te divne tehnologije mogu se povezati s prvom videoigricom iz 1978. Space Invaders koja je postavila temelje svim današnjim pravilima i sistema kako rade gadgeti. I doista! Što su drugi emojiji i lajkovi nego neka vrsta bodova koje osvajaš?
Kako je površina postala nova dubina
No prava revolucija i konačni prelazak u svijet koji funkcionira kao igra dogodit će se tek 2007. kada će na pozornicu izaći Steve Jobs kako bi predstavio iPhone. Čovjek koji je doslovce ukinuo suvišne tipke i sve ih sveo samo na jednu. Vizionar koji nam je prodao priču o lakoći postojanja te prije svega o igri i zabavi. A na kraju zabio i zadnji gol jer je i doslovno izokrenuo cijeli svijet i površinu proglasio novom dubinom. Jer ako je nekada vrijedilo ono pravilo – ako želiš spoznati neku važnu istinu, moraš duboko zaroniti i kopati ne bi li nešto shvatio jer na površini nema ničega, Steve Jobs je sve važne stvari u obliku stylish ikonica postavio na elegantan ekran, a sve ono što ni sami ne razumijemo duboko zakopao na mjesto za koje i ne znamo da postoji.
Definitivno ukidanje beskonačnosti
Neće trebati dugo dok ne poželimo ukinuti i beskonačnost. Taj divan apstraktan pojam tako drag romantičarima koji je izazivao sjetu i melankoliju vrlo će brzo postati pomalo gotovo dokinut jer, eto, Spotifya koji nudi vraški dobar deal. Za samo 9,99 eura mjesečno, evo ti sva glazba ovog svijeta. No ako si više knjiški tip, evo ti Amazon pa možeš birati između svih knjiga ovoga svijeta. Sve je to super, no s kim ćeš slušati ili sherati romantičnu mjuzu ili citate?
Nema frke, evo ti Tinder pa nemoj reći da možeš birati samo između susjeda, šefa i bivšeg. Biraš između svih živih frajera i cura. A ako si kao stari romantičari opsjednut putovanjima i novim, uzbudljivim krajolicima, eto ti Cloud pa možeš svijetom hodati bez prtljage koja te vjerno prati kao olujni oblaci. Shvatili ste, odjednom se više nismo zadovoljavali samo komadićima stvarnosti već smo htjeli baš SVE. Doći do kraja svijeta, do kraja igrice, do kraja serije (nemojte nam molim vas reći da producenti nemaju pojma kako će završiti 10. sezona jer to nećemo dobro podnijeti).
Za nuspojave molimo da kontaktirate…
I, gdje je u tome caka? Kada dolazimo do mentalnih bolesti, ovisnosti o tehnologijama, kako smo zbog brzine žrtvovali kvalitetu i oštru sliku te napad konzervativaca koji bi najradije srušili The Game i sve vratili na početne postavke – od Trumpa do Brexita? Umjetnu inteligenciju koja će nas navodno istrijebiti i da ne spominjemo. I zašto dovraga nitko više ne spominje dušu koja je zgibala negdje kao što na Snapchatu nestaju svi tragovi nakon 24 sata?
Ok, nitko nije nikada tvrdio, pa tako ni Baricco, da svi sistemi, posebice oni stari više od četrdeset godina nemaju svoje bugove i nedostatke, od onoga da je svijet u strahu od digitalizacije, pretjerane slobode i individualnosti poželio i fizički podizati zidove, osnivati desničarske stranke, hakirati sistem iznutra do toga da se dogodio fenomen masovnog egoizma (svaka šuša ima mišljenje koje strastveno iznosi na svim dostupnim društvenim mrežama). Plus spoznaja da su nove elite zamijenile one stare i potajno se udružuju stvarajući neka nova carstva. Kao i ona bojazan da je u posljednje vrijeme sve teže razlikovati što je istina, što laž, a što efektna teorija urote jer nam i laži serviraju kao postistine (guglajte slučajeve Colina Powella i Lancea Armstronga).
U potrazi za dobrom starom dušom
A što se tiče same duše, naravno da je nismo trampili za sve ove blagodati. Naime, uspoređujući neke drage stvari iz analognog i digitalnog svijeta, kao što je recimo iskustvo gledanja filmova, Baricco je došao do zaključka da smo putem možda doista izgubili onaj drhtaj i onu naznaku nepravilnosti, slučaja, slutnje (nazovite to kako želite). Uostalom, dovoljno je usporediti filmsku vrpcu i digitalni film te obratiti pažnju na rub koji više ne drhti i kao da nije živ. No dobra je vijest da i onaj drhtaj o kojem tako sjetno pjeva Lana Del Rey da nas duša boli doista možemo pronaći i u digitalnom svijetu, baš kao i dobar stari storytelling poznat još iz pećinskih dana te sve ono što smo tražili u svijetu mašte, umjetnosti i kreativnosti, ali samo ako prihvatimo nova pravila igre, brzinu i lakoću postojanja te se otisnemo na put otkrića – i to bez zadrške.
P. S. Aplikacija ‘kako pronaći dušu u digitalnom svijetu’ do pisanja ovog članka još nije postojala. Molimo da za potrebe vaše intime konzultirate svoje dobro srce iz stvarnog svijeta ili pročitate ovu sjajnu knjigu, a posebice poglavlje naslovljeno ‘poslijeiskustveno’.
Video: Canva
