Kada je 2015. godine talijanski redatelj Paolo Sorrentino snimao film ‘Mladost’ – o dvojici prijatelja, skladatelju i redatelju u osamdesetima koji se zateknu u kreativnoj blokadi, a usput kontempliraju o svojim životnim pobjedama i porazima, bilo je logično filmsku radnju smjestiti u otmjeno lječilište u podnožje švicarskih Alpi. Uostalom, od Thomasa Manna do Milana Kundere – sanatoriji i toplice su uvijek bili idealna mjesto za introspekcije glavnih likova. No osam godina kasnije stigao je odgovor pripadnika generacije Y na pitanje kakav je to osjećaj kada se tako mlad i uspješan odjednom nađeš u ozbiljnoj egzistencijalnoj krizi identiteta, i to doslovce zarobljen u toplicama te iznova moraš osmisliti svoj život.
Na prvi pogled, priča o perspektivnom vrataru kojemu se nakon ozljede koljena na skijanju cijeli život doslovce ruši, uključujući i ljubavne i prijateljske odnose, dušu je dala za kakav intiman roman u kojem će autor pomno bilježiti sva unutarnja previranja, dileme, strahove pa čak i priviđenja. No redatelj Filip Heraković ga je vrlo suptilno pretočio u odličnu dramu s crno-humornim twistovima.
Na prvi pogled, izvana se malo toga događa, jer je autor reducirao formu do krajnjeg minimalizma – stišao akciju, glazbu, distrakcije, sveo zvukove na fragmente dijaloga, ASMR filmove, razgovore slučajnih prolaznika, a pri tome je vrlo vješto lovio sve one suptilne, gotovo poetske detalje te neobične situacije koje plešu između stvarnosti i priviđenja, sve ne bi li one prikrivene emocije ispod površine puno jače došle do izražaja.
Uostalom, nije bez vraga glavni junak slučajno zalutao na seminar koji se održava unutar kompleksa zgrade, gdje buduće prodavače i akvizitera usisivača uče jeftinim trikovima i čitanju emocija. No može li od uspješnog kondora, što je ujedno i nadimak golmana, na kraju putovanja nastati pelikan, čak i uz pomoć psilocibina, kako je nastajao njegov debitantski film te što mu znače nagrade za režiju i hrabrost – razgovarali smo s talentiranim redateljem Filipom Herakovićem.
Mnogi umjetnici su u svojim radovima koristili tzv. ‘efekt leptira’ – činjenicu da jedan događaj ili drhtaj doslovce može izazvati lančanu reakciju i doista preokrenuti nečiji život za 180. Kako ste došli na ideju snimiti film o velikoj krizi identiteta koja je započela kao skijaška ozljeda?
Ni sam nisam točno siguran otkud je došla ideja za film, no radi se o unutarnjem impulsu koji je probudio ovu ideju. On vjerojatno proizlazi iz osobnog osjećaja da me koža žulja i da bih iz nje volio iskoračiti. Mislim da mnogima ta ideja zvana i ‘biti netko drugi’ i nije tako daleka želja. Kod Josipa sve započinje jednom skijaškom ozljedom i to nakon što je, protiv pravila, skrenuo sa staze. Osobna transgresija je u ovom slučaju pokretač želje za promjenom.
Stara narodna poslovica kaže da vuk mijenja dlaku, ali nikada svoju ćud. No, u digitalno doba koje je prepuno avatara i skinova, igre identitetima su itekako moguće. Što vas je privuklo ideji da se glavni junak kradomice uvlači u drugu kožu?
Zanimljivi su mi identiteti i zbog čega smo mi baš mi, a ne netko drugi. Iako je riječ o temi koja je univerzalna i vremenski, ali i prostorno, također sam mišljenja da je tema identiteta ključna za vrijeme u kojem živimo.
Iako je satkan od realnih scena, film je vrlo meditativan, poetičan, na trenutke začudan, tim više jer mora prikazati unutarnji svijet junaka. Što vam je bilo najizazovnije tijekom snimanja tzv. otklona od realnosti?
Bilo je izazovno pronaći pravu mjeru, da se i ti otkloni uvežu u tkivo filma i da zajedno s onim realističnijim prizorima čine cjelinu. Zanima me suprotstavljanje kodova, da unutar istog filmskog svijeta imamo tanku granicu između realističnih i snolikih prizora, te onih poetičnih i humorističnih.
Da morate odabrati tri filma koja su vas najviše ‘uzbudila’ u filmom pogledu jer su iznjedrila posve nov, svjež i začudan filmski jezik, koje biste autore odabrali i zašto…
Iako sam siguran da je niz filmova zapravo značajno utjecao na mene, moram priznati da o njima rijetko razmišljam na način da sam svjestan njihova utjecaja. No, činjenica je da neke filmove češće nanovo gledam od ostalih. Na tom su popisu svakako ‘Gummo’ Harmony Korinea, ‘Mulholland Drive’ Davida Lyncha ili ‘Barton Fink’ braće Coen. To ne znači da su mi to najdraži filmovi, autori, a još manje da su jako utjecali na mene. Da ste mi ovo pitanje postavili neki drugi dan, možda bih spomenuo neke druge filmove. No ovima gore navedenima se svakako vraćam, što zbog tema kojima se bave, ali i načina na koji ih pričaju.
Depresija, mentalno zdravlje, wellness industrija, YouTube tutorijali, Instagram fotografije, jeftine fore prodajnih timova, krnje rečenice koje često vode do nesporazuma – samo kulisa za muke suvremenog junaka ili kritika društva u kojem živimo?
Iako je fokus filma na unutarnjem krajoliku našeg junaka, sigurno je da u njegovom odnosu prema svojoj okolini postoji i element društvene kritike. Dio njegovog problema leži u raskoraku između njegovog unutarnjeg svijeta i svijeta koji ga okružuje.
Kako je mlada publika reagirala na one egzistencijalne muke koje je tako dobro opjevao Tin Ujević – ‘i biti star, a biti mlad’?
Publika generalno dobro reagira na film. Mislim da su teme koje otvara zbilja univerzalne. Način na koji su one ispričane u ‘Pelikanu’ definitivno nije one size fits all, no unatoč tome, ili možda čak zahvaljujući tome, reakcije znaju biti dosta žive. Veseli me što sam uz ‘Pelikanovu’ turneju po ljetnim kinima uspio steći dobar uvid tko je naša publika i što im je u filmu zanimljivo, a što nije.
Ako biste morali usporediti golmana iz filma ‘Strah golmana od jedanaesterca’ Wima Wendersa iz 1972., koji se upušta u lutanje Bečom nakon što ga nakon svađe sa sucem izbace s terena i vašeg junaka Josipa koji strada na skijanju te ‘luta’ Istarskim toplicama, što biste primijetili – što se drastično promijenilo, a što možda ostalo isto?
Željom da istraži tko može biti, promijenio se cijeli Josipov svemir. Ne mislim da je nužno važno gdje će on završiti. Ponekad je puno važnije otvoriti mogućnosti.
Pelikan je lani na međunarodnom festivalu Tallinn Black Nights osvojio posebnu nagradu žirija za režiju, a na Festivalu autorskog filma u Beogradu nagradu Najhrabriji film Balkana. Što vam znače nagrade za režiju, a što za hrabrost i kako ih doživljavate?
Meni osobno su stigle prilično neočekivano, ali nagrade generalno nemaju posebno visoki status na popisu mojih želja. Nakon što su se dogodile, svakako mi je bilo drago da je svaki žiri na svoj način prepoznao nešto vrijedno u filmu. No pomogle su mi u tome da na kraći rok ugasim neke nesigurnosti, iako ni to nije moguće u potpunosti. Posebno mi je drago da je ‘Pelikan’ nagrađen nagradom u programu Hrabri Balkan, a čiji je fokus upravo na smjelosti i istraživanju. I to ne nužno samo u estetskom smislu, nego i u onome da otvara vrata nekih dobrih filmskih i životnih vrijednosti.
P. S. U slučaju kiše, zagrebačka premijera će se održati na Ljetnoj pozornici kina Tuškanac, 3. rujna 2023.
Nakon zagrebačke premijere film će se u rujnu moći pogledati u Zagrebu u Kinu Kinoteka, Kinu Tuškanac, Kinu Metropolis (MSU), zatim u Cineplexx kinima i u nezavisnim kinima diljem Hrvatske. Točan datum projekcija moći će se provjeriti na stranici www.kinomediteran.hr te na stranicama pojedinačnih kino prikazivača.