“Ta je gospođa mogla imati šezdeset, šezdeset pet godina… Prošla je kraj spasioca i kad je od njega bila udaljena tri, pet koraka, okrenula je glavu, osmjehnula se i mahnula mu. Stegnulo mi se srce. Taj osmijeh i ta gesta pripadali su dvadesetogodišnjoj ženi! Njezina se ruka podigla očaravajućom lakoćom. Izgledalo je kao da baca u zrak šarenu loptu, kao da se igra s ljubavnikom. Taj osmijeh i ta gesta imali su privlačnost i eleganciju dok su lice i tijelo ostali bez ikakve privlačnosti. Bila je to privlačnost geste zatvorene u neprivlačnosti tijela”, pisao je Milan Kundera u svom romanu iz 1990. ‘Besmrtnost’ koji sam obožavala u istoj mjeri kao predstave Bobe Jelčića koji se pojavio na kazališnoj sceni baš u to vrijeme – početkom devedesetih (‘Usporavanja’, ‘Nesigurna priča’).
Kada su osjećaji važniji od radnje
Usporedba s Kunderinim gestama nije ovdje bez razloga, tek toliko da se mahne nestrpljivom čitatelju, s obzirom na to da su obojica koristila istu estetiku. Jer kao što je Milan Kundera, i to nakon što je pogledao film ekraniziran prema njegovu romanu ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’, rezolutno odlučio – nikad više stroga linearna radnja, jer neke druge stvari su mnogo bitnije, tako se i Bobo Jelčić u svim svojim predstavama bavio suptilnim opažanjem i tematiziranjem svih onih tihih, neispričanih osjećaja. Na sceni se ‘malo toga’ događalo, a u našim prstima toliko puno, bio bi najkraći opis njegova rukopisa.
A onda se krajem prošle godine dogodila i predstava ‘Sorry’ u zagrebačkom HNK, u kojoj je gesta konačno zasjela na tron i postala glavni pokretač – ne toliko radnje, koliko svih naših emotivnih stanja i svih onih ključnih trenutaka koji su nam obilježili život. I potpuno je nebitno što je glavna radnja inspirirana knjigom ‘Gradić Peyton’ iz 1958., a prema kojoj je u šezdesetima snimljena i prva sapunica jer teme koje Bobo Jelčić obrađuje su tako univerzalne, a glumci fantastični – od Jadranke Đokić, Alme Price, Luke Kneza, Lane Menige, Marka Makovčića, Lare Nekić…
Geste koje pamtimo jer su nam promijenile život
Netko nam je pred očima mahnuo rukom i rekao NE! Zabranio nam prvu ljubav, sasuo u lice groznu uvredu – da izgledamo kao drolja, očarao nas pri prvom pogledu od kojeg su nam zatreperile oči i srce, a koljena naglo popustila, pred nosom nam ukrao šefovsku fotelju koju zaslužujemo, prenaglo osvijestio da stojimo na sceni ispred pune dvorane gledatelja, a ne u svoja četiri zida, bezosjećajno nas zaveo, ostavio, zlostavljao i pri tome srušio svijet…
Pa kad je Spielberg mogao ponovno ekranizirati mjuzikl ‘Priča sa zapadne strane’, zašto ne bi Jelčić mogao ‘Gradić Peyton’ iz kojeg je uzeo one ključne prijelomne trenutke iz života i toliko ih prenaglasio, podebljao glazbom, gestom, pokretom želeći iz njih izvući njihovu bit, a na kraju je uspio nemoguće. U isto vrijeme otkriti neopisivu lakoću humora, groteske, karikature, patetike i pomiješati ih s dubokom tugom, gorčinom i sjetom. Ogolivši radnju do same srži, kontrastirajući cijelo vrijeme duboko intimne emocije s ispraznim političkim parolama, Jelčić je došao do čaplinovske tragikomedije koju dodatno pojačava retro klavijaturist na sceni koji prati radnju te postmoderni inspicijent koji se poigrava predstavom, publikom i zastorima.
Pokret je nova gesta. Odobrila generacija TikTok
No ono najljepše, Jelčić je otišao i korak dalje te se nije zadržao samo na gesti, nego ju je pretvorio u pokret jer, kako lijepo kaže i talijanski pisac Alessandro Baricco u knjizi ‘The Game’ – u digitalno doba pokret je zapravo postao nova gesta. Stoga ne čudi da u predstavi koja miješa žanrove – klasično kazalište, fizički teatar, glazbu, pantomimu, dekonstrukciju i meta-drame – podjednako uživaju pripadnici generacije Z koji kradomice snimaju pojedine scene koje izgledaju kao da su ispale s TikToka (bacite pogled na video s Charlotte Rampling) te nešto stariji sugrađani koji se možda serije sjećaju iz svojih tinejdžerskih dana.
Pogotovo kada se na sceni dogodi priča o prvom poljupcu koji svojom razornom energijom doslovce ruši sve, a publiku jednom gestom vraća u mladenačke dane pune snage, naivnosti i lude sreće. Sorry, ali više detalja ćete ipak morati osjetiti na svojoj koži gledajući ovu sjajnu predstavu iz prvog reda. Mi naprosto nemamo više snage u rukama, jer nas bole od silnog pljeskanja.
Fotografije: HNK
