Kada je riječ o filmovima i serijama, pripadate li skupini koja nestrpljivo iščekuje nove naslove i odmah se smješta ispred malih ekrana ili pak onoj koja svaki uradak gleda sa zakašnjenjem? Ja sam definitivno skupina br.2 – preferiram pričekati da se lavina komentara i kritika stiša kako bih što samostalnije mogla donijeti zaključak sviđa li mi se nešto ili ne. Upravo iz tog razloga, Netflixovu seriju Sex/Life pogledala sam tek nedavno. Naizgled je sve valjalo – glumačka postava nikad atraktivnija, scene seksa takve da se poželite politi kantom hladne vode te ono najvažnije – napokon serija koja smiono prikazuje žensko zadovoljstvo. Majke, partijanerice, studentice, šefice – sve one traže zadovoljstvo, usuđuju se željeti. Bilo je osvježenje barem jednom gledati emisiju o ženama koje uzimaju umjesto da daju. Pa ipak, something didn’t feel right…
Kada vam nedostaju određeni dijelovi bivšeg
Sex/Life je prikaz seksualnih fantazija i frustracija Billie, nekadašnje njujorške partijanerice koja je život prepun glasne glazbe, neonskih svjetala i seksa na javnim mjestima odlučila zamijeniti mirnim životom u predgrađu uz gotovo savršenog muža i dvoje djece. Voli svoju obitelj, ali sve snažnije osjeća kako joj nedostaju prošli dijelovi nje same, kao i određeni dijelovi bivšeg dečka Brada. Zaglavljena kod kuće te neispunjena seksualnim životom s mužem, postaje u potpunosti obuzeta eksplicitnim sjećanjima što se vrlo brzo počinje negativno odražavati na njezin obiteljski život.
Sex/Life, u maniri Carrie Bradshaw, naizgled postavlja validna pitanja o važnosti užitka – što znači maštati o bivšem, koliko vrijedi dobar brak bez izvrsnog seksa, je li moguće ugušiti određene dijelove sebe, a i dalje biti sretna? Međutim, glavno pitanje (p)ostalo je ono – može li žena imati sve?
„Having it all“ prastar je koncept, a upravo to nerijetko ga čini prikriveno mizoginim. Kada ste zadnji put svjedočili takvom pitanju usmjerenom na mušku adresu?
Ako ste muškarac, uopće nije upitno možete li ili ne možete imati sve; to pitanje rezervirano je isključivo za žene. Kreatori serije možda su imali dobru namjeru, no postavljanjem ovog pitanja otvorili su vrata stoljećima starom Madonna-Whore kompleksu. Žena uvijek može biti samo jedno, nikada oboje, a odvaži li se ipak ratovati na oba fronta to će joj se neizbježno obiti o glavu. Prva sezona završava scenom koja prikazuje upravo to – „It’s not enough. I do want it all.“, izgovara Billie nekoliko trenutaka prije nego što nepovratno unese kaos u svoj život.
Umjesto heroine, Billie je demonizirana
Iako osmišljena na način da u središte zbivanja stavlja ženski užitak, serija (nenamjerno) šalje poruku kako će svaka koja pokuša zgrabiti taj užitak na ovaj ili onaj način ispaštati. Umjesto heroine, Bille je demonizirana. Okolina je osuđuje te smatra kako traži previše – zašto jednostavno ne može biti zahvalna na skladnom obiteljskom životu, tko je još čuo za to da jedna supruga i majka žudi za fantastičnim seksom?!
Osim toga, problematičan je i prikaz komunikacije u braku. Ili, bolje rečeno, manjak iste. Niz nesretnih okolnosti vjerojatno se mogao izbjeći otvorenim razgovorom između supružnika (no tada ne bismo dobili tako dramatičan, tako uzbudljiv zaplet), međutim kreatori serije nisu odabrali slijediti taj put. Seksualna terapeutkinja Georgia Grace smatra kako se upravo na tom polju dogodio velik propust. Sex/Life je, ističe Grace, imala velik potencijal za educirati gledatelje o tome kako pokrenuti delikatne razgovore s partnerom bez da se ijedna strana osjeća nelagodno. „Prevladavanje inicijalne nelagode dovodi do razgovora koji vas obostrano podučavaju, pomažu vam da se osjećate samopouzdanije te posljedično doživljavate više zajedničkog zadovoljstva.
Kako otkriti tuđi erotski nacrt?
Seks nije zamišljen kao dosadan posao, a posebice ne kao nešto što se odrađuje. Dobar partner trudi se istaknuti vlastite želje te saznati želje svog partnera, a to ga u konačnici čini dobrim ljubavnikom. No svatko od nas posjeduje vlastiti erotski nacrt, a za otkrivanje toga potrebna je komunikacija i vrijeme“, dodala je. Umjesto toga, dobili smo prikaz žene čiji je jedini spas bijeg u izvanbračnu aferu što je, naravno, automatski izbacuje iz kategorije poželjne žene te seli u onu razaračice brakova koja nije ni zaslužila bolje. Ipak, bilo bi pogrešno reći da nam Sex/Life nije donio ništa pozitivno. Ako ništa, pokrenuo je razgovore o seksu i ženskom užitku te time dao svoj doprinos uklanjanju društvene stigme s tih tema. Također, potaknuo je gledateljice (ali i gledatelje) da preispitaju vlastiti seksualni život i ostvare dugo željene, ali do sad prešućivane fantazije.
