Kažu da je putovanje u prošlost, posebice onu kada smo i sami bili djeca, dosta opasno jer one nostalgične naočale ipak imaju previše obojena stakla koja nam boje realnost i iskrivljavaju perspektivu. Pa ipak, kako onda objasniti da smo gledajući pretposljednju epizodu sjajnog serijala ‘Betonski spavači’ koja je posvećena Zenici, gradu radnika i arhitekata ponekad imali dojam da gledamo ne toliko u prošlost nego u budućnost. Čitaj skandinavske zemlje koje su već odavno u svoje kapitalističke postulate ubacile i one najkvalitetnije tekovine komunizma – od održive gradnje, svijesti o kolektivu do ekološke filozofije života.
Ako niste stigli pogledati dokumentarnu seriju “Betonski spavači” koja predstavlja modernu arhitekturu u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po velikom broju napuštenih i neiskorištenih zgrada iz druge polovice 20. stoljeća imate još vremena uloviti zadnju epizodu 30. studenoga na HRT3. A ovo je šest tekovina socijalističke arhitektura i stilova života koje bismo i danas na neki način voljeli imati integrirane u naše živote.
‘Salonski prostori’ u stanu
Vjerojatno ste ušli u neki stan koji je star pedeset ili sedamdeset godina i zapitali se – čemu ona prostorija u sred stana koja ničemu ne služi osim što krade prostor? Pitanje je na mjestu, tim više jer svaki kvadrat vrijedi zlata, a prema zadnjim statistikama prosječan si radnik u Hrvatskoj svake godine može kupiti doslovce metar kvadratni stana. No ono što nama iz današnje vizure možda djeluje kao razbacivanje prostorom i nefunkcionalnost, posebice kada je danas sve spojeno u jedan prostor – zapravo je imalo svoju svrhu. Pretprostori su trebali jačati povezanost i razvijati kreativnost. Svi koji su odrastali u komunizmu itekako se dobro sjećaju kako je ta prostorija u hodniku koja povezuje sve sobe doslovce bila neka vrsta stagea ili dvorane – bilo da ste vježbali pjevanje, plesanje, rolali se ili radili kondicijske pripreme za skijanje. Dragi klinci, mikrofon je vaš! I hvala arhitektu Karlu Kužatku koji je ovaj praški način projektiranja popularizirao na našim prostorima.
Proletarijat kao plemstvo, a ne jeftina i zamjenjiva radna snaga
Je li doba koja je idealiziralo radnike udarnike pretvarajući ih u heroje, a pri tome nije našlo za shodno potpisati ih imenom i prezimenom u monografijama bilo najbolje rješenje, dalo bi se raspravljati. No izgleda da je tu nepravdu odlučio riješiti pisac Selvedin Avdić u knjizi “Moja fabrika”, pišući o najvažnijem simbolu grada Zenice – željezari koja je u grad nakon Drugog svjetskog rata privukla 240.000 radnika, ali i ljudima. Iako je najvažnije postrojenje grada prodano stranoj firmi u procesu privatizacije za svega jedan dolar, izgleda da je najveću transformaciju doživjela radnička klasa te da je prvo nestala u jezičnim pojmovima. “Najprije smo imali proletarijat, neku vrste plemićke titule“, kaže Selvedin Avdić. “A onda je radničku klasu zamijenio pojam radništvo. Nakon čega su radnici postali uposlenici da bi danas spali na ljudske resurse, a što ima prizvuk potrošačke i lako zamjenjive robe kojom se barata na tržištu rada”. Molimo kadrovsku da pod hitno ažurira naše podatke u ugovorima i vrati plemićki tretman. Hvala!
Pravilo 8-8-8
Kada su davnih dana pitali francuskog pisca Frederica Beigbedera koji se 2001. našao u žiži medijske pozornosti jer je napisao knjigu “129,99 kuna” kojom je raskrinkao svijet oglašivača koja je tajna njegovog uspjeha rekao je kratko – “Nema tajne! Osam sati radim, osam sati partijam i osam sati spavam”. E sad, ne znamo od koga je Beigbeder prepisivao, no to je bila stara komunistička formula – osam sati rada, osam sati kulture i osam sati sna. A kako stvari stoje ovo pravilo su najrevnije primjenjivali stanovnici Zenice. Pogotovo otkako su 1978. dobili najmodernije kazalište u zemlji – Bosansko narodno pozorište, a za koje su arhitekti Jahiel Finci i Zlatko Ugljen svojedobno dobili najvažnije državno priznanje pa je 20.000 radnika imalo kazališnu pretplatu. No valjda uzeti u obzir olakotne okolnosti koje kažu da je i Beigbeder davnih dana radio kampanje za komunističku stranku Francuske pa ćemo mu oprostiti prepisivanje. Molimo novu, pardon, staru kampanju – “Kultura za sve!”
Zgrade koje se ne takmiče i prostor koji diše
Kada je 1955. arhitekt Juraj Neidhardt radio urbanistički plan za Zenicu počeo je od ideje zelenog središta oko kojeg se NE gradi, a koji okuplja grad. Zapravo nešto slično gore opisanim salonskim prostorijama. No čini se da je ideja ‘dajmo gradu i građanima da dišu’ protkana i na ostatak grada, jer kako drugačije objasniti činjenicu da i sve ostale zgrade u gradu nemaju agresivni poriv nadmašiti i zasjeniti druge. Nema tu takmičenja i guranja. Štoviše, mnoga izdanja imaju popuštajući odnos prema javnom prostoru, često imaju na svakoj strani fasade po jedan trijem pozivajući građane da se zavuku u taj međuprostor i povežu.
Društveno odgovorno ponašanje
Stan za svaku obitelj – to je bila ideja u koju je vjerovala država Jugoslavija, a to znači da se godišnje gradilo 428 stanova za radnike koje je financirala željezara. Uostalom, zemlja je napredovala strelovitom brzinom i nitko nije razmišljao o mogućoj propasti kada je život na svim poljima obilježavao vječni rast i stabilnost. Treba li sada možda još spomenuti da je grijanje bilo besplatno za sve građane?
Kombinat, bolja korporacija
Znate li koja je najvažnija razlika između kombinata i korporacije? U tome što je kombinat, neka vrsta pra-korporacije bila u rukama radnika, a to znači da je radnicima doista bilo stalo, a entuzijazam oko zajedničkih projekata, ulaganje u kulturu, zelene fondove i infrastrukturu je bilo na nivou, a pojmovi kao što su ‘quiet quitting’ i ‘quiet firing’ su bili tek dio daleke distopijske budućnosti koje nisu mogli zamisliti niti najveći pesimisti.
Fotografije: Betonski spavači, press
