Radnici kao plemići i održivi gradovi

SERIJA ‘BETONSKI SPAVAČI’: 6 trendova iz socijalizma koji bi imali smisla i danas

Aleksandra Orlić
29.11.2023.

Pogledali smo predzadnju epizodu sjajnog serijala o arhitekturi socijalizma ‘Betonski spavači’ koja je posvećena Zenici i sada se pitamo – možemo li ikako vratiti ovih 6 trendova?

Kažu da je putovanje u prošlost, posebice onu kada smo i sami bili djeca, dosta opasno jer one nostalgične naočale ipak imaju previše obojena stakla koja nam boje realnost i iskrivljavaju perspektivu. Pa ipak, kako onda objasniti da smo gledajući pretposljednju epizodu sjajnog serijala ‘Betonski spavači’ koja je posvećena Zenici, gradu radnika i arhitekata ponekad imali dojam da gledamo ne toliko u prošlost nego u budućnost. Čitaj skandinavske zemlje koje su već odavno u svoje kapitalističke postulate ubacile i one najkvalitetnije tekovine komunizma – od održive gradnje, svijesti o kolektivu do ekološke filozofije života.

Ako niste stigli pogledati dokumentarnu seriju “Betonski spavači” koja predstavlja modernu arhitekturu u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po velikom broju napuštenih i neiskorištenih zgrada iz druge polovice 20. stoljeća imate još vremena uloviti zadnju epizodu 30. studenoga na HRT3. A ovo je šest tekovina socijalističke arhitektura i stilova života koje bismo i danas na neki način voljeli imati integrirane u naše živote.

‘Salonski prostori’ u stanu

Vjerojatno ste ušli u neki stan koji je star pedeset ili sedamdeset godina i zapitali se – čemu ona prostorija u sred stana koja ničemu ne služi osim što krade prostor? Pitanje je na mjestu, tim više jer svaki kvadrat vrijedi zlata, a prema zadnjim statistikama prosječan si radnik u Hrvatskoj svake godine može kupiti doslovce metar kvadratni stana. No ono što nama iz današnje vizure možda djeluje kao razbacivanje prostorom i nefunkcionalnost, posebice kada je danas sve spojeno u jedan prostor – zapravo je imalo svoju svrhu. Pretprostori su trebali jačati povezanost i razvijati kreativnost. Svi koji su odrastali u komunizmu itekako se dobro sjećaju kako je ta prostorija u hodniku koja povezuje sve sobe doslovce bila neka vrsta stagea ili dvorane – bilo da ste vježbali pjevanje, plesanje, rolali se ili radili kondicijske pripreme za skijanje. Dragi klinci, mikrofon je vaš! I hvala arhitektu Karlu Kužatku koji je ovaj praški način projektiranja popularizirao na našim prostorima.

Proletarijat kao plemstvo, a ne jeftina i zamjenjiva radna snaga

Je li doba koja je idealiziralo radnike udarnike pretvarajući ih u heroje, a pri tome nije našlo za shodno potpisati ih imenom i prezimenom u monografijama bilo najbolje rješenje, dalo bi se raspravljati. No izgleda da je tu nepravdu odlučio riješiti pisac Selvedin Avdić u knjizi “Moja fabrika”, pišući o najvažnijem simbolu grada Zenice – željezari koja je u grad nakon Drugog svjetskog rata privukla 240.000 radnika, ali i ljudima. Iako je najvažnije postrojenje grada prodano stranoj firmi u procesu privatizacije za svega jedan dolar, izgleda da je najveću transformaciju doživjela radnička klasa te da je prvo nestala u jezičnim pojmovima. “Najprije smo imali proletarijat, neku vrste plemićke titule“, kaže Selvedin Avdić. “A onda je radničku klasu zamijenio pojam radništvo. Nakon čega su radnici postali uposlenici da bi danas spali na ljudske resurse, a što ima prizvuk potrošačke i lako zamjenjive robe kojom se barata na tržištu rada”. Molimo kadrovsku da pod hitno ažurira naše podatke u ugovorima i vrati plemićki tretman. Hvala!

Pravilo 8-8-8

Kada su davnih dana pitali francuskog pisca Frederica Beigbedera koji se 2001. našao u žiži medijske pozornosti jer je napisao knjigu “129,99 kuna” kojom je raskrinkao svijet oglašivača koja je tajna njegovog uspjeha rekao je kratko – “Nema tajne! Osam sati radim, osam sati partijam i osam sati spavam”. E sad, ne znamo od koga je Beigbeder prepisivao, no to je bila stara komunistička formula – osam sati rada, osam sati kulture i osam sati sna. A kako stvari stoje ovo pravilo su najrevnije primjenjivali stanovnici Zenice. Pogotovo otkako su 1978. dobili najmodernije kazalište u zemlji – Bosansko narodno pozorište, a za koje su arhitekti Jahiel Finci i Zlatko Ugljen svojedobno dobili najvažnije državno priznanje pa je 20.000 radnika imalo kazališnu pretplatu. No valjda uzeti u obzir olakotne okolnosti koje kažu da je i Beigbeder davnih dana radio kampanje za komunističku stranku Francuske pa ćemo mu oprostiti prepisivanje. Molimo novu, pardon, staru kampanju – “Kultura za sve!”

Zgrade koje se ne takmiče i prostor koji diše

Kada je 1955. arhitekt Juraj Neidhardt radio urbanistički plan za Zenicu počeo je od ideje zelenog središta oko kojeg se NE gradi, a koji okuplja grad. Zapravo nešto slično gore opisanim salonskim prostorijama. No čini se da je ideja ‘dajmo gradu i građanima da dišu’ protkana i na ostatak grada, jer kako drugačije objasniti činjenicu da i sve ostale zgrade u gradu nemaju agresivni poriv nadmašiti i zasjeniti druge. Nema tu takmičenja i guranja. Štoviše, mnoga izdanja imaju popuštajući odnos prema javnom prostoru, često imaju na svakoj strani fasade po jedan trijem pozivajući građane da se zavuku u taj međuprostor i povežu.

Društveno odgovorno ponašanje

Stan za svaku obitelj – to je bila ideja u koju je vjerovala država Jugoslavija, a to znači da se godišnje gradilo 428 stanova za radnike koje je financirala željezara. Uostalom, zemlja je napredovala strelovitom brzinom i nitko nije razmišljao o mogućoj propasti kada je život na svim poljima obilježavao vječni rast i stabilnost. Treba li sada možda još spomenuti da je grijanje bilo besplatno za sve građane?

Kombinat, bolja korporacija

Znate li koja je najvažnija razlika između kombinata i korporacije? U tome što je kombinat, neka vrsta pra-korporacije bila u rukama radnika, a to znači da je radnicima doista bilo stalo, a entuzijazam oko zajedničkih projekata, ulaganje u kulturu, zelene fondove i infrastrukturu je bilo na nivou, a pojmovi kao što su ‘quiet quitting’ i ‘quiet firing’ su bili tek dio daleke distopijske budućnosti koje nisu mogli zamisliti niti najveći pesimisti.

Fotografije: Betonski spavači, press

Pročitaj više

Venecija je uvijek dobra ideja, a sve do jeseni pravi je raj za ljubitelje umjetnosti. Naime, Bijenale umjetnosti po 60. put došao je u jedan od najljepših svjetskih gradova – Veneciju. Traje do 24. studenog 2024., a umjetnički direktor ove impozantne postave, Adriano Pedrosa, predstavlja izložbu pod nazivom “Stranieri Ovunque – Stranci posvuda”. 60. Bijenale […]

Kad ste zadnji put posjetili Leipzig, Pariz, Madrid, Berlin ili Beč? I kako birate svoje destinacije? Sigurno imate više svojih kriterija baš kao i ja. Trenutno se veselim city breaku u Beču gdje ću vjerojatno posjetiti Albertinu ili Hundertwasser i, naravno, uživati u atmosferi grada. No sada vam donosim nekoliko sjajnih prijedloga izložbi koje će vas nadam se inspirirati za vaše sljedeće putovanje.

BOOTYLICIOUS:

Kako se najsnažniji mišić na našem tijelu koji je godinama bio korišten za zabavu, seksualizaciju, ponižavanje i vrijeđanje drugih, u zadnje vrijeme prometnuo u simbol otpora i osnaživanja, otkriva nam Heather Radke, autorica knjige ‘Butts: A Backstory’

Kako su se Sinéad O’Connor, Michael Hutchence i George Michael usprotivili svojim izdavačkim kućama i izborili za svoj autentičan glas, bilo da su željeli progovarati o umjetničkim slobodama, društvenim nepravdama, kritizirati glazbenu industriju i društvo, razvrgnuti nepovoljne ugovore ili otkriti nove glazbene stilove

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.