Kada je francuski redatelj Jean-Jacques-Beneix 1996. godine snimio film ‘Betty Blue’ koji je hrabro otvorio scenom seksa, svijet je pomislio – tipično francuski! No, kada je to isto pet godina kasnije učinila francuska spisateljica i nobelovka Annie Ernaux kada je objavila svoj roman ‘Samo strast’, neki konzervativci su se dobro zamislili jer je autorica priču odlučila otvoriti scenom seksa.
‘Pomislila sam da bi pisanje trebalo težiti upravo tomu, takvu dojmu što ga izaziva prizor spolnog čina – toj tjeskobi i zapanjenosti, odgađanju donošenja bilo kakva moralnog suda’, piše Annie Ernaux. No, usprkos tome što je autorici već na drugoj stranici iznijela svoje mišljenje o nedonošenju moralnog suda , to nipošto nije spriječilo Amerikance da proglase njeno djelo politički nekorektnim, budući da glavna junakinja, majka dvojice sinova ima ljubavnika, i to Rusa u Parizu, kao ni ostatak svijeta da ga objeručke prihvati i proglasi kultnim. A koliko je roman snažan, iskren, emotivan i intenzivan svjedoči i činjenica da je preveden na 23 jezika diljem svijeta te svako malo doživljava reizdanja.
‘Od početka rujna prošle godine nisam ništa drugo radila osim što sam iščekivala jednog muškarca: da mi telefonira i da dođe k meni…’
Prepuštanje opsesiji
Vrijeme pisanja nema ništa s vremenom strasti, pa tako ni s vašim čitanjem. Sve što je Annie ispisala na 70 stranica je vrijeme provedeno između čekanja da zazvoni telefon i kratkih susreta u njenom stanu. Opsjednutost ljubavnikom, pronalaženje znakova na svemu što ima i nema veze s njime, njegovom kulturom, pijanstvima, Anom Karenjinom, ljubavlju prema Yves Saint Laurent odijelima i Santa Barbari.
“Volio je Saint-Laurentova odijela, Cerrutijeve kravate i velike automobile. Vozio je brzo, davao signale pomoću farova, bez riječi, potpuno predan osjećaju da je slobodan, dobro odjeven, da dominira jednim francuskim autoputom, i to on koji dolazi iz jedne istočne zemlje. Bilo mu je drago što ljudi misle da sliči Alainu Delonu.”
Strah da bi sve to moglo nestati
Naravno, u paketu ide i gubitak sebe, zanimanje za svakodnevne stvari, prijatelje, strah da će se susresti s njegovom ženom ili ne daj bože da će on jednoga dana izgubiti interes za nju. Grozničavo iščekivanje i strast koja vrlo lako može završiti u ludilu, a o kojem su u svojim knjigama tako iskreno pisale i Ingeborg Bachmann te Elena Ferrante.
“Samo strast”, nešto između dnevničkih zapisa, ispovijesti, proglasa ili komentara, nije jedina knjiga koja pokušava progovoriti što snažnije, iskrenije i autentičnije o temama o kojima se šuti te srušiti tabue. Već s prvom knjigom “Armoires vides” (‘Prazni ormari’) Annie Ernaux hrabro piše o pobačaju, koji se do legalizacije u Francuskoj 1975. morao provoditi u tajnosti, i shvaća da o abortusu u književnosti gotovo da nema ni spomena.
A što je pisanje nego sredstvo da izdržite tugu koje vam pruža nadu onda kada je zapravo nema.
Bol nakon odlaska ljubavnika
U ovoj knjizi, glavna junakinja se također vraća na mjesto pobačaja ne bi li prizivanjem bolnih slika iz svoje prošlosti pokušala poništiti bol nakon odlaska svog ljubavnika. “Pitam se ne pišem li možda kako bih saznala jesu li i drugi učinili ili osjetili iste ovakve stvari i, ako nisu, pišem li zato da bi smatrali normalnim to što osjećaju. Ne pišem li čak i zato da bi ih oni sami proživjeli, zaboravljajući da su ih jednom negdje pročitali?”
Žena koja voli previše? Ili žena koja je svjesna prolaznosti vremena i zna da je jedini način da spasi svoju ljubav ispisujući je na papir. “Možda, no jedina istinska sreća je ona koje smo svjesni dok je proživljavamo”, napisala je Annie Ernaux. No, usudili bismo se reći, i sreća što je Annie Ernaux otvorila vrata mnogim budućim spisateljicama koje su otvoreno progovarale o svojoj intimi, unutarnjim previranjima i strasti, bez cenzure i kočnica.
