U svom najpoznatijem publicističkom djelu Intelektualci Paul Johnson propituje jesu li intelektualci moralno sposobni davati savjete čovječanstvu. Odgovara li ono što intelektualci čine u privatnom životu standardu njihovih javnih načela? Koliko poštuju istinu? Kako se odnose prema svojim supružnicima i djeci – zakonitoj i izvanbračnoj? Koliko su odani svojim prijateljima? Rousseau, Shelley, Marx, Ibsen, Tolstoj, Hemingway, Brecht, Sartre, Russell, Chomsky i mnogi drugi cijenjeni intelektualci prošlosti i sadašnjosti stavljeni su pod svjetla reflektora, a to im jarko svjetlo katkad ne laska. Ne osporavajući veličinu njihovih djela ni njihovu povijesnu važnost, Johnson lucidno razotkriva manje poznatu stranu velikih intelektualaca.
U poglavlju „Duboke vode Ernesta Hemingwaya“ Johnson bez zadrške secira privatni život velikog (možda i najvećeg) američkog pisca, koji je – od početka do kraja – bio toliko kompleksan i spektakularan da ga ni fikcija ne bi mogla nadmašiti. Bio je to život ispunjen uzdrmanim obiteljskim odnosima, neuspjelim brakovima, alkoholizmom, svađama s kolegama, neumjerenošću i depresijom.
Johnson ni u jednom trenutku ne umanjuje Hemingwayevu književnu veličinu. Kaže: „Hemingway je imao mnoge ozbiljne mane, ali jedno mu nije nedostajalo: umjetnički integritet. On sjaji poput svjetionika kroz cijeli njegov život. Zadao si je zadatak da stvori nov načina pisanja na engleskom jeziku i nov način pisanja proze i u tome je i uspio. To je jedan od ključnih događaja u povijesti engleskog jezika i sada je njegov neizostavni dio. Tom zadatku posvetio je goleme resurse svoje kreativne vještine, energije i strpljenja.“
Johnson je posebno detaljno istražio kompleksne odnose koje je Hemingway imao sa ženama, sa svoje četiri supruge i s brojnim ljubavnicama. U ovom ulomku govori o njegovom odnosu s trećom suprugom, Marthom Gellhorn koja je bila „strastvena reporterka i spisateljica, školovana na koledžu Bryn Mawr (poput Hadley) i, kao većina Hemingwayevih žena, iz solidne građanske obitelji s američkog Srednjeg zapada. Bila je visoka, sa spektakularno dugim nogama, plavokosa i plavooka, gotovo deset godina mlađa od njega.“
Ulomak iz knjige, iz poglavlja “Duboke vode Ernesta Hemingwaya”
„U svojim djelima Hemingway je često pisao o ženama s izvanrednim razumijevanjem. Dijelio je s Kiplingom sposobnost variranja svoje uobičajene muške točke gledišta s neočekivanom i vrlo učinkovitom prezentacijom ženskoga gledišta. Postojale su razne špekulacije o feminiziranoj Hemingwayevoj crti, pa čak i transvestitskim ili transrodnim sklonostima, koje su proizašle iz njegove očite opsesije kosom, posebno kratkom kosom kod žena, što se pripisivalo činjenici da ga majka dugo nije željela odijevati u odjeću za dječake i neuobičajeno dugo ga nije šišala. No, ono što je posve jasno, Hemingway je imao ozbiljne poteškoće s civiliziranim odnosom sa ženama, barem dugotrajnim, osim ako nisu bile potpuno submisivne.“ …
… „Martha (Gellhorn) je bila daleko najinteligentnija i najodlučnija od Hemingwayevih žena i nije bilo šanse da njihov brak bude dugovječan. Kao prvo, snažno mu je zamjerala što pije, kao i nasilnost koju bi alkohol kod njega potaknuo. Krajem 1942., nakon što je inzistirala da će ona voziti kući jer je Hemingway pio na nekoj zabavi, posvađali su se na putu kući i Hemingway ju je ošamario stražnjom stranom ruke. Martha je usporila njegov obožavani Lincoln i udarila ravno u stablo, a zatim izašla iz auta i njega ostavila unutra. A onda, tu je bio i problem s prljavštinom. Martha se snažno protivila čoporu divljih mačora koje je Hemingway držao na Kubi; užasno su zaudarali i slobodno šetali po blagovaoničkom stolu. Dok je on bio odsutan 1943., dala ih je kastrirati, nakon čega bi Hemingway mrmljao s ogorčenjem: „Ona mi je iskasapila mačke.“ Martha je ispravljala njegov izgovor francuskih riječi, suprotstavljala se njegovoj ekspertizi oko francuskih vina, ismijavala njegovu Tvornicu prevaranata i otvoreno sugerirala da bi ipak trebao biti bliže borbama u Europi. Hemingway je na kraju odlučio otići, lukavo dogovorivši da će izvještavati za časopis Collier’s, koji je dotad zapošljavao Marthu; na njezino ogorčenje, tad ju je otpustio. Martha ga je ipak slijedila u London, gdje ga je 1944. zatekla kako živi u uobičajenom svinjcu u hotelu Dorchester, s praznim bocama viskija koje su se kotrljale ispod kreveta.
Od tada je sve ubrzano krenulo nizbrdo. Po povratku na Kubu, Hemingway bi je budio usred noći kada bi nakon opijanja dolazio u krevet: „Budio me dok sam pokušavala spavati i onda bi me zlostavljao, režao na mene, ismijavao me – moj stvarni zločin bilo je to što sam bila u ratu dok on još nije, ali tako to on nije formulirao. Tvrdio je sam luda, da samo tražim uzbuđenje i opasnost, ne osjećam odgovornost ni prema kome, sebična sam do nevjerojatnih razmjera. Nikada to nije prestajalo, i vjerujte mi, bilo je žestoko i gadno.“
Hemingway se prijetio: „Naći ću si nekoga tko želi biti uvijek uz mene i dopustiti da ja budem pisac u obitelji.“ Napisao je opscenu pjesmu ‘Vagini Marthe Gellhorn’, u kojoj ju je usporedio s naboranim vratom starog termofora. Čitao ju je svakoj ženi koju je uspio odvući u krevet. Martha se žalila da je Hemingway postajao „progresivno luđi svake godine“. Govorila je da živi „životom roba s nasilnim robovlasnikom“ i na kraju ga je napustila. Njegov sin Gregory je komentirao: „On je Marty jednostavno neprestano mučio i kad je napokon uništio svaki trag njezine ljubavi prema njemu i ona otišla, tvrdio je da ga je napustila.“ Raskinuli su krajem 1944. godine, a prema kubanskom zakonu, budući da je ona napustila brak, Hemingway je mogao zadržati svu njezinu imovinu na Kubi.
Hemingway je njihov brak nazvao „najvećom pogreškom svojeg života“ i u dugom pismu Bernardu Berensonu nabrojio njezine poroke, optuživši je za preljub (nazvao ju je „zečicom“) i tvrdio da nikada nije vidjela čovjeka kako umire, ali je svejedno zaradila više novca pišući o zvjerstvima nego bilo koja žena još od vremena Harriet Beecher Stowe – a sve te tvrdnje bile su neistinite.“
O AUTORU
Paul Johnson (1928. – 2023.), britanski novinar, povjesničar, kolumnist i analitičar. Studij povijesti završio je na sveučilištu Oxford. Autor je više od pedeset djela, većinom publicistike iz područja povijesti, religije, umjetnosti i suvremene politike. Neka su od njegovih najznačajnijih djela Povijest kršćanstva (1977.), Moderna vremena: Povijest svijeta od 1920-ih do 1980-ih (1983.), Intelektualci (1988.), Stvaratelji: Od Chaucera i Dürera do Picassa i Disneyja (2006.)… Kolumne, članke i osvrte objavljivao je u britanskim i svjetski relevantnim novinama, od Spectatora do New York Timesa i Wall Street Journala.
