Kad mi je povjereno da vam preporučim 5 ljetnih naslova, prvo što sam se zapitala bilo je kako ću za potrebe ovog teksta definirati ljeto i ljetno štivo. Živim u Dalmaciji i kao svakom prosječnom Dalmatincu, i meni ljeto uvijek iskušava granice psihičke i fizičke izdržljivosti i nerijetko me dovodi do ruba. Ukratko, nije odmor i zezancija! Recimo da bi se dalmatinski Halloween movie odvijao tijekom turističke sezone. No, ne morate živjeti i raditi u turističkom mjestu da bi vam sunce, po riječima TBF-a, pretvaralo mozak u žvaku. Tako da je, barem meni, glavno obilježje savršenog ljetnog štiva knjiga koja ne zahtijeva duboku koncentraciju i apsolutnu posvećenost, a opet je pametna, zabavna i, recimo, drugačija od drugih.
Emma Cline: Daddy, Random House, 2020.
Sad hot girl Emma Cline probila se na američku i svjetsku književnu scenu romanom-prvijencem „Djevojke“ (Profil, 2016.), nastavila rasturati zbirkom kratkih priča „Daddy“ te nedavno objavila drugi i pomalo lana del reyovski roman „The Guest“.
Njezin stil je poetično-atmosferski, a opet realističan; nepretenciozan i prozračan kao lagana ljetna tunika, a opet ozbiljan u temama koje obrađuje, a koje su istovremeno i aktualne i svevremenske. U „Daddyu“, čiji sam naslov već obećava, Cline istražuje odnose moći na primjeru Hollywooda, lažni sjaj zabavne industrije, seksizam i moć samozavaravanja. Moćni muškarci-zlikovci iz njezinih priča kompleksni su i nesigurni likovi, a ni njezine junakinje nisu savršene i nevine. One od ovog daleko od idealnog svijeta uzimaju što mogu, a ono što ne mogu pretvaraju u svima dobro poznat melankoličan osjećaj da možda nitko od nas zapravo ne pripada, već se većinom pretvaramo da je tako. Ako volite BoJack Horsemana, zavoljet ćete i ovu zbirku kratkih priča.
Asja Bakić: Mars, Sandorf, 2015.
Priznajem, ne čitam puno domaću književnost, ali nekadašnju urednicu MUF-a, pjesnikinju i feministkinju Asju Bakić volim čitati. Osim što piše poeziju i vodi blog „U carstvu melanholije“, njezine kratke priče su do sad objavljene u dvjema zbirkama – prvo u „Marsu“, a onda u „Sladostrašću“ (Sandorf, 2020.).
Asja možda nije mainstream, ali njezin stil pisanja i poetika predstavljaju osvježenje na našoj učmaloj književnoj sceni. Autorica vješto barata s motivima iz pop kulture, fantastike i SF-a te ih kombinira s feminističkim pogledom na život i pametnom društvenom kritikom. Uz to su njezine priče energične, brze, duhovite, a opet tako vraški dobro napisane. Čitajte Asju Bakić!
Hiromi Kawakami: Aktovka / s engleskoga prevela Mirjana Obuljen, AGM, 2014.
Ne znam za vas, ali meni su ljeto i suvremena japanska književnosti savršeni par! Popularnu japansku spisateljicu Hiromi Kawakami uvijek preporučujem za smirenje i odmor duši, i to zbog njezinog gotovo pa zenovskog stila pisanja i filozofije života koja je posvećena detaljima i ljepoti svakodnevice.
Iako radnja ovog romana ‘na prvi pogled’ djeluje provokativno, jer opisuje ljubavnu vezu između umirovljenog profesora i njegove više nego duplo mlađe učenice, sada žene u tridesetima – u suštini ovo je roman o usamljenosti u velikom gradu, malim stvarima koje nas raduju i potrebi za kontaktom i povezivanjem s drugima.
Deborah Levy: Hot Milk, Hamish Hamilton, 2016.
Sigurna sam da nisam jedina koja romane Bookerove miljenice Deborah Levy poistovjećuje s ljetom, i to onim ljetom koje ispod površine frivolnog kupanja, sunčanja i zabave krije i pokoju egzistencijalnu krizu. No, ne brinite, neće vam pasti teško na želudac jer je Levyn stil pisanja lagan za čitanje, a opet poetičan, filozofski i pun skrivenog i neskrivenog značenja.
Kriza u „Hot Milku“ je kriza identiteta kroz koju prolazi Sofia, koja na jug Španjolske dolazi s hipohondričnom majkom čije se kontrole želi osloboditi. No prava čar ovog romana je u svemu onome što se ne da lako opisati, već se mora doživjeti, a čega su primjer autoričina promišljanja o kulturnoj antropologiji i prirodi čovjeka, ili opipljiva sparina jedine pustinje u Europi – one u španjolskoj Almeriji.
Jurica Pavičić, Knjiga o jugu, Profil, 2018.
U mašti turista i gostiju, Mediteran i Dalmacija idilična su i senzualna mjesta, dok je njihovo ‘srce tame’ dobro poznato samo onima koji nastavljaju živjeti na moru i onda kad sezona zamre, a s njom i život u manjim sredinama. Splićanin Pavičić spada u takve, i u svojim esejima istražuje upravo tu drugu i manje glamuroznu stranu Dalmacije.
Dalmacija je svašta nešto – i dom kojeg su naši preci (i mi sami) napuštali u potrazi za boljim životom, i turistička destinacija; i patrijarhalna obitelj, i žene koje ‘ne daju na se’; i otvoreni duh, i zadrti nacionalizam; i socijalistička modernizacija, i propale tvornice tranzicije; i ikonična „Dalmatinska kuhinja“ Dike Marjanović-Radice, i bolest vinove loze, i opaka bura koja za razliku od ‘ludog’ juga bistri um i misli. No, u svemu tome, naš trenutno najbolji društveni kroničar ‘dalmatinski’ je optimističan, pa i ozbiljne teme obrađuje bez tragike i čemera – lagano, zabavno i s dobrom dozom humora i kritike.
