Možete li nabrojati koliko je skulptura u Hrvatskoj posvećeno ženama, a koliko je umjetnica sudjelovalo u izradi skulptura? Prema zadnjim podacima koji su bili istaknuti u akciji iz 2014. koja je održana u sklopu Urbanfestivala13 – brojke su i više nego porazne jer u Zagrebu su žene autorice samo 11% zagrebačke javne plastike, a ženama stvarnim povijesnim osobama je podignuto tek 7% spomenika.
Ništa bolja situacija nije niti s nazivima ulica, poručili su iz inicijative TRGni se za ravnopravnost, koja je prošle godine krenula sa zagrebačkog Trga hrvatskih velikana, jer četiri od sedam najvećih gradova u Hrvatskoj imaju manje od 2% ulica nazvanih po ženama, dok u Zagrebu, prema javno dostupnim podacima, manje od 2% ulica i trgova odaje počast zaslužnim ženama.
Apoksiomen, ali i žene pomoraca
Tim više nas je razveselila činjenica da je upravo Mali Lošinj, koji je postao svjetski poznat upravo po skulpturi i muzeju Apoksiomena, ali i otok koji je podigao spomenike svojim junacima – Ambrozu Haračiću, prirodoslovcu koji je prvi pošumio otok, svjetski poznatom baritonu Josipu Kašmanu te anonimnom ribolovcu, među prvima prepoznao ovaj problem te prije devet mjeseci, u uvali Čikat podigao spomenik svim nevidljivim ženama lošinjskih pomoraca. Fantastičnu skulpturu koja plijeni poglede, a koju je izradila sjajna kiparica Zvonimira Obad.
Ta bilo je i krajnje vrijeme jer kolike su knjige, filmovi, serije, ulice posvećene neustrašivim pustolovima, važnim vojskovođama i kapetanima, zanemarujući sve Penelope ovoga svijeta koje su strpljivo sjedile kod kuće, vodile kućanstvo, odgajale djecu, brinule, maštale, slušale ‘Emisiju za pomorce’ te svako malo osluškivale more i gledale prema horizontu.
‘Addio, moj ljubljen’, govorila je u vjetar
Uostalom, uvala Čikat, jedna od najljepših na Jadranu, je i dobila ime po čekanju, toj mučnoj i teškoj aktivnosti koja ponekad izaziva veću vrtoglavicu od najgorih valova i morskih bolesti. Vještina koja je danas posve izgubila na važnosti, a koju smo svi morali proći u doba lockdowna i korone kada smo morali zaroniti u svoje najdublje svjetove i suočiti se s nemanima, izazovima te novim krajolicima.
„Adio, moj ljubljeni!“ govorila je u vjetar i mahala bijelim facolićem (rupcem) jedrenjaku koji je nestajao na horizontu“, piše na ploči koja je postavljena uz ovu predivnu skulpturu, a koja bi današnjim nestrpljivim putnicima, turistima i kupačima koji traže okrjepu na vrelim stijenama te nestrpljivo love zadnji zalazak sunca za selfie, trebala na tren vratiti lošinjsku prošlost i oživjeti sve žene lošinjskih pomoraca koje su upravo na ovom najisturenijem rtu gledale u liniju horizonta, iščekujući svoje najdraže.
„Vratila se u crkvicu Navještenja Marijina (Annunziata) na Čikatu gdje su se rastali da se još jednom pomoli za njegov sretan povratak. Sa zebnjom u srcu promatrala je zidove prekrivene slikama brodova u strašnim nevoljama. Toliki su nestali na moru, ali toliki su se i spasili zahvaljujući zavjetu nebeskoj Majci. Proći će mjeseci, ponekad i godine do ponovnog susreta. „Samo da mi se vrati živ i zdrav“, ponavljala je u sebi, žureći kući gdje su je čekale brojne obaveze. Trebalo se brinuti o brojnoj djeci, kući vrtu, posjedima, financijama“.
Putovanje onkraj duše
Iako je ova sitna skulptura žene u nošnji, visoka svega 178 cm, koja titra na suncu poput fatamorgane i kroz koju struji vjetar inspirirana stvarnom ženom – inicijali M.S. na facoliću (rupcu) pripadaju Mariji Stuparić, dragoj i skromnoj ženi, supruzi velološinjskog kapetana Aldebranda Petrine, koja je tijekom 32 godine bračnoga života samo 13 mjeseci provela s mužem zajedno u svom lošinjskom domu, ona je ujedno i spomenik svim vrijednim ženama koje obavljaju sve one naoko nevidljive, ali itekako teške i važne poslove, a uz to i strpljivo čekaju.
No ona je ujedno i podsjetnik na ono o čemu su tako sjajno pisali britanski filozof Alain de Botton i spisateljica Margaret Atwood u romanu „Penelopeja“ – da postoje dvije vrste putovanja. One koje zahtijevaju brodove, vlakove, brze aute, avione i ona koja su moguća kada sjednemo na kauč, zatvorimo oči ili stanemo na rt kakve uvale, pogledamo u smjeru horizonta i zaronimo duboko u sebe.
