razgovor s umjetnikom

O UMJETNOSTI U SVIJETU UMJETNE INTELIGENCIJE I 20 GODINA NA ART SCENI: Kristianu Kožulu postavili smo ne baš laka pitanja

Kristina Stakor
02.07.2023.

O razlikama između Zagreba i New Yorka iz perspektive umjetnika, obljetnicama i ulozi umjetnika danas razgovarali smo s Kristianom Kožulom čija se velika izložba otvara u Laubi 07. srpnja

Zlatne striperske platforme i bikini prekriveni sitnim čavlićima, invalidska kolica oblijepljena mozaikom ogledalaca poput disko kugle, kolijevka s lancima neki su od radova koji su u ranim fazama karijere Kristiana Kožula spajali glamur, užitak, bol, provokaciju, camp i supkulturu, navodeći nas da se uživimo u ulogu tijela kojeg u tim radovima nema.

Danas, njegov pristup izgleda drugačije, apstrahirajući tjelesno, sugerirajući antropomorfne forme, koje djeluju zazorno… Koje su to sve različite teme kojima se bavio i koje ga okupiraju u zadnje vrijeme te što uopće znači biti umjetnik danas, razgovarali smo s Kristianom Kožulom povodom otvorenja izložbe „Recollections“ u Laubi kojom obilježava 20-godišnjicu stvaralaštva.

U petak se u Laubi otvara tvoja samostalna izložba „Rekolekcije“, svojevrsna retrospektiva koja se osvrće na 20 godina stvaralaštva. Kakav je osjećaj stvoriti takav opus da se već može govoriti o retrospektivi?

Podosta zastrašujuć, ali nimalo poput tridesetogodišnjice mature…

Iskreno, lakše mi je razmišljati o ovoj izložbi kao o svojevrsnoj korektivnoj točci, trenutku u kojem mogu mirno razmisliti o smjeru u kojem dalje želim raditi. Retrospektive zvuče vrlo konačno, poput zaključnih statističkih izvještaja kojima završavamo projekte. Ili u najboljem slučaju objedinjujemo rezultate i dajemo im konačni kontekst kroz koji želimo da se određeni opus čita u budućnosti. U skladu sa svim pravilima krize srednjih godina, pokušat ću izbjeći svaki oblik sučeljavanja s konačnošću…

discoware kristian kožul
Discoware / Wheelchair, 2003, Foto: Ivica Marić

Najava izložbe otkriva da je postav zamišljen kao pejzaž skulptura – što to znači i zašto baš takav postav?

Činilo se najprirodnije proizvesti svojevrsni timeline u kojem će radovi biti prikazani kao međuzavisna cjelina. Ne izdvajati pojedinačne radove kao nezavisne entitete, već ih predstaviti kao dio kontinuiteta. Čak pritom namjerno degradirajući njihovu individualnu važnost unutar cjelokupnog prikaza. Siguran sam da bi na to pitanje daleko elokventniji odgovor dali autori postava Damir Gamulin i Antun Sevšek!

Školovao si se u Zagrebu i u Düsseldorfu (u klasi Jannisa Kounellisa), pa zatim u New Yorku. Koje su razlike u pristupu edukaciji, ali i samoj umjetničkoj produkciji u tim centrima?

Vidim – samo lagana pitanja! Jako je nezahvalno olako uspoređivati sisteme rada različitih institucija.

Većina studenta upisuje ALU u Zagrebu nakon završene srednje škole, dok je prosječna starost studenta na Kunstakademie Düsseldorf oko 25 godina. Samim time su očekivanja studenata, rad profesora i sistem rada dramatično različiti. Čini mi se ipak da bilo kako institucija pokušala strukturirati formiranje umjetnika, na kraju je on sam odgovoran i obavezan na neki način formirati svoj vlastiti kurikulum i definirati u konačnici vlastiti rad.

Što se umjetničke produkcije tiče, ona je uvijek u potpunosti ovisna o mogućnostima tržišta i teško je zamisliti mjesto na kojem će ona biti bogatija i raznovrsnija od New Yorka. Ne znam postoji li bolji način da se ona opiše nego – nepreglednom. Ne bih se čak ni usudio uspoređivati takvo okruženje s nijednim drugim, jer naprosto količina ambicije, borbe za pažnjom i histerije nadanja, pretvara svaku drugu sredinu u vrlo opuštajući centar smirenosti.

kristian kožul balkanska zvona
Balkanska zvona, foto: press

Koja je najvažnija lekcija koju si naučio u (histeričnom) art ozračju New Yorka (i može li se primijeniti na Zagreb)?

Vjerujem da umjetnik mora u svakom trenutku i u svakom okruženju biti autentičan. Svaka prijetvornost postaje prije ili kasnije evidentna u radu i u konačnici dovodi u pitanje njegovu vrijednost.

Nakon 20 godina umjetničkog djelovanja, imaš li neki mentorski savjet za mlade umjetnike?

Svaki umjetnik će se suočiti s vlastitim izazovima, i na neki način biti prisiljen razriješiti vlastite situacije. Postoje dvije stvari u koje čvrsto vjerujem, i koje se usuđujem podijeliti kao savjet. Prva je kontinuitet rada, disciplinirani rad lišen prokrastinacije omogućava ozbiljnije sagledavanje vlastite produkcije i sigurno olakšava stvaranje sljedećih radova koji će činiti logičan niz. Pri tom naravno ne mislim isključivo na sam fizički rad izvedbe.

Drugo je možda čak i donekle uvjetovano prvim, biti hrabar. Vjerovati u vlastiti rad i ne ustuknuti pred vlastitom nesigurnošću. Mislim da samouvjerenost i hrabrost proizlaze iz opetovanosti i vrsnosti kojom vršimo vlastiti rad. Pri tom ponovo ne mislim isključivo na fizičku izvedbu umjetničkog djela. Dakle – biti dovoljno samouvjeren i ne posegnuti za bespotrebnim taktiziranjima i beskrajnim dorađivanjima… Ali s druge strane ne biti neustrašiv… To obično loše završi! 🙂

Foto: Damir Žižić

U dosadašnjim radovima možemo vidjeti utjecaje najrazličitijih estetika – od kiča i campa pa sve do minimalizma u posljednje vrijeme. Gdje pronalaziš inspiraciju? Kako biraš materijale? Možeš li nas malo provesti kroz proces rada?

Svaki rad je na neki način priča, ne mislim pritom da nužno ima linearni narativ, ali pristupajući svakom radu promatrač povezuje elemente od kojih je rad sazdan i stvara vlastitu interpretaciju viđenog.

Materijali koje koristim, raspored radova, objekti od kojih su sazdani, njihove međusobne interakcije, zapravo su svojevrsni dramaturški elementi. Svaki rad će zapravo “tražiti” svoje vrlo specifične materijale, ovisno o priči koju nosi. Stvarno pokušavam biti što slobodniji u tome, dapače neprestano se sučeljavam s vlastitim strahom od nemogućnosti pronalaženja konačnog “stila” i uvjeravam se da je to dobro…

Contagious Effigies, foto: Damir Žižić
Kristian Kožul Forensic Folklore
Forensic Folklore / The archipelago, foto: Damir Žižić

Tvoji radovi uglavnom se svrstavaju u područje skulpture, a zanimljivo je što za razliku od tradicionalnog poimanja skulpture koja se fokusira na ljudsko tijelo, tvoje radove karakterizira odsustvo tijela – od ranijih kao što su ciklusi „Discoware“, „Asylum“ i „Tease“ pa do „Forensic Folklore“… Odakle ta fascinacija prijetnjom (nevidljivom) tijelu?

Odsutnost tijela je u prvim ciklusima zapravo bila ključna za interpretaciju, jer se radilo o utilitarnim objektima. Objektima koji tek svojim korištenjem ostvaruju svoju funkciju. Učiniti tu funkciju neprihvatljivom ili upitnom, učiniti svakodnevni objekt artefaktom začudnosti se činilo kao vrlo zahvalna strategija naracije. Bila je to otvorena platforma, poziv, za vlastitu interpretaciju.

U različitim derivacijama serije “Forensic Folklore” sugestija tijela je vrlo materijalna. Ono prestaje biti nevidljivo i pokazuje se kao antropomorfna forma. Više kao sugestija nečeg tjelesnog nego kao prepoznatljivo tijelo. Dio kolektivne fantazije u kojoj oštećena tjelesnost formira kolektivni identitet i pretvara ga u bezizlazni labirint repeticije i varijacije fundamentalne tragedije.

kristian kožul american playground saddle
American Playground Saddle 2011., Foto: iz arhive umjetnika

Rat, nacionalni mitovi i popratni kič, supkulture, bolest – mnoštvo je tema koje se provlače kroz radove nastale u posljednjih 20 godina. Koja te trenutno najviše okupira?

Nakon 20 godina interpretativnog sadizma i internaliziranog mazohizma, mislim da je vrijeme da se u potpunosti posvetim besramnom hedonizmu. Nažalost, čini se da će moja predanost istom rezultirati besramnim uključivanjem obojeg u još većoj mjeri…

U svijetu umjetne inteligencije, društvenih mreža, fake newsa i ostalih suvremenih pojava, koja je danas uloga umjetnosti? Koji su izazovi s kojima se susreću umjetnici danas?

Mislim da nikada do sada nismo bili toliko direktno prinuđeni razmišljati o vlastitoj ljudskosti, propitivati temeljnu vrijednost našeg rada, temeljne vrijednosti našeg društva. Ali nije li to bila uloga umjetnosti oduvijek? Ili mi umjetnici grandiozno i naivno vjerujemo da smo uvijek imali takvu ulogu? Možda se u vremenu nesagledive egomanije umjetnici odluče odreći iste? Vjerujem da će umjetnost u konačnici, kao i do sada biti jedan predivan amalgam neograničene fantazije, dubokog samoljublja i neupitne sposobnosti samozavaravanja, dakle univerzalnih ljudskih kvaliteta!

Kristian Kožul, Martina Marić Rodrigues, Foto: Šimun Bućan

Izložba „Recollections“ otvara se 07. srpnja i ostaje otvorena do 22. kolovoza 2023. godine, a može se pogledati od ponedjeljka do subote od 11 do 19 sati. Producentica izložbe je Martina Marić Rodrigues.

Pročitaj više

Mozart, Bowie, Platon

Ako vanzemaljci postoje, zašto im ne bismo poslali najmudrije i najkreativnije od nas na upoznavanje? U slučaju da misija propadne, uvijek možemo ekipi na zemlji ponuditi NFT umjetnine na prodaju. I naravno, sjajnu PR priču

Enciklopedija suvremenih neuroza

Nema što, naš najdraži redatelj i scenarist Mike White itekako zna što je dobar trailer, a srećom, isplivale su još neke informacije koje možemo podijeliti

coming of age

Dosta nam je akcijskih blockbustera o superjunacima, dajte nam više filmova o odrastanju!

manipulacija kod tiffanyja

Krije li se iza niske bisera, male crne haljine i cigaršpica lice psihopata?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.